Zvončići i vicevi

ritn by: Igor Mandić | 14.11.2014.

Došlo, ponovno, neko takvo vrijeme, da se upozori kako k nama (u Hrvatsku, u Zagreb) ne dolazi, ne stiže, dakle ne distribuira se srpski (beogradsk) tjednik - "Vreme"! Desetljećima javno bugarim (još od početka devedesetih) protiv nasilnoga prekidanja inače i do tada normalnog protoka, kolanja štampe / tiska / novina / tiskovina sa srpske na hrvatsku stranu (jer obrnuto je odavno moguće i ostvareno!), ali trajno mi se uspješno dokazuje kako "još nije vrijeme" itsl. Ali, ako nije vrijeme na kioscima, onda se "Vreme" ukazuje u ovom svemiru, izgubljenom virtualnom svijetu, prostoru i vremenu.

Prizvao ga je jedan kolega, srpski pjesnik Tomislav Marković, preslišavajući me (evo gdje bratski rabim srpsku riječ, koja kaže isto što i hrvatska 'preslušavati'/ispitivati, ma da je 'preslišavanje' čak i bolje kad se upotrebljava u smislu školskoga preispitivanja učenika!) i to sumnjičavo-ironijski, da što sam ja to izvolio izjaviti o Peteru Handkeu, Momi Kaporu i Dobrici Ćosiću. Dobro, nešto sam izvolio, pa čak i "lakonskim pogledom", ali gdje to i kada? Pa, u "Vremenu"! A, što je to "Vreme", gdje ga se može nabaviti, e kako bismo to pročitali? Ako ga nema na kioscima, ima ga na nekakvom fakin 'webu', ali i s ovoga moguće je nekoga, kao moju malenkost, citirati u istrišcima, bez ikakva konteksta i ne vodeći računa kako je riječ o izjavama u jednom intervjuu, koji po prirodi stvari nema pretenzije biti društveno-politički ili intelektualno-kulturni esej, već se odlikuje/razlikuje slobodnim/spontanim iznošenjem kakvih ideja ili "pogleda".

Dakako, popusta/milosti ne tražim, niti bih ga ikome dao (te potpisujem sve što sam rekao i što mi se stavlja na teret), ali što sam ja kriv ili zaslužan da me svi preslišavaju i to i po nekoj trač-špranci. Tada volim odgovarati barem i drsko, a protiv otrcanih klišeja/etiketa, koje su nalijepljene za neke osobe za koje me propitkuju. Tko o čemu, ali u intervjuima u Srbiji, kao i u Hrvatskoj, nema šanse da izbjegnem(o), recimo, moga prijatelja Momu Kapora (1937.-2010.), o čijem sam književnom radu ispisao brojne kritike i eseje, ali sve uzalud. Zavirite, kolega Markoviću, u moju knjigu o srpskim piscima, "Kaj ste pisali, bre?"; ("Službeni glasnik", Beograd, 2011.), zavirite, vi, kojima je dostupna, a drugi neka poslušaju ovo. Naime, iako još i danas, kao što to radi T. Marković, jednoga "pisca lakih nota" smatraju teškim artiljercem (što je neistina), onda ću podsjetiti na jedno proročanstvo iz splitskih novina "Dan" (1.XII.1996.!), a koje je, nepojmljivom lakoćom izricanja krajnjih istina, dok je u tim novinama objavljivala svoju "Kolumnu bijesne domaćice", izrekla moja bolja polovica, da izvinete, žena mi Slavica Mandić: "Hrvati će prije zaboraviti zvončiće Mile Martića, nego 'viceve' Mome Kapora"!

Momo Kapor (FOTO: anaiceagepoezija.blogspot.com)

I bi tako, a ovom Hrvati, dodajem i Srbe, (ispričavajući se što ovaj prostor privatiziram u svrhu "interesa sukoba"), jer to upravo radi kol. T.M., kad ovlašno navodi jedno privatno i došaptano "svjedočanstvo" kako se Kapor, navodno, u četiri uha s V. Arsenijevićem još 1995. g.) bio našalio na račun "vukovarskoga baroka". Da, našalio se bio Kapor, kad je bilo gusto, a to je rečeni svjedok-doušnik tajio preko njegove smrti (a što ga nije za života denuncirao??) Okrznula je Kapora vlastita prejaka šala (kad bismo povjerovali doušniku i naknadnom trač-trućanju), a kako to da prejaka šala nije ubila jednoga, recimo, K.Stockhausena (majstora "teških nota"), koji je terorističko-ciaško rušenje 'blizanaca' u New Yorku (9.XI.2001.) komentirao kao "VEĆ NAJVEĆE UMJETNIČKO DJELO NOVOG MILENIJA". Krupne šale nisu za sitne uši, ali kad su se pekli volovi na Palama, golemom se vatrom izrugujući natoovskoj terorističkoj avijaciji, izazivajući je da ih bombardira, onda je Kapor tamo zaista bio i to u društvu - zamislite samo - jednog Zorana Đinđića (hajde, neka se s njegovim "snajperskim nišanjenjem" sad izruguje kol. T.M.)! U ratu iskovanom prijateljstvu Đinđića i Kapora dodatno sam se osvjedočio kad smo (mi, Mandićevi, obiteljski) bili sa Zoranom kod Mome na večeri (24.X.1997.) u društvu još sa M. Vučelićem i S. Đorđevićem...

Ali, na preslišavanje moje malenkosti od strane mlađega kolege ne bih se ni osvrtao, da on ne pomeće pred svojim vratima, a pokupljeno prebacuje u naše dvorište! Što bismo mi, ono očišćeno u Srbiji, sad reciklirali ovdje u Hrvatskoj, kad nam knjige ni D. Ćosića ni M. Kapora nisu poznate, jer nisu dostupne!? Najmanje dvije trećine njihova opusa kod nas su odavno na tuđmanoidnom indexu i kod nas ne cirkuliraju, a ono što je od ranije postojalo u javnim knjižnicama to je očišćeno, zatureno, ako nije uništeno/spaljeno... (osuđeno na zaborav). Što onda preostaje mlađim kolegama nego da se kao na krajnji autoritet pozivaju na jednog oveštalog (evo, na, opet srpske riječi, koja na hrv. znači otrcano, ofucano, izlinjalo) i intelektualno potpuno beznačajnog kavanskog tračera, kao što je (bio) višestruki prevjerica Mirko Kovač, a koji se dičio da uopće nije čitao "kupusare" D. Ćosića, dok mu istovremeno drži opijelo (našla krpa zakrpu, tj. T.M. i M.K.). No, dosta je, idu dani... vukovarski...