Gubio sam u svim izborima. Možda je vrijeme da odustanem. Volio sam jedne, a pobjedu su odnijeli drugi - gubim. Glasao sam za jedne, pobijedili su, sve su dalje krivo napravili – opet gubim. Gubim kako god da okrenem. Kao da nije stvar u mojim izborima bilo kakvih opcija, jer izgleda da one više uopće ne postoje, samo su maska vladavine loših ljudi.

Parlamentarni sustav i predstavnička demokracija kao ideologije možda i nisu potpuno pogrešne, ali devijacije koje su ih zahvatile u našoj trajnoj tranziciji, od početne su ideje stvorile sredstvo političke reprodukcije kapitalističkog sistema - koji nije nimalo demokratičan. Sadašnja predstavnička demokracija osigurava stranački monopol nad političkim životom, što je vrlo loše za svako društvo. Stranački monopol donosi dogovore s krupnim kapitalom koji zabavlja narod povremeno ubacujući socijalne i nacionalne spektakle na prašnjavi pod arene, dok sa strane mirno i bezobzirno vlada politikom, prisvaja i iskorištava sve što je zajedničko, što je moralo ostati naše. 

Je li vrijeme da dignem ruke od svih? Od svih tih vlasti koje se, na primjer, grčevito opiru reviziji privatizacije. Otpor sistema je zastrašujući naspram same pomisli o poništavanju privatizacije. Zašto? Zato jer sistemom vladaju baš oni koji su tu privatizaciju proveli i imaju fantastičnu korist od nje. Prevaranti s vrećama novca, koji se predstavljaju kao uspješni poslovni ljudi, diktiraju zakone svojim delegatima u Saboru, Vladi i nižim državnim tijelima. Početak promjena bio bi onda kada skupimo snage da poništimo privatizaciju, tj. one njene dijelove koji su urušili svaku mogućnost općeg prosperiteta.

Bijeli listići

Kampanja i institucija „bijelih listića“ prisutna je u nekim društvima kao element građanske neposlušnosti, ali čini se kako danas za mene čak ni „bijeli listić“ nije opcija. Oni su možda dobra reakcija na zatvoreni sistem političke klase koja je demokratski legitimitet maskirala formom demokratskih zakona, a demokraciju učinila fasadnom - ali su i dalje dio glasačkog sistema, a baš njega u ovom trenutku želim odbiti. Precrtavanje imena, dopisivanje novih ili crtanje po listiću samo su oblik rezignacije koji već izborno povjerenstvo odbaci kao dječju igru i proglase ih nevažećim (možete na listiću nacrtati novu Mona Lisu ili napisati svoja 33 pjevanja i svoju Komediju, opet će vas birokratski stroj baciti u koš s onima koji su iz puke nesposobnosti ostali nevažeći kao glasači).

Možete na listiću nacrtati novu Mona Lisu ili napisati svoja 33 pjevanja i svoju Komediju, opet će vas birokratski stroj baciti u koš s onima koji su iz puke nesposobnosti ostali nevažeći kao glasači (FOTO: Lupiga.Com)

Rezignacija nad parlamentarnom demokracijom nije ni nova ni naša. Odgovor na nju može biti apstiniranje od izbora ili sudjelovanje „bijelim listićima“. Ni jedno ni drugo nam neće i ne može donijeti bolji sustav, to je sasvim jasno. Oni su samo naša osobna satisfakcija, prkosni osmijeh na umornom licu, dok pružamo opor sistemu, pa čak i kad znamo da je malen i jalov.

Ipak sam pred odlukom da odaberem izbornu apstinenciju. Ne bi to bila čak ni građanska neposlušnost čiji koncept podrazumijeva javni, nenasilni i nelegalni otpor koji je usmjeren ka određenom zakonu, odluci ili politici. Otpor - da, ali ne više prema određenom zakonu, odluci ili politici, nego prema izopačenoj demokraciji. Ako to ona više nije, onda ni građanska neposlušnost ne može postojati jer se vezuje isključivo uz demokratsko društvo kojem bi moj izborni glas možda i nedostajao. 

S druge strane, ni sami izbori do sada nisu ništa promijenili osim boje kostima nabačenog na državu. Kako u jednom tekstu kaže Boris Buden - oni su samo još jedan dokaz bezizlaznosti i dekadencije hrvatskog društva, prije svega političke i moralne. Dvije klijentelističke partije koje se izmjenjuju na vlasti zajedno sa svojim koalicijskim klonovima već više od 20 godina nam obećavaju bogatstvo i blagostanje, misleći pri tom samo na sebe. Po tome su i izbori besramno vrijeđanje zdravog ljudskog razuma, o čemu najbolje govore slike razdraganih pobjednika u svojim stožerima nakon prebrojavanja glasova. Presretni su, svršavaju u svojim orgazmičkim slavljima jer su „dobili“ cijelu jednu državu. Umjesto da se smrtno ozbiljni prihvate upravljača koji smo im predali i započnu vožnju u smjeru koji smo im zadali, oni se pohotno cerekaju vitlajući zlatnim žezlom.

Zaista, treba li takvima davati svoj glas? 

Članovi vlade i sabora imaju primanja od 15.000 do 20.000 kuna (bruto se na njih troši i do 40.000 kuna). Podmiruju im se putni troškovi, stanarina i režije, a dobivaju i dnevnice te naknadu za odvojeni život. Slijede ih golemi stranački pogoni, županijski, općinski, gradski i mjesni zastupnici (i posebno organizirani izbori). Sve u svemu, enormno skupa igra da bi se na skupo plaćeno mjesta instalirali podobni i poslušni. Posebna priča je s europskim parlamentarcima koji imaju po 8.000 eura bruto plaće, dnevnice po 300 eura, putne troškove, troškove ureda i slično …

Razlog mog postojanja ne mora biti odgovornost prema političkom društvu (FOTO: Lupiga.Com)

E, jebite se gospodo i drugovi – ni po čemu niste zaslužili tolika primanja. Znate li kolika su moja? Kolika su blagajnici u trgovačkom lancu, radniku u željezari? Znate, naravno, ali vas nije briga i još pritom mislite da su vaša zaslužena. Nema to veze s demokracijom. Ima veze jedino sa zajebavanjem.

Puj, pik, ne važi

I ne bi moja izborna apstinencija, ako se odlučim na nju, kao ni nečiji bijeli listić promijenili stvar, znam to. Kako je negdje rekao Teofil Pančić - nikakvi "nevažeći listići" nikada nisu i nikada neće "pobediti" (čak ni "simbolično"!) u bilo čemu, a najmanje je to moguće u višestranačkoj parlamentarnoj demokratiji, u kojoj se održavaju pluralistički izbori. Oni su, naprotiv, po definiciji gubitnička opcija, i to, da se razumemo, ne od neke sorte "plemenitog gubitništva", nego od onog nad kojim se možeš samo stužiti, kao kad gledaš muvu koja uporno udara o prozorsko staklo.

Znam da je gubitnički - ako se gleda na pojedinca kao obaveznog da sudjeluje u društvu, ali razlog mog postojanja ne mora biti odgovornost prema političkom društvu, zar ne? Ako biram jedinku, nukleus, nemam ništa s ostatkom pa ne mogu biti ni gubitnik po ovom pitanju. Teofile, oprosti, ali to će možda biti moja mala pobjeda. Nisam zadužen za zajedničke.

Možda, kada dođe neko drugo vrijeme, npr: 

- Kad se prije izbora uvedu strogi testovi za kandidate koji će pred sociolozima, psiholozima, etičarima i sličnim stručnjacima odgovarati na setove pitanja iz kojih će se predvidjeti njihovo ponašanje na vlasti – onda će demokracija imati smisla. 

- Kad se ukinu predizborne kampanje koje troše milijune kuna na bahata i besmislena zavođenja glasačkog tijela, nudeći im bombone, plesačice na šipki, besplatne koncerte, porcije graha i slične prevare. Kada umjesto njih uvedu kratko javno predstavljanje kandidata i njihovih programa – onda će demokracija imati smisla. 

- Kad  u vlastitoj svijesti pronađemo snagu za adekvatno kažnjavanje grešaka odgovornih, a ne samo za mlohavi oportunizam i poltronstvo, stvari će doći na svoje mjesto. Kada postanemo svjesni da su oni tu radi nas, a ne mi radi njih, kada shvatimo da smo izborima nekome samo privremeno dali u ruke upravljač, a ne kraljevsko žezlo i da im taj upravljač možemo i moramo uzeti iz ruke ako pokažu da ga ne zaslužuju. Tj. kada uvedemo novi izborni moment nakon godinu dana - „Puj, pik, ne važi“ – onda će demokracija ponovo imati smisla.

Evolucija namjesto revolucije

Koncept i nazivlje političkih sistema neće se promijeniti. I ne treba, ima ih već sasvim dovoljno. Postojeća treba reinstalirati, vratiti u izvorno. Demokraciju vratiti do korijena riječi, tek tada će demos (narod) vladati (kratia) sam sa sobom. Ne, ne zagovaram revoluciju iako ima romantičan prizvuk. Pomisao o barikadama, novim zastavama, uzdignutim pesnicama i molotovljevim koktelima djeluje adrenalinski, ali ne nudi blistavu budućnost. Umjesto revolucije potrebna nam je kvalitetna evolucija.

Prvenstveno evolucija svih onih koje Hegel naziva pöbel, „ostatak društva“, ono mnoštvo koje je toliko siromašno da je izgubilo svako dostojanstvo. Onih nezaposlenih, bez zdravstvenog osiguranja, koji znaju da neće imati mirovinu, s nepoštenim kreditima za vratom, pod ovrhama, obespravljenima na razne načine. Zatim i onih koji imaju privid pripadanja srednjem sloju. Evolucija može početi izbornom apstinencijom. Kao na primjer u priči Joséa Saramaga „Lucidnost“, koja opisuje pokušaj građana neimenovanog grada da se suprotstave opresivnoj vlasti putem praznih glasova/nevažećih listića koji čine uvjerljivu većinu. Nakon šutljivog protesta koji se nijednog trenutka ne pretvara u otvoreni i nasilni, vlast uvodi izvanredno stanje, privodi građane, saslušava ih. Bez rezultata. Potom vlast odlučuje napustiti grad i prepusti građane samima sebi očekujući anarhiju ili nerede. Međutim, građani i dalje odbijaju „očekivano ponašanje“, ostaju mirni i pribrani, kao da se ništa nije dogodilo. Saramago predstavlja mirnog i nenasilnog građanina (poslušnog, baš onakvog kakvog vlast inače želi), kao najveću prijetnju sistemu, a njihovo odbijanje sudjelovanja u nametnutoj demokraciji kao duboko subverzivan akt.

Teško da možemo očekivati ikakvo buđenje građanske ili radničke svijesti (FOTO: Lupiga.Com)

Eto, koliko god izgledala poput fantastike, ova fabula možda pokazuje put kojim se demokracija može vratiti u svoje okvire. Naravno, nije demokracija jedini krivac niti se sama od sebe urušava. Zagrebe li se ispod površine fasadne demokracije, lako se može uočiti oligarhijska uprava države sastavljena od tajkuna i biznisu sklonih političara. Oni svoje poslove pretaču u nadzirani pluralizam, manipulacije izbornim jedinicama i naposljetku u onaj korporativni kapitalizam koji se više ni ne treba osvrtati na volju glasača, jer mu ostaje dovoljno vremena da uz bilo koju stranku ostvari jednaku dobit. Glasačima preostaje da povjeruju u postojanje kapitalizma s ljudskim licem, koji će pokazati senzibilitet prema socijalnim potrebama, no on je kao takav - čisti oksimoron, neostvariv u praksi. Zbog gubljenja vjere u takav poredak potrebna nam je spomenuta evolucija umjesto revolucije, jer srdžba naspram nehumanog i nepravednog kapitalizma (i neoliberalizma), u bliskoj je povijesti išla u dva smjera – komunizam ili fašizam, a ni jedno od tih uređenja ne bismo htjeli ponoviti. 

Teško da možemo očekivati ikakvo buđenje građanske ili radničke svijesti, jer su te klase (u ime one nacionalne), sustavno i smišljeno uništavane zadnjih dvadesetak godina. Njihov nestanak osigurava laganu pobjedu oligarhije koja svoje oruđe pronalazi u održavanju sirove nacionalne pripadnosti.

Ako bi broj „bijelih listića“ u budućnosti dovoljno narastao, takvi bi se „glasači“ morali početi smatrati aktivnim sudionicima izbora i legitimnim čimbenikom parlamentarne demokracije. Za razliku od praznog glasa koji traži aktivno držanje birača, izborna apstinencija ne znači samo suprotstavljanje ponuđenim alternativama, nego samom sistemu reprezentativne demokracije. 

Koliko su „bijeli listići“ i slaba izlaznost na izbore ozbiljni indikatori poljuljanog legitimiteta političkog establišmenta i sistema, možda nikog na vlasti ne zabrinjava, ali meni je, evo na primjer, već sama drskost saborskih zastupnika da između sebe određuju za koliku će plaću uništavati ostatke države, sasvim dovoljan indikator za odustajanje o takve igre. Jednostavno – ne, nemate moj glas da radite to što radite. 

Pojam Legitimitätsglaube označava vjeru u legitimitet. Jedan politički poredak je legitiman ako građani koji u njemu sudjeluju vjeruju u njega. Vjera u legitimitet je osnova svakog sistema vlasti i, u skladu s tim povjerenjem postoji spremnost građana da postupaju u skladu s odlukama vlasti (M. Weber). 

Danas je ta vjera ozbiljno poljuljana, ne samo u vlast i politički poredak, nego i u sistem. Zbog toga je broj „nebirača“ sve veći, pa ako je demokracija imalo dosljedna, po volji većine na vlasti ne bi trebalo biti nikoga, sabor bi bio pun praznine, ministri bi bili nitko i ništa, a premijeri nikogovići. Nema promjene. Opet gubim.

Ipak, na kraju, prije nego pritisnem zadnju točku u tekstu, dozvolite da još jednom odustanem od odustajanja. Jer ipak postoje važnije stvari od moje osobne rezignacije i gađenja spram iskrivljene demokracije, postoje veći interesi od interesa mog malog mirnog kutka. Postoji nešto što ne želim ostaviti svojoj djeci, nešto opasnije čak i od idiotluka, oligarhijske pokvarenosti i kapitalističke gramzivosti - postoji opasnost od fašizma. A on viri iz svoje rupe, napetih mišica, spreman za iskakanje na prvi znak naše nepažnje. Drukčijeg oblika, simbola, možda drugačije boje, modificiran, prilagođen, ali još uvijek nemilosrdan i razarajuć, ksenofoban i smrtonosan.

Strah od tog demona i svih onih koji ga hrane, jest i treba biti pokretač onog ostatka demokratske svijesti koji će i mene ipak dovući pred glasačku kutiju te nedjelje 8. studenog.

Možda ću doći u pidžami ili prljavom radničkom trlišu, poderanih čarapa, krmeljav i razbarušen, ali ću odlučno zaokružiti onoga tko vodi lijevo. Moram demokraciji dati još jednu šansu, jer dođu li desničari na vlast - to joj je možda i posljednja.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Lupiga.Com