Kad je 2011. objavila svoju prvu proznu knjigu “Posudi mi smajl”, Nora Verde je pozicionirana unutar, u hrvatskoj književnosti, oskudnog korpusa lezbijske književnosti. Dvije godine kasnije, Nora se pojavljuje s romanom “Do isteka zaliha” otkrivajući pritom široj javnosti i svoj, kako ga naziva, civilni identitet novinarke Antonele Marušić. Kako sam na intervju došla očekujući da ću ovog puta razgovarati s Antonelom, a ispostavilo se da se nasuprot mene nalazi Nora, u razgovoru koji slijedi ni meni nije u svakom trenutku bilo posve jasno tko u kojem trenu odgovara. Stoga se ovaj intervju poigrava s višestrukim identitetima, a na čitateljima je samima da otkriju kad je odgovore davala Nora, a kad Antonela, ako je to uopće važno.

S novim romanom, otkrila si tko se krije iza Nore Verde. U jednom intervjuu rekla si da ti je ona bila potrebna kako bi zaštitila svoju okolinu. Znači li to da će Nora polako prestajati biti autoricom, a ostati tek lik i pripovjedačica u tvojim djelima?

Ne. Nora Verde je i dalje autorica, literarno ime. Činjenica da sam otkrila svoje civilno građansko ime je bila dio moje odluke da obznanim tko sam, ali i dalje molim novinare i one koji u medijima govore o mojim knjigama da poštuju Noru Verde. Jer Nora je autorica i pripovjedačica, i to jest u neku ruku zeznuto jer i između njih postoje otkloni. No, Nora Verde će i dalje pisati i nije nastala samo iz potrebe zaštite. Željela sam novi identitet za teme o kojima pišem. Antonela je pisala knjige poezije i publicistiku u devedesetima. Onda je prestala pisati jer se posvetila egzistencijalnim pitanjima i novinarstvu. Trebao mi je novi identitet za novi tip pisanja.

A s kim ja sad razgovaram, Norom ili Antonelom?

S Norom Verde, autoricom.

Kad si pisala knjigu, jesi znala da ćeš otkriti svoj identitet, je li postoji razlika u tom smislu u slobodi pisanja prve knjige i novog romana?

Ne znam, možda si u pravu. Vrijeme će pokazati. Ono što znam je da se bolje osjećam kad pišem pod literarnim imenom Nore koja je knjigom “Posudi mi smajl” već započela svoju priču, ima neke čitatelje i nastavlja je. Sve su prilike da će i treća knjiga, zbirka priča koju trenutno pišem, a zove se "Samo daj!", biti potpisana imenom Nora Verde.

"Okosnica romana je suptilno nasilje u partnerskoj vezi, a to je ono nasilje za koje uvijek mislimo da se događa drugima" (FOTO: Dada Žitko)

Da se vratimo na roman. Na samom početku pripovjedačica se obraća čitatelju riječima da je ovo stvarnosna proza. Jesi li se time željela unaprijed ograditi od etikete lezbijske književnosti? Jer ovaj roman, iako priča ljubavnu priču između dvije žene, jednako je mogao govoriti i o ljubavi između žene i muškarca, muškarca i muškarca…

Pripovjedačica tu ironizira sa stvarnosnom prozom koju su joj lijepili nakon prve knjige. „Do isteka zaliha“ nije samo stvarnosna proza. Ima tu nadriekologije, psihologije, lirskog, puno struje svijesti, nešto moderniteta… Željela sam se odmaknuti i od termina lezbijska proza, ali etikete će uvijek postojati. Lezbijska je jedino utoliko što se radi o odnosu između dvije lezbe. I ima tu dosta stereotipa lezbijskih veza. Oni često prate istospolne veze, i dogodili su se i vezi Nore i Lune. No, ovaj roman postoji na više razina. Nije lezbijska sapunica, makar sam, pišući ga, od toga strahovala u trenutcima pada samopouzdanja. Okosnica romana je suptilno nasilje u partnerskoj vezi, a ta je tema univerzalna. To je ono nasilje za koje uvijek mislimo da se događa drugima. I vjerujem da će ljudi to prepoznati, a tko neće, neka se služi i etiketama, ako mu je tako lakše.

Prilikom predstavljanja prve knjige, reakcije nakon tvog televizijskog nastupa gdje si govorila s izmijenjenim glasom, nisu svugdje bile dobro primljene. Kakve su sada reakcije okoline, a posebno “zajednice”? I odjeljuješ li publike čitatelja romana i “zajednice”?

Kad govorim o “zajednici”, mislim na queer zajednicu, koja će o ovoj knjizi možda imati različite stavove, kao i onda kad sam prilikom istupanja u javnosti s prvom knjigom dobila žuti karton. Hoće li sad netko izvući crveni, to je pitanje. Ne znam. Netko će možda priču smatrati lošom reprezentacijom dinamike ili svakodnevnice lezbijskih veza, netko ne, ne isplati se sad nagađati. Ovaj put nisam odlučila napisati idiličnu ili idiličniju ljubavnu priču. Glavne protagonistice romana kroz cijeli roman na različite načine ratuju, iako tvrde da žele skladnu zajednicu.

Je li to ponekad opterećavajuće?

Jest. To su ljudi s kojima provodim vrijeme i komuniciram. S nekima se možda osobno ne družim, ali stojimo iza sličnih ideologija, iako se ponekad ne slažemo oko detalja. No to je uvijek tako u supkulturnim, manjinskim skupinama. I u feminizmu je tako. Nismo unisoni i ne može postojati jedinstvo oko svih tema. Naravno da bih bila tjeskobna kad bi cijela queer zajednica moju knjigu smatrala sranjem ili negativnom prezentacijom, ali i to bi me negdje dovelo.

Nora je zanimljiv i, meni barem, drag lik, karakterizira je antiprotivan stav prema svim vrstama pomodarstva od cool prosvjeda, Zagreb Film Festivala, do vožnje biciklom…

Ne znam koliko je draga, ona je više naporna i čangrizava. Kad je Luna natjera da je prati na Occupy prosvjed, Nora uopće ne vidi svrhu odlaska tamo jer je zanima jedino njen svemir i osobni problem. Izuzetno je sebična u svojoj lezbijskoj drami.

"Napustila sam zadnji novinarski posao jer se više nisam osjećala kao autor, već kao uređaj za promidžbu tuđih ideja" (FOTO: Dada Žitko)

Malo kao da se fura na Avdića…

Nisam ga previše slušala, išao mi je malo na živce. Onda sam ga čula negdje na radiju, televiziji i shvatila da me zapravo više nerviraju ljudi, koji se furaju na njega, a istovremeno ne razumiju o čemu on zapravo pjeva, dok mi se on jako svidio. Zgodno se buniti, svrstavati, a kad treba nešto konkretno činiti onda je malo ljudi koji su u stanju nešto napraviti. Čak ni ja neću često otići na prosvjed, ako je kišni dan, iako ću lako atendati taj događaj na Facebooku. Taj čin atendanja izgleda dobro izvana jer te svrstava negdje gdje želiš pripadati.

A s druge strane, i sama Nora imaginarni spas vidi u još jednoj pomodarskoj eskapističkoj priči odlaska na selo…

Da, ona cijelo vrijeme drvi o ekologiji, o potrebi odlaska iz grada, priča priču po tulumima o tome i najviše želi samu sebe u to uvjeriti.

Odnos prema gradu je Nori jako bitan?

Da, postoji ta atmosfera neurastenije, grad je džungla u kojoj treba preživjeti. Luni to odgovara, Nori ne. Ona, kao i ja, želi humaniji grad po mjeri čovjeka gdje imam mjesto za sjedenje bez komercijaliziranih sadržaja. Kad sam došla 2002. godine u Zagreb, počela sam promatrati rush hour na određenim čvorištima, Vukovarska – Savska i Selska - Horvaćanska. To je bio moj hobi. Čudila sam se koliko traje, a tada je trajao samo tri sata. Prije deset godina ulice bi u neko doba opustjele, rasteretile. A sada smo tik do toga da je cijeli dan rush hour koji malo opada i raste u određenim vremenskim razdobljima. Često mi je u glavi odzvanjao refren Tupaca Shakura “Life Is A Traffic Jam”.

Primjećuju li to ljudi?

Većini to ne smeta, uspavani su i navikli su se, dok neki sebi ponavljaju da bi se voljeli odseliti dalje od prometnog, urbanističkog i ostalih energetskih kaosa. Ljudi vole govoriti da im prođe vrijeme, ali djelovanje je aktivnost rijetkih. Do isteka zaliha je za Noru strateški plan, svojevrsna “to do lista”. Nora često zabrije, ali zato ima Sprženu, koja je uvijek vrati u stvarnost i jedini je lik bez predloška.

Nora je najavila odlazak iz mainstream novinarstva. Antonela je dala otkaz u jednom tiskanom mediju. Zašto?

Otišla sam jer se više nisam osjećala kao autor, već kao uređaj za promidžbu tuđih ideja. U mainstream medijima je novinarstvo prestalo išta značiti. Nisam se mogla baviti temama koje sam smatrala društveno i kulturno relevantnima ili zanimljivima. Književnost, umjetnost i kvalitetna glazba su potisnuti na margine, a onda uspješno izgurani van. Osim toga, bivanje u korporaciji, gdje nisu poštovana ni novinarska ni radnička prava, a čitateljstvo se podcjenjivalo, postalo je nešto odakle sam morala otići. Nisam htjela podupirati više taj brod koji je tonuo. Trebalo je staviti pojas za spašavanje i pobjeći.

No ne mogu svi priuštiti taj odlazak.

Ne mogu i ne trebaju svi izaći iz mainstream redakcija. Mogu se stvari mijenjati unutar samog medija radeći na stvarima iznutra. Ima novinara u mainstream medijima koji rade izuzetan posao. Nezavisno novinarstvo je korektiv, koji postoji uz mainstream medije, ali analizira i rasvjetljuje neke druge teme. A mainstream novinarstvo se treba očistiti iz temelja i obnoviti jer će se u protivnom potpuno urušiti.

Sada pišeš za Vox Feminae. Mogu li nezavisni mediji opstati?

Mogu jer građani/ke sve manje vjeruju komercijalnim medijima i traže alternativne načine informiranja. Nezavisni mediji moraju profesionalizirati dio svog kadra, a to je nedavno prepoznalo i Ministarstvo kulture dodjeljujući financijske potpore trećem medijskom sektoru, iako neki tvrde da država ne bi smjela financirati taj tip medija jer to navodno ugrožava neovisnost. Projekt portala Vox Feminae, koji je osnovala Gabrijela Ivanov se lijepo razvija i postaje sve utjecajniji. U tom tipu feminističkog novinarstva se nalazim, jer sam shvatila da je to moje prirodno usmjerenje. Još kao djevojčica nisam shvaćala zašto moram raditi s bakom kućanske poslove nakon što bih se vratila s nogometa, koji sam igrala s rođakom, a on to nije morao. I bunila bih se zbog toga i dobila bih batina. Takva i ostala iskustva koja su došla kasnije, učvrstila su me u težnji da se bavim feminizmom, na način na koji najbolje umijem.

Lupiga.Com