Sad bi se i sam Bog mogao zapitati što mu to u Hrvatskoj rade. A ako bi morao birati između Branka Lustiga i ravnatelja i roditelja osnovnoškolaca u Kninu, sigurno bi za društvo izabrao Lustiga. Zato što i Bog voli iskrene i hrabre, a ne slabiće koji svoje mišljenje brane bijegom i bojkotom.

Učenici sedmih i osmih razreda osnovnih škola u Zadru pogledali su film "Posljednji let Petra Ginza", o židovskom dječaku koji je s 14 godina ubijen u nacističkom logoru. Vidjeli su, prvi a možda i posljednji put u životu, urezan logoraški broj na podlaktici ovoga osamdesetogodišnjaka koji će, dok god bude mogao, govoriti protiv svakoga zločina zbog neracionalne mržnje. Pogotovo protiv onoga izazvanoga bilo kojim, pa i najbezazlenijim oblikom nacionalne i vjerske netrpeljivosti.

Branko Lustig (FOTO: Nacional)

Cijenjeni filmski producent rekao je da ne vjeruje u Boga. Zato što je svjedok zločina počinjenih samo u jednom nacističkom logoru, onome u Auschwitzu, iz kojega je i sam jedva izašao živ. I zato što puno zna o genocidu u Srebrenici. Pa je naglas, pred učenicima, priznao nevjeru prema Svevišnjem, koji, ako sve dobro vidi na kugli zemaljskoj, nikad ne bi dozvolio holokaust i genocid. Nije Branko Lustig rekao da Bog ne postoji, neće čovjek njegovoga moralnoga i intelektualnoga integriteta tvrditi ono u što se vlastitim očima nije uvjerio. U Auschwitzu nije vidio Boga, to sigurno zna i o tome želi svjedočiti. A nije, bogme, ni Bog vidio milijune ljudi pogubljene na stravične načine samo u koncentracionim logorima.

Ali, zašto djeci o tome govoriti, zašto rušiti „šemu“ koja je unaprijed ucrtana i samo je treba sa sigurnošću i čvrstinom utisnuti u njihove umove. Nema potrebe razmišljati i spominjati ono što nije jedna od linija u toj šemi. Tako je odredila Crkva, a njoj se pridružili ravnatelj, roditelji, vjerojatno i „politički faktori“, jer, bez njih se ništa ne događa. Pa je u kino dvorani u Kninu, u kojoj je Branko Lustig trebao govoriti, sjedilo samo troje učenika. Nećemo propitivati koje vjere, nacionalnosti, od roditelja ateista, vjernika ili agnostika, nije važno. Ni približno onoliko koliko i škola i Crkva podcjenjuju mlade koji više nisu djeca, a još nisu odrasli, pa se valjda nadaju da su oni najmekše tijesto koje se po njihovim pravilima može oblikovati.

Hrabri nastavnici i roditelji i hrabra Crkva doveli bi pred Lustiga punu dvoranu učenika. Neka slušaju, gledaju, pitaju, provjeravaju, polemiziraju s gospodinom u ozbiljnim godinama, sumnjaju u njegove odgovore i to mu jasno dadu do znanja. Znaju djeca sama zaključivati kad imaju na osnovu čega. Međutim, odrasli su se uplašili riječi Branka Lustiga, pa se sakrili iza učenika. A da su pitali Boga, on bi sigurno napravio suprotno. Otvorio prozore i vrata za nova saznanja, podučio onome o čemu ta djeca skoro pa ništa ne znaju, pokušao od njih napraviti hrabre i pametne mlade ljude koji razmišljaju na temelju raznih i različitih spoznaja.

Nitko, pretpostavljam, nije učenicima dao do znanja da je B. Lustig prvi Hrvat koji je kao najbolji producent nagrađen s dvije filmske nagrade Oscar, i to 1993. godine za film Schindlerova lista, te 2001. za film Gladijator. Dvostruki je dobitnik i nagrade Zlatni globus za iste filmove.

„Živimo u demokraciji. Ako ne mogu govoriti u svojoj zemlji što mislim i što osjećam, jebeš demokraciju“, rekao je, u stilu glavnoga glumca, što u ovoj filmskoj epizodi i jest. Kako je tek nama, gospodine Lustig, koji to ne smijemo ni reći?

Lupiga.Com