Zanimljiva je to komparativna etnomuzikološka tema, koje bi se netko morao poduhvatiti ozbiljnije, naime, kako raznorazne (pseudo)narodne pjesme (koje ponekad imaju autora, a češće ih je ishitrio narodni genij) kolaju amo-tamo kroz sva jugobalkanska plemena, narode i narodnosti, ne obazirući se na prave ili lažne granice. Ispostavilo bi se, tako, da je pobudna, pozivna ili isklična pjesma "Zovi, zovi" - a koja se u raznoraznim verzijama čuje iz kojekakvih ustiju u takonazvanom Domovinskom ratu - zapravo porijeklom srpska! Nije li to ono njihovo "Oro klikće sa visine" (iliti "Miletićev marš")..., pa kako u ratu naši branitelji nisu stigli/mogli/znali smisliti nešto bolje i prikladnije, najboljom se pokazala ona pjesmica koja ih podsvjesno motivira i nekako zuji u ušima. To je kolanje narodnoga melosa zapravo logično, stoljećima trajno (i dobro) i nije se potrebno sporiti oko ekskluzivna autorstva ove ili one strane (slično je podudaranje ili nesvjesno kopiranje bilo na djelu za vrijeme NOR-a i NOB-e, kad su skoro sve marševske, borbene ili taborske, smirujuće pjesme bile naprosto samo malo, na naški prilagođene iz ratničkoga melosa sovjetskoga naroda i vojske iliti Crvene armije u vrijeme Otadžbinskoga rata. 

"Zovi, samo zovi..." (FOTO: ubgp.ploce.hr)

Došlo je neko takvo vrijeme, da se sve pomiješalo, ne zna se više tko je tko (i zašto), ali mora biti da je u svemu ipak neka (novčana) računica po srijedi. Prodati obraz kroz prevjeru, to je bio i ostao tek - čas posla. Ono što je trebalo biti sramota danas je na nacionalnu diku: "HDZ-ova snaga je u oko 100.000 bivših članova SKJ" (dreči golemi naslov na duplerici "7 dnevno", od 17. listopada o.g.)... Znalo se to kod nas još početkom devedesetih godina prošloga stoljeća (kad se u borbi "za našu stvar", u novokomponiranu zajednicu primalo/prihvatalo svakoga bez obzira na ranije članstvo u jedinoj nam Partiji). Pa, piše Marcel Holjevac (u cit. novinama): "Zapravo, gotovo cjelokupno inicijalno članstvo naših političkih stranaka regrutiralo se iz bivše partije (...) i nema niti jedne hrvatske stranke u rasponu od krajnje ljevice (? up. I.M.) do krajnje desnice (! usk. I.M.) koja nije puna bivših udbaša i bivših komunista."

Hoće li to reći da je SKJ sam sebe raspustio/rasturio samo kako bi se iznova mogao obnoviti/preporoditi u mnogobrojnim inačicama? Čini mi se da je to skrivena teza spomenuta teksta, ali kako je problematika konvertitstva sužena samo na Hrvatsku (dok su izostavljene susjedne državice koje su podjednako bile pod kapom SKJ), proizlazi da danas HDZ iznova gradi socijalističko-komunističku Hrvatsku (budući da je znatno oslabio utjecaj SDP-a, koji bi trebao biti pravni i stvarni nasljednik bivše partije). Ali, nije tako, jer ako je u HDZ-u ostalo išta od (Tuđmanova) "inicijalnog profiliranja kao antikomunističke stranke" (op. I.M.: u hrvatskom duhovno-političkom prostoru, od 1945. do 1990.-ih godina nikada nije bilo ni naslućena, niti sustavno oblikovana antikomunističkoga stava, koji istovremeno nije bio i antijugoslavenski, tj. anti-srpski!), onda je to samo alibi iliti maska za trajno podržavanje anti-srpstva (po njima oličenoga u Jugoslaviji).

"Birali ste nepostojeći broj!" (ILUSTRACIJA: hrvatski-fokus.hr)

Tako se diče branitelji na svojem skupu s parolom: "1991. protiv Jugoslavije; 2014. protiv Jugoslavena". Naime, kao jedini razlog postojanja, ovakve ili slične grupacije (branitelja) vide u stvarnim ili samo naslućenim srbo-četničko-jugoslavenskim Hrvatima. Kad smo već istjerali Srbe koliko je to bilo fizički moguće, sada je još potrebno zatrti i posljednji dašak onima koji zaudaraju na jugo-simpatiju. No, uzalud vam trud pjevači... jer kad se pod šatorom čuje "Zovi, samo zovi...", jasno nam je tko boluje od iste simpatije: Moguće je ustaše istjerati iz Juge, ali Jugu iz njih - nikako!

Lupiga.Com