Niti Olimpijada nije razlog zbog kojega se obustavljaju sukobi, kako bi to nalagalo neko svjetsko nepisano pravilo. U 16 dana, koliko su trajale Zimske olimpijske igre, u sukobima širom zemaljske kugle poginulo je preko 280 osoba. Od toga najviše je stradalih u Nepalu, gdje je u sukobima pobunjenika i policije stradalo 160 osoba. U brojku ulaze i afganistanski borci, neizbježni poginuli u izraelsko-palestinskim, kao i u ponovno aktualiziranim pakistansko-indijskim sukobima, tu su i stradali u Nigeriji, Čečeniji, Kolumbiji, Alžiru, a popis zemalja gotovo da nema kraja.
Nesreće se događaju na svakojake načine i na svakojakim mjestima. Tako su dva Indonežanina poginula pokušavajući spasiti kokošku koja je pala u bunar. Prvo se jedan s užetom probao spustiti u bunar. Kada nije uspio, jer je pao, njegov rođak je istim načinom krenuo u spašavanje, ali mu se dogodila ista stvar.
U Kini je pak jučer poginulo 26 osoba u prevrtanju autobusa. U Egiptu je jučer došlo do rušenja stambene zgrade u kojoj je smrtno nastradalo 22 ljudi, uglavnom onih koji su se zatekli u frizerskom salonu u prizemlju zgrade. Na sjeveru Njemačke je istog dana, u nezapamćenoj oluji poginulo troje ljudi. U sudaru dvaju vlakova u Austriji poginulo je sedam ljudi. U Pakistanu je nedavno na najbrutalniji mogući način ubijen novinar.
Ne bi li nam ovo trebala biti dovoljna opomena koja nam ukazuje na to da trebamo napustiti sve sukobe, završiti sve ratove i krenuti u normalan i bolji život, jer i bez ratova ima dovoljno katastrofa.