OKVIR ZA KATASTROFU (III. DIO)

Trenutak odluke, snajperi na kijevskom Maidanu i ruski agenti na Krimu

ritn by: Lado Tomičić | 18.04.2022.
OKVIR ZA KATASTROFU (III. dio): Trenutak odluke, snajperi na kijevskom Maidanu i ruski agenti na Krimu
U tih nekoliko dana siječnja, kad su se događali neredi u Kijevu, u grad je stigao Igor Girkin, alias Strelkov, ruski nacionalist opsjednut vojnom poviješću i idejom Novorusije, javna ličnost, po potrebi novinar i humanitarni radnik, veteran oružanih sukoba u Pridnjestrovlju, Bosni i Hercegovini, Čečeniji i Dagestanu. U dokumentu EU iz 2017. godine Girkina se opisuje kao agenta ruske vojne obavještajne službe GRU, čelnika pokreta Novorusija i bivšeg "ministra obrane" takozvane Donjecke Narodne Republike. U trenutku posljednjeg boravka u Kijevu Girkin se predstavlja kao umirovljeni pukovnik Savezne sigurnosne službe Ruske Federacije (FSB) i savjetnik za sigurnost ruskog "pravoslavnog oligarha" Konstantina Malofejeva. Girkin će uskoro na Krimu okupljati i uvježbavati paravojne formacije i s njima sudjelovati u dirigiranoj pobuni.

U novogodišnjoj noći, na dočeku 2014. godine, na Maidanu Nezaležnosti, središnjem trgu u Kijevu, okupilo se najmanje stotinu tisuća ljudi. Još uvijek je to bila nevina revolucija. Iako su se prosvjednici kroz cijeli prosinac povremeno sukobljavali s policijom, u uličnim obračunima nije bilo mrtvih. Trg se u protekla dva mjeseca više zabavljao, nego "ratovao". Prosvjednike su zabavljale glazbene zvijezde, nastupali su gostujući i domaći govornici, aktivisti, osobe iz javnog života, političari iz susjednih zemalja i Europske unije. Prosvjednici su imali tri zahtjeva: tražilo se osnivanje koordinacijskog tijela za komunikaciju s EU, od državnih organa gonjenja zahtijevala se istraga svih slučajeva nasilja nad aktivistima i sudionicima Maidana, a od predsjednika Viktora Janukoviča i njegove vlade tražila se ostavka.

OKVIR ZA KATASTROFU (I. dio): Ukrajinski istok i zapad, san o Europi i ekstremna desnica na Majdanu

OKVIR ZA KATASTROFU (II. dio): Ukrajina između dvije revolucije, dekomunizacija i prva masovna grobnica

Proeuropski liberali i desni centar Ukrajine stajali su rame uz rame s ukrajinskim ultranacionalistima. Najistaknutije oporbene figure Maidana bili su gradonačelnik Kijeva Vitalij Kličko, Arsenij Jacenjuk iz Batkivščine, stranke utamničene Julije Timošenko i Oleg Tjahnibok iz ekstremno desne Slobode. Osiguranje Maidana bilo je podijeljeno u "stotine"; devet "stotina" osiguravalo je skupove i brinulo se da policija ne nahrupi na trg. Istraživanja javnog mnijenja s kraja stare godine pokazivala su da Euromaidan u tom trenutku podržava između 45 i 50 posto, dok mu se protivi između 42 i 50 posto Ukrajinaca. Kad je sat otkucao ponoć desetine tisuća ljudi počele su pjevali nacionalnu himnu "Još nije umrla Ukrajina, ni slava, ni sloboda...". 

Protest na kijevskom Maidanu (FOTO: Sasha Maksymenko/Wikimedia)

Prva novogodišnja večer bila je rezervirana za ultranacionaliste. Oko petnaest tisuća ljudi prvog je siječnja nove godine stupalo pod bakljama ulicama Kijeva, slaveći 105. rođendan Stepana Bandere, heroja ukrajinskih ultranacionalista. Liberalniji dio oporbe distancirao se od ovog slavlja, iako je njihov partner na Maidanu, stranka Sloboda, bila jedan od organizatora. Janukovičev premijer Mikola Azarov komentirao je noćni marš govoreći o ekstremistima i nacistima, a iz Moskve se oglasio i Vladimir Putin. On je demonstracije nacionalista usporedio s okupljanjima koja su prethodila pogromima. 

Predsjednik Viktor Janukovič u novogodišnjem obraćanju pokušao je umiriti Ukrajince tvrdeći da se još nije u potpunosti odustalo od sporazuma s Europskom unijom, da će Ukrajina produbiti odnose s njom, Rusijom i Kinom, ali svi su znali da Janukovič laže. Početkom prosinca on je nenajavljeno otputovao u ruski Soči i tamo se susreo s predsjednikom Ruske federacije Vladimirom Putinom. Na dnevnom redu imali su planiranje sporazuma o strateškom partnerstvu. Nakon što je odbio potpisati sporazum o pridruživanju s EU, Janukovič je Ukrajinu namjeravao okrenuti Rusiji. Desetak dana nakon susreta u Sočiju, Janukovič i Putin ponovo su se sastali u Moskvi, gdje je Rusija predstavila svoju ponudu: otkupit će ukrajinske državne obveznice u vrijednosti od 15 milijardi dolara i smanjiti cijenu plina s 400 dolara na 268,5 dolara za tisuću kubičnih metara. Janukovič je pristao. Bio je to posljednji Putinov pokušaj da Ukrajinu zadrži u sferi ruskog interesa i činilo se da je sve na strani Rusije.

 Vladimir Putin i Viktor Janukovič u Moskvi (FOTO: kremlin.ru)

Janukovič i njegov premijer Mikola Azarov tvrdili su da je dogovor s Rusima jedini način na koji Ukrajina može vratiti dugove koji dospijevaju 2014. godine, ali zaokret prema istoku bio je dolijevanje benzina na otvoreni plamen Maidana. Prosvjed je uzimao novi zamah, a Janukovič će ga pokušati prekinuti sredinom siječnja, kad je predloženo dvanaest "anti-prosvjedničkih zakona" kojima je vlast željela suzbiti aktualne i onemogućiti buduće ulične nemire. Zakoni su napravljeni po uzoru na ruske. Predviđali su niz restrikcija u organiziranju prosvjeda, a nevladine organizacije koje primaju novac iz inozemstva morale su se, baš kao u Rusiji, registrirati kao "strani agenti". Oporbene stranke i prosvjednici zakone su protumačili kao prijetnju Maidanu i još jedan prilog politici prestrojavanja na ruski kolosijek. Bio je to okidač za nasilje i početak krvoprolića.

U uličnom sukobu zbog "anti-prosvjedničkih zakona" 22. siječnja 2014. godine u ulici najvećeg ukrajinskog povjesničara Mihaila Hruševskog, pale su prve žrtve "revolucije". Poginula su dva mladića, Sergej Nigojan i Mihail Žiznevski, jedan je navodno u obračunu s policijom ubijen snajperom, drugi pištoljem. Tri dana kasnije u bolnici je umro još jedan čovjek, Roman Senik, koji je ranjen u istom okršaju. Specijalni odjel državnog odvjetništva Ukrajine zadužen za istragu Maidana 2015. godine objavit će da su Nigojan i Žiznevski ubijeni hitcima iz blizine od najviše tri metra, dok su policijske snage u tom trenutku bile udaljene od prosvjednika oko trideset metara. Istražitelji su spekulirali da su pucali policajci u civilu, koji su bili među prosvjednicima. U ime ekstremnog Desnog sektora, odgovornost za nasilne prosvjede preuzeo je Dmitrij Jaroš, jedan od vođa koalicije ekstremno desnih udruženja.


Kijevski ulični neredi iz siječnja 2014. godine

Dan ranije grupa nepoznatih muškaraca iz bolnice je otela dvojicu istaknutih aktivista Maidana, novinara i danas političara Igora Lutsenka te Jurija Verbitskog, seizmologa i doktora znanosti iz Lavova. Lutsenko će kasnije svjedočiti da su ga ljudi s jakim ruskom naglaskom mučili i ispitivali o organizatorima i planovima Maidana. Verbitski je također mučen, a njegovo iskasapljeno tijelo pronađeno je dan nakon otmice, u šumi kod Borispilja.

Istog onog 22. siječnja, kada su trojica prosvjednika ubijena, predsjednik Janukovič podijelio je medalje policijskim šefovima koji su vodili suzbijanje prosvjeda. Jedan od oporbenih lidera, proslavljeni boksački šampion Kličko, pozvao je Janukoviča na hitno ispunjenje zahtjeva Maidana, jer će u suprotnom, rekao je, prosvjednici krenuti u napad, "metak za metak". Ekstremni nacionalisti iz organizacije "Ukrajinska narodna skupština - Narodna samoobrana" (UNA-UNSO) pozvali su sve Ukrajince koji posjeduju oružje da brane Maidan.

U tih nekoliko dana siječnja, kad su se događali neredi u ulici Hruševskog, u Kijevu je boravio Igor Girkin, alias Strelkov, ruski nacionalist opsjednut vojnom poviješću i idejom Novorusije, javna ličnost, po potrebi novinar i humanitarni radnik, veteran oružanih sukoba u Pridnjestrovlju, Bosni i Hercegovini, Čečeniji i Dagestanu. U dokumentu Europske unije iz 2017. godine Girkina se opisuje kao agenta ruske vojne obavještajne službe GRU, čelnika pokreta Novorusija i bivšeg "ministra obrane" takozvane Donjecke Narodne Republike. U trenutku posljednjeg boravka u Kijevu Girkin se predstavlja kao umirovljeni pukovnik Savezne sigurnosne službe Ruske Federacije (FSB) i savjetnik za sigurnost ruskog "pravoslavnog oligarha" Konstantina Malofejeva. Girkin će uskoro na Krimu okupljati i uvježbavati paravojne formacije, s njima sudjelovati u dirigiranoj pobuni pa na koncu postati i ministar obrane pobunjene donjecke regije.

Igoir Girkin alias Strelkov (FOTO: en.public-welfare)

Igor Girkin i oligarh Malofejev u Kijev su stigli 20. siječnja, nekoliko dana prije nego će u kijevsku Pečersku Lavru, najstarije svetište Istočnih Slavena, stići "Darovi mudraca", pravoslavna relikvija sa svete gore Atos koja je nošena do grada. Girkin je službeno bio zadužen za osiguranje relikvije od neprocjenjive vrijednosti, a Malofejev je podmirio sve troškove Pravoslavne crkve vezane uz nesvakidašnji događaj. "Darovi mudraca", a prema pravoslavnom vjerovanju u pitanju su upravo isti oni darovi koji su poklonjeni novorođenom Kristu, u posljednjih pet stoljeća nisu iznošeni iz Grčke. Kako je u pitanju jedna od najštovanijih relikvija u pravoslavlju, a vjeruje se također da "Darovi mudraca" čudotvorno ozdravljuju bolesne, milijuni vjernika su hrlili pokloniti se i tražiti ozdravljenje.

Prema strogo utvrđenom rasporedu relikvija je trebala biti izložena u Moskvi, Petrogradu, Minsku i Kijevu. U Kijevu je iznenada donesena odluka da se "Darovi mudraca" izlože i na Krimu, u Sevastopolju i Simferopolju. Na tome je, kako je rekao monah Nikodim iz manastira Svetog Pavla na Atosu, inzistirao i sam ruski patrijarh Kiril. U prvim danima veljače na Krim su otputovali "Darovi mudraca", oligarh Malofejev i Igor Girkin, a tamo će se naći s dva ruska političara, Olegom Lebedevom i Dmitrijem Sablinom. U tom trenutku jedan je aktualni, a drugi bivši zastupnik ruske Dume iz redova Putinove Jedinstvene Rusije.

 Darovi mudraca (FOTO: pravoslavie.ru)

Dok su desetine tisuća ljudi stajale u redu da se poklone "Darovima mudraca", Malofejevu, Girkinu, Lebedevu i Sablinu na poklon su dolazili ljudi iz političkog života Krima, između ostalih i tadašnji šef krimskog parlamenta Vladimir Konstantinov, kao i zamjenik premijera Rustam Temirgalijev. Goste iz Rusije zanimalo je što bi krimska politička elita napravila u slučaju kaosa u Ukrajini, a otvoreno su se pritom raspitivali tko je spreman izvjesiti zastavu neovisnosti Krima. Žarko su željeli susret s tadašnjim premijerom Autonomne Republike Krim, ali Anatolij Mohiliov još je vjerovao u svog dugogodišnjeg saveznika i stranačkog šefa Viktora Janukoviča i nije želio bez njegovog odobrenja pristati na razgovor s neobičnom delegacijom iz Rusije. Ali zato je pristao slabije poznati proruski političar s Krima Sergej Aksionov, koji će već do kraja mjeseca postati novi premijer.

Prezidijum Vrhovnog vijeća Autonomne Republike Krim tih je dana održao sastanak na kojem je raspravljena politička situacija u Ukrajini. Predsjednik krimskog parlamenta Konstantinov rekao je da Prezidij "pokušava adekvatno procijeniti kako se razvija situacija u Ukrajini, kako bi građanima mogao objasniti stavove koji će biti formirani u parlamentu". Pozdravljena je inicijativa gradskih vlasti Sevastopolja, koje su predlagale osnivanje narodne milicije koja bi održavala red i mir te spriječila okupljanja ekstremista. Odluka o formiranju teritorijalnih odreda koji imaju zadatak održavati red i mir i "spriječiti ekstremizam" uskoro je donesena za područje cijelog Krima.

Predsjednik krimskog parlamenta Vladimir Konstantinov (FOTO: Flickr) 

Pod parolom obrane autonomije poluotoka, Prezidij je najavio i mogućnost referenduma. Usvojen je i prijedlog da se Ruskoj federaciji uputi molba da garantira provedbu rezultata eventualnog referenduma, odnosno da zaštiti Krim u slučaju nepovoljnog razvoja događaja. U jednom ispitivanju raspoloženja stanovništva po pitanju ukrajinske krize, koje je u Rusiji proveo državni centar za istraživanje javnog mnijenja, samo 15 posto ispitanih Rusa smatralo je da bi Rusija trebala reagirati u slučaju da u Ukrajini bude zbačena legalno izabrana vlast.

Sedmog veljače u javnost je iscurio razgovor dvoje američkih dužnosnika, koji su po svemu sudeći snimile i objavile ruske obavještajne službe. Razgovarali su pomoćnica državnog tajnika SAD-a Victoria Nuland i američki veleposlanik u Kijevu Geoffrey Pyatt. Iz sadržaja razgovora bilo je jasno da Sjedinjene Države u Ukrajini imaju svoju agendu, koju snažno guraju nastojeći kontrolirati i usmjeravati oporbene političare. Čak su razgovarali i o budućem sastavu ukrajinske vlade. Vođu Batkivščine Arsenija Jatsenjuka Nuland je vidjela kao premijera, što će on nakon Maidana i postati. Vitalija Klička Nuland nije vidjela u Vladi, kao niti šefa ekstremističke Slobode, Olega Tjahniboka. Niti jedan od njih nakon svrgavanja Janukoviča neće ući u Vladu. Dio razgovora bio je posvećen ulozi Europske unije u rješavanju ukrajinske krize. Pomoćnica američkog državnog tajnika Nuland tad izgovara glasovite riječi: "...you know, Fuck the EU!".


Telefonski razgovor: pomoćnica državnog tajnika SAD-a Victoria Nuland i američki veleposlanik u Kijevu Geoffrey Pyatt 

Kad je razgovor objavljen na internetu iz SAD-a nisu demantirali njegovu autentičnost. Europskoj uniji uputili su službenu ispriku jer je Nuland govorila neprimjereno. U Bruxellesu su upadljivo šutjeli, oglasila se tek glasnogovornica njemačke kancelarke Angele Merkel, koja je takve riječi nazvala potpuno neprimjerenim. Komsomolskaya Pravda u Moskvi je objavila: "gospođa Nuland nije samo psovala. Ona je dala i detaljne instrukcije o tome kako se trebaju ponašati tri lutke s Maidana." Oglasio se i jedan dužnosnik Putinovog kabineta, optužujući Washington da se upliće u unutarnje poslove Ukrajine te da naoružava ukrajinsku oporbu i daje joj 20 milijuna dolara tjedno.

Na sve nasilnije prosvjede predsjednik Ukrajine odgovorio je pokušavajući okupljati svoje pristaše u Kijevu, Donjecku, Dnjipropetrovsku i drugim gradovima na istoku. Prvi provladini prosvjedi organizirani su još u studenom 2013. godine, ali sve je ukazivalo da nema previše zainteresiranih za spašavanje Viktora Janukoviča. Vrhunac tog nastojanja bio je veliki skup u organizaciji Janukovičeve Partije regija u Kijevu, 15. studenog. S istoka je organizirano stiglo sve što je Partija regija mogla u tom trenutku mobilizirati. Organizatori su očekivali oko 200.000 ljudi, policija je procijenila da ih je stiglo oko 60.000, mediji su izvještavali o dvadesetak tisuća ljudi.

Prosvjednici s Maidana u prosincu 2013. godine (FOTO: Sasha Maksymenko/Flickr)

Do kraja dana na Europskom trgu gdje je skup održan ostalo je oko 3.000 provladinih prosvjednika. Pokret Antimaidan do Janukovičevog pada nije zaživio. Na predsjednika Ukrajine više nije računala ni Moskva, ali niti njegovi birači. Do konačnog pada Janukovič će pokušati sve da spasi sebe i svoju političku agendu; proširio je policijske ovlasti, njegovi ljudi angažirali su huligane i pripadnike kriminalnih grupa - zvali su ih Tituški, a bili su specijalizirani za otmice, premlaćivanja i zastrašivanja, nudio je mjesta u Vladi šefovima oporbenih stranaka, odustao od "anti-prosvjedničkih zakona", planirao veliko povećanje plaća policiji i vojsci, uvjeravao da Ukrajina nije odustala od Europske unije... Na koncu je čak uspio dogovoriti s oporbom sporazum koji je značio častan uzmak, ali i to je propalo kad je Desni sektor odbio položiti oružje.

Najveći broj ljudi u "revoluciji na Maidanu" poginuo je 18., 19. i 20. veljače. U ta tri dana ubijeno je više od sedamdeset 70 i 13 policajaca, većina od puščane paljbe. Naročito krvav bio je utorak 20. veljače, kad su ubijena četiri policajca i 48 prosvjednika, a osamdesetak ljudi je ranjeno. Poprište masakra bila je Institutska ulica. Veliki broj ljudi ubijen je hicima iz snajpera, a među ranjenima je također bilo dosta pogođenih snajperskom paljbom. Službena ukrajinska verzija ovog masakra kaže da je u prosvjednike pucala policija, odnosno snajperisti specijalne policijske jedinice Berkut. Međutim, brojna svjedočenja ljudi koji su bili prisutni na Maidanu govorila su da su snajperi djelovali i sa zgrada koje su kontrolirali prosvjednici, naročito iz velebnog Hotela Ukrajina koji je u vrijeme kad se događao masakr bio pod kontrolom prosvjednika.

Na dan masakra u Institutskoj ulici (FOTO: Mikola Vasilneko/Wikimedia)

Onog dana kad se masakr dogodio osude Janukovičevog režima pljuštale su sa svih strana, a predsjednik Ukrajine shvatio je da pred bijesom Maidana mora spašavati goli život. Pobjegao je već idućeg dana, da bi mediji potom tjednima razvlačili dokaze o njegovoj korumpiranosti i povezanosti s kriminalom.

Na najkrvaviji dan Maidana i jedan od važnijih datuma u novijoj ukrajinskoj povijesti, 20. veljače 2014. godine, predsjednik krimskog parlamenta Vladimir Konstantinov bio je u Moskvi, gdje je izjavio da je odluka iz 1954. godine, kojom su Sovjeti uzeli Krim Rusiji i dodijelili ga Ukrajini, bila pogrešna. Tjedan dana kasnije na Krim će ući naoružani vojnici bez oznaka, "mali zeleni", zauzeti strateške točke poluotoka i preuzeti kontrolu nad Vrhovnim vijećem Krima. Krvavi kijevski utorak pokrenuo je niz događaja koji će dovesti do ruske aneksije Krima te pobune i rata na istoku zemlje.

Ruski specijalci bez oznaka na Krimu (FOTO: Anton Holoborotko/Wikimedia) 

Niti mjesec dana od krvoprolića u Instituskoj ulici na internetu je objavljen snimljeni razgovor šefice vanjskih poslova Europske unije Catherine Ashton i estonskog ministra vanjskih poslova Urmasa Paeta, u kojem Estonac navodi svjedočenje liječnice s Maidana Olge Bogomolec: "Ljudi koji su ubijeni snajperom, na obje strane, među policijom i ljudima na ulici, u njih su pucali isti snajperisti. Ona (Olga Bogomolec) mi je pokazala i neke fotografije, kaže da kao liječnik može potvrditi da se radi o istom rukopisu, istom tipu metaka i vrlo uznemiruje da nova koalicija ne želi istražiti što se zapravo desilo. Postoji sve veće razumijevanje da iza snajpera nije Janukovič, nego netko iz nove koalicije."

Catherine Ashton mu je odgovorila: "Mislim da bismo to trebali istražiti. Zanimljivo je."

Do 2020. godine Europski parlament odbio je 17 zahtjeva da u svoju agendu uvrsti istragu ubojstava na Maidanu. U Ukrajini su vođeni sudski procesi protiv pripadnika Berkuta osumnjičenih za masakr, ali niti jedan nije okončan.

Do danas nije poznato tko je organizirao skupinu snajperista koja je 20. veljače pucala po prosvjednicima u Kijevu. Svaka od zainteresiranih strana imala je svoju verziju događaja: Rusi su tvrdili da je pucala skupina Gruzijaca, koju je angažirao netko od predvodnika Maidana, Ukrajinci tvrde da su pucali pripadnici zloglasnog Berkuta, a uz najveću kontroverzu novije ukrajinske povijesti vezuju se i teorije o umiješanosti neke od obavještajnih agencija velikih sila. Kako bilo, niti jednu od ovih teorija vrijeme nije neosporno potvrdilo niti demantiralo.

Nastavit će se

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Mstyslav Chernov/Wikimedia


Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. OTETO IZ TMINE: Trijumf radikalskog fašizma

    02.07.2022.

    Bojan Tončić

    OTETO IZ TMINE: Trijumf radikalskog fašizma

  2. POSLANICA LANE BOBIĆ: Let’s talk about sex

    20.06.2022.

    Lana Bobić

    POSLANICA LANE BOBIĆ: Let’s talk about sex

  3. DRUGO MIŠLJENJE ZDENKA DUKE: Ajmo ih blokirati!

    09.06.2022.

    Zdenko Duka

    DRUGO MIŠLJENJE ZDENKA DUKE: Ajmo ih blokirati!

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije