Mora biti drame pa i onda kad je nema. Mora biti drame, a ako je nema – treba je izmisliti. Bez drame nema klikanja, bez dramatičnih najava – gledanja, bez naslovnica koje nude katastrofu – nema bolje tiraže. Ako činjenice stoje na putu drami – nastradat će činjenice. Još jednom smo se minulog tjedna vlastitim očima uvjerili u navedena načela »novog novinarstva«. Novinarski zadatak vodio nas je u brdovečki kraj, kojem je prijetila opasnost od poplava. Usput smo slušali radio i pratili vijesti objavljene na internetu. Sve je govorilo da će u Brdovcu biti posla ne samo za novinare, nego i za vojsku.

"Drama" u Brdovcu (FOTO: Novi list)

Svakih pet minuta neki medij javljao je o novom vodenom valu, koji dolazi i prijeti katastrofom. Pripremljeni na lokalnu kataklizmu stigli smo u brdovečko selo Javorje, gdje smo na seoskom putu zatekli desetak mještana i šefa Vatrogasne zajednice Brdovec Božu Đenadiju. Sava je izišla iz korita i poplavila livade, ali drame niotkuda. Ljudi stoje na putu, pričaju, a vatrogasni zapovjednik svakom tko pita pojašnjava da nikakve opasnosti nema, da vodostaj rijeke pada. Sjeli smo s njim u automobil i obišli tri sela koja su navedena kao najkritičnije točke u općini Brdovec. Nigdje nismo našli dramu, a o katastrofi da i ne govorimo. U trećem selu, Drenju Brdovečkom, okupljeni seljani su doslovno ismijavali i našu ekipu i novinarstvo kao takvo. Vatrogasni zapovjednik u automobilu se neprestano svađao s radijom: »Lažu, lažu!« Jedna jedina kuća našla se u vodenom okruženju, ali ni oko toga nitko nije dizao nikakvu buku. Ljudi iz te kuće odbili su evakuaciju, odnosno odlučili sačekati dva, tri dana da im se voda iz dvorišta povuče. Ukratko, ni traga panici, drami, katastrofi... Ničega što bi ekspresno diglo gledanost, klikanost, slušanost, čitanost. Međutim, očito je da princip objektivnog izvještavanja o »dramatičnim situacijama« više ne vrijedi.

Ako se drama ne događa, to nikog ne priječi da objavi da ona ipak postoji. Sve mora biti dramatično, spektakularno, šokantno, ekskluzivno, senzacionalno, flambojantno, inače se ne čita, ne gleda i ne sluša. Vrijedilo bi to javiti i stanovnicima brdovečkih sela, pojasniti to stanovnicima cijele države, kontinenta i svijeta, e kako bi shvatili – ako već nisu – da od 99 posto medijskih drama uvijek valja pomalo oduzeti da bi se dobila koliko – toliko objektivna slika.

U razgovoru o izvještavanju iz područja gdje teku »dramatični« događaji, kolege iz redakcije upozorile su na još jedan fenomen. U pitanju je produkcija vijesti utemeljenih na izmišljenoj informaciji, stvaranje dodatne (bez)vrijednosti. Početkom tjedna, naime, jedan dnevni list objavio je u naslovu kako je ministar Slavko Linić zaprijetio svojim kolegama ministrima da će ih staviti na minimalac. Tekst je naslovljen ovako – Linić: »Stavit ću vas 60 dana na minimalac!«.

Linić će ih staviti na minimalac, ali tko je to rekao nigdje ne piše (FOTO: Arhiva)

U sadržaju, pretpostavljate, ni traga navedenom. Zapravo, postoji trag. Odlomak glasi ovako: »U neslužbenim razgovorima pojedini su ministri kazali kako ne isključuju mogućnost da se Vlada odluči na rezanje plaća. Pritom se spominje iznos od pet do sedam posto. Kako bi štednju demonstrirali vlastitim primjerom, u Vladi su čak razmišljali da svi ministri i drugi dužnosnici, umjesto puno plaće, dva mjeseca primaju minimalac.« Nigdje ne piše ni tko je to rekao, ni tko je to spominjao. Ništa. Međutim, velikom broju novinara to nije bila prepreka da bombardiraju Linića pitanjima o prijetnji kolegama da će ih staviti na minimalac.

Nema veze što se nije dogodilo, kad prokleto dobro zvuči. Zato se ova izmišljena informacija i našla u naslovu onog teksta koji je pokrenuo lavinu »novog novinarstva«. Pa ti sad pitaj majci o nečemu što se stvarno događa i o tome piši, kad to niti je dramatično, niti je u pitanju, u tabloidnim dnevnim listovima rekli bi – sexy roba. Upravo tako – sexy roba. To je termin za priče koje se i jesu i nisu dogodile, točnije možda su se dogodile, a možda i nisu, što, dakako, nije razlog da ih se ne objavi. U svakom poslu, a osobito u dnevnom novinarstvu – koje je teže (pod)nositi nego grbu na leđima – zna se pogriješiti. Oduvijek je bilo tako. Međutim, dezinformiranje se sve češće u novinarsku praksu uvodi kao dio sistema. Pritom valja naglasiti da se najčešće ne radi o dezinformiranju za nečiji račun, iako i toga ima (i previše). Tu se radi o puno ozbiljnijoj i učestalijoj deformaciji, o praksi koju bi trebalo mijenjati. Međutim, volje za promjenom nema, budući da mediji koji na opisani način (dez)informiraju javnost vjeruju da bi ozbiljniji pristup poslu naštetio klikanosti, gledanosti, slušanosti i čitanosti pa posljedično i financijskim prihodima.

Lupiga.Com via Novi list