Nisam htjela vidjeti tu fotografiju. Tu fotografiju masakra u kampusu Univerziteta u Garissi, u kojem je 148 studenata ostalo ležati na podu. Učinila sam sve u svojoj moći da ne naiđem na nju na Twitteru. Ali ta fotografija mi se sama nametnula, svojim teretom smrti i očaja. Ta mlada tijela, lišena budućnosti, polugola, poubijana kao miševi.

Dan prije tog masakra, ti mladi ljudi su razmišljali o svojoj ljubavi, o ispitima, o putovanju na koje trebaju krenuti, o zabavi za kraj školske godine, o najnovijoj pjesmi one rap grupe koja se smatra najboljom. Mladići i djevojke puni jednostavnih, prelijepih misli. Mladići i djevojke koji su bili baš poput mene kada je meni bilo dvadeset godina. A onda smrt: brutalna, ubitačna.

Na kraju sam ju pogledala, tu fotografiju, i shvatila da nešto nije u redu s njom. Nešto duboko i užasno pogrešno u mom - u našem - pogledu na nju. Moja neizražena nelagoda utjelovila se (i rekla bih, dobila malo hrabrosti) nakon što sam pročitala tweet novinara Washington Posta, Ishaana Tharoora. Obraćajući se Jonu Lee Andersonu iz New Yorkera koji je tweetao fotografiju, Tharoor je napisao: Da li bi tweetao prizore ovih tijela da se ovo dogodilo u Americi? 

.@jonleeanderson honestly curious: would you tweet the images of these bodies if it was in the US?

— Ishaan Tharoor (@ishaantharoor) April 3, 2015

Njegovo pitanje generira odgovore, debatu. Novinar New Yorkera insistira: "Da nismo vidjeli slike nagomilanih tijela u Holokaustu, još više ljudi bi ga poricalo." Ali i u slučaju Shoaha/Šoe, vjerujem, mnogo toga je napisano o voajerizmu – o pogledu (posebno onom upućenom golim ženskim tijelima), učesniku (i ponekad saučesniku) pogleda nacističkih dželata.

Komplikovano je, mislim. Vraćam se debati i vidim da Ishaan Tharoor ne popušta. Novinar Washington Posta postupa kao đavolji advokat: "Da li bi tweetao sliku djece ubijene u Sandy Hooku? Scena je ista: mrtvi učenici."

.@jonleeanderson to play devil's advocate: would you tweet an image of executed kids from Sandy Hook? the scene is the same: dead students

— Ishaan Tharoor (@ishaantharoor) April 3, 2015

Još uvijek se sjećam Sandy Hooka. Bila sam strašno ganuta. Sjećam se tog masakra 14. decembra 2012. godine u malom gradu u Connecticutu. Dvadesetogodišnjak, Adam Lanza, nakon što je ubio vlastitu majku, ušao je u osnovnu školu i ubio dvadesetoro djece dobi između šest i sedam godina starosti, zajedno sa nekoliko učitelja. Dvadeset sedmoro mrtvih. Obama je tom prilikom rekao: "Znam da nema roditelja u Americi koji ne osjeća istu poraznu tugu koju ja osjećam."

Niko ni u snu nije pomislio da fotografira ta beživotna tijela oskrnavljena mecima. A čak i da je to neko uradio, mediji bi ga linčovali - i to sa dobrim razlogom.

Također, nakon masakra u Charlie Hebdou, niko - na svu sreću, dodala bih - nije vidio izrešetana tijela Cabua, Charba, Tignousa i Wolinskog. Ali vidjeli smo Ahmeda, policajca muslimana, ubijenog kao u najgorim kaubojskim filmovima, od strane dvojice terorista.

Gledam sliku masakra u univerzitetskom kampusu u Garissi. Zar nikom nije palo na pamet da bi ta fotografija mogla uznemiriti njihove porodice? One koji su izgubili sina, unuka, voljenu osobu. Zar niko nije pomislio na njih? Na njihova osjećanja? Na njihovu bol?

Ta fotografija me podsjeća na jednu sliku iz 16. stoljeća koju sam vidjela u muzeju Prado u Madridu. "Trijumf smrti" Pietera Bruegela starijeg. I na njoj, tijela su razasuta po zemlji, skoro bez ikakvog identiteta. Za Bruegela, smrt je izjednačavala sve, kralja i siromaha, ujedinjene istom konačnom sudbinom.

"Trijumf smrti" - Pieter Buregel (IZVOR: wikiart.org)

Ovo je isti koncept kojeg je izrazio italijanski glumac i pisac Totò u svojoj poznatoj pjesmi o smrti kao velikom ujednačitelju, koji čini da izgubite vaše vlastito ime zajedno sa svojim životom. Ali nisam sigurna da taj koncept važi za trenutačnu sudbinu tijela. Često, to zavisi od toga šta smo bili u životu, ili, kao u slučaju Garisse, od geografske lokacije. Ta razasuta tijela bila su crna, afrička, iz jednog siromašnog dijela svijeta.

Za njih nema privatnosti, samo skrnavljenje. Da su ta tijela bila bijela, da li bismo ih vidjeli? Ne mogu da nađem odgovor na to pitanje. Zbunjena sam, bolna. Ishaan Tharoor otvoreno govori o nejednakom tretmanu. Nejednakom... Šta ako je to istina?

U Italiji se također govorilo o toj fotografiji, o tim tijelima. Paolo Giordano, pisac koji je osvojio prestižnu nagradu Strega za roman "Samoća prostih brojeva", napisao je sljedeće za milanske dnevne novine Il Corriere della Sera:

"Postoji jednostavna 'vježba' koju bismo trebali izvesti pred ovom fotografijom. Trebamo je ponovo pogledati, još jednom, ali umjesto tamne kože na licima na podu, na golim prsima i rukama, njih trebamo zamijeniti svjetlijom puti, sličnijom našoj. Je li ovo isprazna retorika? Da li je patetika? Možda jeste. Ali opet, vrlo rijetko se sjetimo da tako nešto uradimo. Mi smo, u najvećoj mjeri, učtivi zastupnici trećeg svijeta, ali još uvijek u sebi gajimo srž apatije koja je nesposobna da evoluira, i koja ili rezonuje instinktivno ili ne rezonuje uopšte. Promijeniti boju kože tih mladića i djevojaka razasutih između stolica i lokvi zgusnute krvi, još uvijek mijenja nešto u našoj reakciji."

Razumijem njegove dobre namjere. Ali nešto je pogrešno u njegovim riječima. Kao crna Italijanka, osjećam se isključenom iz njegovog rezonovanja, iz ove njegove "vježbe". Ledi mi krv u žilama to što koristi izraz poput "zastupnici trećeg svijeta". Nisam mislila da je još uvijek moguće koristiti jedan takav zastarjeli termin koji smrdi na paternalistički kolonijalizam. Treći svijet ne postoji, nikad nije postojao. To je samo ime koje je Zapad dao Jugu da bi ga bolje iskorištavao, da bi ga potisnuo u marginalnu ulogu.

Ali ono što mi posebno ledi krv u žilama je vježba zamjene, preobražaja tih tijela, koju autor od nas traži. Da preobrazimo ta tijela iz crnih u roza, obojimo ih u bijelo da bismo se identificirali s njima.

Znam da Paolo Giordano nije rasista. Ali duboko u njemu postoji nešto što prožima čitavo italijansko društvo, društvo koje zaista ne zna postupati sa različitošću tijela i kultura. Nije samo u pitanju korištenje pogrešnih termina, stavovi su ti koji su pogrešni. Pitam se: zar nije dovoljna humanost svojstvena svima da bismo se identificirali jedni s drugima? Zašto mijenjati jedno crno tijelo u bijelo?

U članku objavljenom u Corriere della Serri, Paolo Giordano također insistira mnogo i na jednom drugom aspektu: ta tijela su "hrišćanska". On to čini, a zajedno s njim i cijeli zapadni mainstream. Naravno, studenti su bili hrišćani, a Shabaab, teroristička grupa iz Somalije, muslimani. Ali to ne ovlašćuje sukob civilizacija. Kao Somalijka i muslimanka, dobro to znam. Shabaab godinama ubija Somalijce muslimane u Somaliji u potpunoj tišini. 

Problem u Istočnoj Africi je ustvari građanski rat u Somaliji, rat koji se odvija već dvadeset i tri godine i koji je uzrokovao haos koji se propagira svugdje, posebno u Keniji. Trgovina ljudima je vrlo rasprostranjena u Somaliji, ali je Somalija također jedna od afričkih država koja uz Nigeriju ima najveće rezerve nafte - više od Katara i Kuvajta zajedno, izgleda.

U pravu je Seble Woldeghiorghis, od majke Eritrejke i oca Etiopljanina, prava pravcata Italijanka i prava pravcata Afrikanka koja radi u Gradskoj upravi u Milanu, kad u svom komentaru na Facebooku piše: "Ne želim da podijelim slike leševa studenata iz Garisse. Ovako se ne odaje počast mrtvima, već time samo pomažemo onima koji su im to učinili. Podijeliti te fotografije znači pomagati i podržavati one koji su ih izmasakrirali. Umjesto toga, trebamo naučiti kako pričati o afričkom kontinentu, dijelu svijeta i dijelu čovječanstva koji zaslužuju više pažnje i više analize. Ne samo danas."

*Igiaba Scego je somalijsko-italijanska autorica. Tekst je originalno objavljen na web adresi www.internazionale.it

S engleskog preveo Aleksandar Brezar

Sa talijanskog lektorirala Amela Zec-Filipović

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Alejandro Ventura/Flickr