U okviru Međunarodne škole kulture sjećanja koja se održala u Zagrebu krajem ožujka, Centar za suočavanje s prošlošću - Documenta, organizirao je posjet Staroj Gradiški i Jasenovcu. Nastavljajući s projektom kulture sjećanja, kojeg Lupiga prati od samog početka, ovaj je put tematizirana je "Razmjena iskustava i znanja o sjećanju na holokaust i ratne zločine". Škola je održana u Zagrebu od 16. do 20. ožujka, a organizirana je u suradnji  Documente i Instituta za primijenjenu povijest iz Frankfurta. Neke od tema predavanja bile su i "Sjećanje na Drugi svjetski rat i holokaust u Hrvatskoj i drugim post-jugoslavenskim zemljama","Sjećanje na Drugi svjetski rat i holokaust u zemljama EU", te „Razvijanje i povezivanje projekata u tijeku u pojedinim zemljama i regijama“.

Cvijet (FOTO: Lupiga.Com)

Brojni govornici i gosti na različite su načine i iz različitih kutova propitivali, govorili i iznosili vlastita gledišta i iskustva, a u sklopu škole organiziran je i studijski posjet bivšem zatvoru u Staroj Gradiški te spomen području Jasenovac. U Jasenovcu je ujedno održan i skup povodom 70 godina smrti heroine Nade Dimić. Izlaganja i okrugli stol organizirali su Savez antifašističkih boraca i antifašista RH, Centar za ženske studije, Documente, Filozofski fakultet u Zagrebu (Centar za komparativno-historijske i interkulturalne studije), Vijeće srpske nacionalne manjine i Srpsko narodno vijeće.

Kultura zaborava - upoznavanje nepoznatog Zagreba

Posjetili smo zloglasni Goli otok

SUOČAVANJE S PROŠLOŠĆU: Lupiga na Bleiburgu

Govorili su Drago Roksandić (Filozofski fakultet u Zagrebu), Gojko Matić (SABH), Sandra Prlenda (Centar za ženske studije), Aneta Lalić (Srpsko narodno vijeće), Marija Crnogorac (Arhiva Srba u Hrvatskoj), Vjeran Pavlaković (Filozofski fakultet u Rijeci) te Jasna Jakšić (Muzej suvremene umjetnosti). Na samoj komemoraciji uz spomenik „Cvijet“ riječ su uzeli i predsjednik SABH-a Ratko Maričić i direktorica Centra za ženske studije Rada Borić. Dan ranije u Zagrebu i u Jasenovcu potpisivala se i peticija za trajno bilježenje imena Nade Dimić u javnom prostoru, bilo spomenikom, ulicom ili nečim trećim. Više o narodnoj junakinji iz Drugog svjetskog rata možete pročitati u „Ženskom vodiču kroz Zagreb“, autorskog projekta Barbare Blasin i Igora Markovića.

Ubijena sa samo 19 godina (FOTO: Arhiva)

Dimić je rođena 6. rujna 1923. godine u mjestu Divoselo, nedaleko Gospića, kao sedmo dijete tvorničkog radnika, povratnika iz Amerike. U Gospiću je završila osnovnu školu i tri razreda gimnazije, a četvrti razred gimnazije i prvi razred Trgovačke akademije u Zemunu, gdje je došla u direktan sukob s tadašnjim vlastima. Upravo u Zemunu po prvi je puta uhapšena i pretučena te joj je zabranjen nastavak školovanja u cijeloj zemlji. Već kao srednjoškolka aktivno se uključuje u radnički i komunistički pokret. S nepunih 15 godina postaje članicom Saveza komunističke omladine Jugoslavije, a sa 17 i članica Komunističke partije Jugoslavije. U lipnju 1941.godine, bila je jedna od osnivača i borkinja Prvog sisačkog partizanskog odreda  s kojim sudjeluje u diverzantskim akcijama na pruzi Zagreb-Sisak, dok je u šumi Šikara rukovodila tehnikom Okružnog komiteta KPH za Sisak. U srpnju iste godine prekinute su veze partijskih organizacija između grada i sisačkog odreda, pa je dobila zadatak da ponovo uspostavi tu vezu. Tijekom tog zadatka ustaški agenti je hapse i šalju u zagrebački zatvor gdje je danima mučena i potom prebačena u bolnicu na Svetom Duhu.

Mjesto gdje je Nada Dimić ubijena - Stara Gradiška (FOTO: Lupiga.Com)

Uz pomoć zagrebačkih ilegalaca uspjela je pobjeći iz bolnice na Petrovu goru, odakle odlazi u Karlovac i radi na organiziranju sastanaka s omladinom, prikupljanju opreme, hrane i oružja, te djeluje i kao provjereni kurir između gradskih organizacija i partizanskih jedinica na Petrovoj gori, gdje sudjeluje na konstituirajućoj sjednici Glavnog štaba partizanskih odreda Hrvatske, na kojoj su participirali, među ostalima, Andrija Hebrang, Franjo Ogulinac i Veljko Kovačević. Blisko surađuje s karlovačkom partijskom organizacijom, a posebno s članom Centralnog komiteta KPH Josipom Krašom. U listopadu iste godine, postaje članicom Okružnog komiteta KPH za Karlovac. U studenome 1941. godine odigrala je veliku ulogu u pripremanju akcije na bolnicu u Karlovcu, kada su 23 partizana pod vodstvom Većeslava Holjevca, koji je kasnije postao zagrebački gradonačelnik, ušli u Karlovac i oslobodili više zatvorenika.

Ulazi u ćelije - Stara Gradiška (FOTO: Lupiga.Com)

S obzirom na intenzivnu aktivnost, zaključno je da će je daljnji ostanak u gradu dovesti u veliku opasnost te joj je Holjevac više puta predlagalo da se skloni, na što je ona odgovarala: „Veco, ne mogu svi otići, netko mora ostati i u gradovima“. Konačno, dobiva naredbu za odlazak, te 3. prosinca 1941. godine obavlja zadnje zadatke. U toku prijepodneva prošla je dva puta mitnicu na Dubovcu i odvela nekoliko Karlovčana „na vezu“ prema Kordunu i vratila se u grad. Pri trećem prelasku, ustaški agent primijetio je istu mladu ženu s kolicima koja je nekoliko puta tog dana prošla istim putem. Uhapšena je i smještena u karlovački zatvor pod imenom Ankica Vinek, iz kojega je nedugo potom prebačena u zloglasni zatvor u Savskoj cesti u Zagrebu, gdje usprkos svakodnevnim strahovitim mučenjima nije otkrila čak ni svoje ime. Početkom veljače 1942. otpremljena je u logor Stara Gradiška gdje je krajem ožujka (točan se datum ne može pouzdano utvrditi) ubijena. U matičnoj logorskoj knjizi zapisano je „Nada Dimić (?), umrla 21. ožujka 1942.“. Ubijena je s nepunih 19 godina, što, nažalost, nije bilo neuobičajeno. Oko 20.000 mladih antifašista u dobi od 14 do 24 godine poginulo je u akcijama tijekom rata, a njih 331. proglašeno je narodnim herojima (od toga 167 studenata i 67 učenika). Nada Dimić je titulu narodnog heroja dobila 1951. godine, a zagrebačka tvornica trikotaže, koju će kasnije kupiti splitski tajkun i gradonačelnik, Željko Kerum, nosila je njeno ime.

Nekadašnji zatvor u potpunosti je derutan (FOTO: Lupiga.Com)

Nada Dimić stradala je u dijelu zatvora Stara Gardiška nazvan Kula, a koji je danas u potpuno derutnom stanju, iako se radi o spomeniku kulture. Zatvor Stara Gradiška smješten je u samom mjestu u djelu izgrađene utvrde, koja je služila kao obrana od Turaka. Već od 1799. godine objekt postaje zatvor i toj svrsi služi do kraja 20. stoljeća.

Spomenik žrtvama fašizma nije u puno boljem stanju (FOTO: Lupiga.Com)

Iako je prostor kaznionice upisan u registar zaštićenih spomenika kulture Republike Hrvatske, u njega ulazite na vlastitu odgovornost. Sve prostorije su oronule i oštećene, a krov propada. Na objektu postoje tri spomen ploče i to žrtvama zločinima iz vremena socijalističke Jugoslavije te Domovinskog rata. Budući da je zatvor služio nesretnoj svrsi i u ratu devedesetih, osobito su zanimljiva svjedočanstva koja su zatvorenici upisivali olovkama na zidove ćelija, a koji se mogu pročitati i danas. 

Spomen ploča političkim zatvorenicima koju je postavila Vlada RH (FOTO: Lupiga.Com)

Dvadesetak kilometara zapadnije nalazio se koncentracijski logor Jasenovac, smješten na močvarnom području na dodiru Lonjskog i Mokrog polja koji su logorski sustav Jasenovca opasavali s istočne i zapadne strane. Sa sjeverne i južne strane logor se nalazio između rijeka Save i Struga. Uz sam logor nalazila se i željeznica koja je preko Siska spajala Zagreb i Novsku. Zbog takvog terena, bijeg iz logora bio je skoro pa nemoguć, te se smatra da je za vrijeme njegovog djelovanja pobjeglo sve skupa oko tristotinjak ljudi. Logor je bio u "funkciji" od 1941. do 1945. godine, a prema nekim procjenama u njemu je ubijeno između 80.000 i 100.000 osoba.

Na zidovima su još vidljive poruke zatvorenika (FOTO: Lupiga.Com)

Treba napomenuti da je Jasenovac bio izričito ustaški, a ne nacistički logor. Stanovnici Jasenovca vrlo rijetko su mogli pomoći zatvorenicima, hranom ili porukom izvana. Rijetka osoba koja je uspjela pomagati djeci zatvorenika bila je Dijana Budisavljević, o kojoj smo već pisali na našim stranicama. Također zbog takvog položaja logora ni partizani nikada nisu pokušali osloboditi logor. Na mjestu stradanja 1966. godine podignut je spomenik "Cvijet" arhitekta Bogdana Bogdanovića, do kojeg vodi put obložen pružnim pragovima, simbolično označavajući prugu  kojom su zatočenici pristizali u logor. Oko spomenika, odnosno na samom području logora, izvedeno je i izuzetno krajobrazno rješenje koje arhitekturu spomen područja svrstava u vrlo vrijedna ostvarenja arhitektonsko-krajobrazne prakse.

Bogdanovićev Cvijet (FOTO: Lupiga.Com)

Bogdanović je s jasenovačkim Cvijetom uspio ostvariti izuzetan sklad memorije na stravičan zločin koji se na tome mjestu dogodio i vjeru u budućnost i život. Njegov spomenik ujedno je i spomenik živima koji u sebi nose moderni antifašizam. Samo polje oko spomenika sadrži udubine koje označavaju gdje su se nalazile grobnice i mučilišta, dok humci predstavaljaju objekte u logoru. Na području Ciglane III otvorilo se i spomen područje i muzej. Za vrijeme Domovinskog rata veliki dio eksponata je uništen ili pokraden, a 2006. godine sve je obnovljeno, pa tako i sam muzej.

Spomen područje (FOTO: Lupiga.Com)

Ne možemo ne spomenuti i razočaranje brojnih posjetitelja koji su te nedjelje s Documentom, posjetili Jasenovac. Naime, postav muzeja izgleda poput bolje uređenoga dizajnerskog dućana, u kojem se možete vrlo ugodno osjećati, osim ako vam previše ne smeta crna boja koja prevladava. Ljudima koji baš ništa ne znaju o Jasenovcu, čitava priča ovdje može izgledati kao mačji kašalj. Primjećujemo i da su natpisi pod eksponate postavljeni svega pet centimetara od poda tako da vas, ako se zainteresirate za njih, vrlo brzo mogu zaboliti leđa ili glava od naprezanja očiju. Nema niti karte niti makete logora. Ako imate viška vremena i niste došli s grupom, možete se udobno smjesti i pogledati nekoliko svjedočanstava preživjelih logoraša. Uglavnom, mnogi od vas, dragi čitatelji, ne bi imali problema preseliti se u taj muzej i mirno živjet u njemu, jer njegovi prostori ne odaju strahotu koja se tamo događala, kao ni patnje ljudi koji su bili u logoru. Od tih vremena užasa koje postav treba i mora posjedovati, tamo nećete naći gotovo pa ništa.

Vijenci uz stih Ivana Gorana Kovačića (FOTO: Lupiga.Com)

Inače, obnavljanje samog muzeja financiralo je Ministarstva kulture, a autorica postava je arhitektica Helena Paver Njirić. Za kraj još samo spomenimo da je u tijeku inicijativa da Nada Dimić dobije ulicu u Zagrebu, za što je aktivist Saša Šimpraga već ponudio slobodnu i primjerenu lokaciju, a prikupljaju se podrške relevantnih organizacija. Documenta, ove godine nastavlja sa svojim projektom "Kultura sjećanja" o čemu ćemo i ubuduće izvještavati na našim stranicama.  

Lupiga.Com