Godišnjice pogibije heroja Narodnooslobodilačke borbe odavno već u Hrvatskoj nisu nikakva vijest za glavninu javnosti; događaj biva tek šutnja koja ih pokriva. Baš kao da se legendarni epitafski zavjet Ivana Gorana Kovačića „Moj grob“ prometnuo u neopozivu kletvu – tragovi do humki su poravnati, jedva više i da ih prijatelji naziru i, čak još prije konačne destinacije, da im prepoznaju samo ishodište. 

Između rijetkih iznimaka koje po pravilu naglašavaju tu činjenicu, pak, proteklih dana isticali su se medijski tekstovi o 75. obljetnici smrti Stjepana Filipovića, slavnog komunističkog revolucionara i partizana. Mogli smo ih pronaći, recimo, u Jutarnjem listu, Slobodnoj Dalmaciji i na portalu Index, a odreda u tzv. afirmativnom tonu i s neuvijenim pijetetom. Glavnina akcenta u tim prigodnim osvrtima tiče se, međutim, dvaju momenata: velika fotografija Stjepana Filipovića, ruku prkosno uzdignutih pod vješalima, nalazi se kod glavnog ulaza u sjedište Ujedinjenih Naroda u New Yorku i, drugo, Stjepan se paralelno zvao i Stevan ili Stevo, doduše neslužbeno, ali i neporecivo. Naprosto se posljednjih godina života odazivao češće na, recimo to tako, istočnu varijantu svog imena, budući da se preselio iz rodnog Opuzena u Kragujevac i Valjevo. 

Fotografija koja će inspirirati kipare Mira Vucu i Vojina Bakića na vajanje spomenika palom junaku u Opuzenu i Valjevu (FOTO: Slobodanka Vasić)

Osnovni biografski detalji su tako i danas više nego poznati - Filipović je imao 26 godina kad su ga uhapsili četnici i nakon mučenja predali Nijemcima koji će ga, nakon nove ture iživljavanja, vratiti svojim kolaboracionistima s presudom na smrt vješanjem. Tad fantastičnom igrom slučaja nastaje i fotografija koja će inspirirati kipare Mira Vucu i Vojina Bakića na vajanje spomenika palom junaku u Opuzenu i Valjevu, i koja će jednog dana osvanuti na njujorškom East Riveru, e da bismo i u tome znali pronalaziti alibi za evokaciju na njegovu žrtvu te ideju odaslanu s gubilišta. 

Prizor je snimila fotografska pripravnica Slobodanka Vasić, sedamnaestogodišnjakinja koja se zatekla u blizini s aparatom Leica i potom razvijene pozitive postavila u izlog radnje Kosare Antić. Dok su se vlasti snašle pa zaplijenile i uništile negative i same fotografije, nekoliko je primjeraka potonjih već bilo u posjedu izvjesnih Valjevaca. Srpski povjesničar Milan Radanović pisao je o tome iscrpno povodom 70. godišnjice Filipovićeva smaknuća, koristeći se uvelike i arhivskim zapisima okupatora. Kontekst je poznat do u detalje, a Radanović ga dodatno razvija prema širem okviru zbivanja u Srbiji i Jugoslaviji, pa i naspram recentnih odjeka koji revidiraju glavne odnose i društvene tokove onog vremena.

Crnogorskog partizana i partijca Ljuba Čupića četnici u Nikšiću odvode na strijeljanje, niti dva tjedna prije nego što će ista vojska na sjeveru pogubiti Filipovića (FOTO: Wikipedia)

Spominje i drugu sličnu fotografiju – crnogorskog partizana i partijca Ljuba Čupića kojeg četnici u Nikšiću odvode na strijeljanje, niti dva tjedna prije nego što će ista vojska na sjeveru pogubiti Filipovića. Čupić u prolazu zaustavlja pogled na objektivu, svezanih ruku i osmijeha tako nesputanog i čilog da je u tu fotografiju, kao i onu Stjepana Filipovića, teško prestati zuriti, ako bi se uopće poželjelo. Radanović tumači i okolnosti – konkretne zakonske rupe – koje su Filipoviću omogućile da se uoči egzekucije doslovno razmaše i razgalami pred zločincima i narodom okupljenim na valjevskom pijačnom trgu. Navode se i momenti iz istrage Gestapoa neposredno prije vješanja, poput onoga da je SS-potpukovnik Ludwig Teichmann u Filipovićev dosje unio zaključnu ocjenu: „Nemoguć slučaj“. 

No pozabavimo se, u ime takvog naslijeđa, rečenim aspektima slučaja koji danas izazivaju najveću pažnju. Za vjerovati je da Stjepan Filipović ne bi imao ništa protiv izlaganja dotične fotografije u Ujedinjenim Narodima, čak i ovako razjedinjenim kao što su već neko vrijeme. Ako je uopće istina da je taj artefakt (bio) tamo izložen, jer smo o tome čitali mahom iz treće i četvrte ruke, kao u formi mita. A možemo zaključiti i što je Filipović mislio ili bi još uvijek zastupao na temu njegovih pripadnosti, porijekla, narodnosti, imena, nadimaka. Jedan povijesni izvor prenosi svjedočanstvo partizana Nenada Stevanovića, inače arhitekta, koji je bio utamničen skupa s Filipovićem, ali je preživio zatvor i rat. Stanoviti major Paul navodno je u nekom trenutku zatražio da mu Filipović, jedini otvoreno deklarirani komunist među tim zarobljenicima, objasni zašto je pristupio komunističkom pokretu. 

Vucinu skulpturu u Opuzenu minirali su još ljeta 1991. godine (FOTO: uafdu.hr)

„Recite mu da bi i on postao komunista da je postavljao gromobrane na fabričkim dimnjacima za deset dinara dnevno“, odgovorio je Stjepan Filipović. A sigurno mu nije neophodna bila ta visina kako bi shvatio da su vrijednosti koje okupatori izmjenjuju s lokalnim pomagačima i odnarođenim elitama, najobičniji dim u oči ljudi potlačenih u njihovu svakodnevnom privređivanju i materijalnoj egzistenciji. Nacija, vjeroispovijest, rasa – na taj se lijepak Filipović i njegovi partijski drugovi nisu dali lako uloviti, znajući da višak bavljenja njime skreće pažnju s osnovnih pitanja koja svezuju čovječanstvo u zajedničkoj muci. 

Takva je vizura, međutim, u novije doba itekako zamućena, da ne kažemo zadimljena; od socijalističke revolucije se ograđuje većina društva, čak i onih koji se nazivaju antifašistima. Na inzistiranja Filipovićevih neretljanskih zemljaka o primarnoj mu zavičajnosti i etničnosti, ili na dubiozna svojatanja po teritorijalnoj osnovi kakva impliciraju neki politički srodni krugovi iz Srbije, on bi – probajmo zamisliti – zacijelo samo odmahnuo rukom i proglasio ih irelevantnim te obmanjujućim. Ali budući da Stjepana Filipovića više nema među nama, osim u vidu fotografije i poruka koje su se do danas ostale ljuljati pod vješalima, od časa kad mu je uže presjeklo dah, valja nam formu toga nesumnjivog iskaza potražiti u pojedinim suvremenim manifestacijama društvenih kretanja. 

Prikupljeni ostaci Stjepana Filipovića (FOTO: Artizana film)

Za razliku od Bakićeva monumentalnog spomenika u Valjevu koji je nekako odolio mržnji onih čiji su ideološki prethodnici ubili Filipovića, kao što je poznato, njegovi izvorni zemljaci u dolini Neretve srušili su Vucinu skulpturu još ljeta 1991. godine. Da se točno zna tko je to učinio, ponovljeno je otad u javnosti mnogo puta, ali državno tužilaštvo nikad nije pošlo za tim očito dostupnim informacijama, premda su čak i vlasti u nekoliko navrata – pod pritiskom antifašističkih udruga – najavile obnovu spomenika. Monument se nalazio uz skretanje s Jadranske magistrale prema Metkoviću i Mostaru, na prostranoj zaravni obrasloj travom iz koje je dugo nakon rušenja još izvirivao bijeli kameni postament. 

O njemu i daljnjoj sudbini spomenika nedavno je za Slobodnu Dalmaciju govorio Marinko Filipović, rođak Stjepanov, inače poznati pripadnik vrha Hrvatske seljačke stranke s kraja 20. stoljeća. Vođen obiteljski motiviranom nelagodom, on je prikupio brončane ostatke spomenika i zbrinuo ih u jednoj ljevaonici umjetnina, do boljih dana i eventualne obnove. Ali, fokus nam se zatim sam od sebe usmjerava na dva podatka bitna za priču koju ovdje nastojimo pratiti. Marinko Filipović ukratko spominje i fakat da je na dotičnoj livadi kod Opuzena izgrađen, godinama po rušenju kipa, šoping-centar. Vlasti su tamo ustanovile trgovačku zonu, ali on usput dodaje da je taj centar naposljetku, nema tome dugo – propao i, eto, ugasio se.

Spomenika u Valjevu koji je nekako odolio mržnji onih čiji su ideološki prethodnici ubili Filipovića (FOTO: Wikipedia/Boksi)

Druga informacija tiče se samog Marinka Filipovića i sjećanja na njegovo političko i drugo javno djelovanje potkraj prošlog stoljeća; taj Filipović bio je, naime, šef Državne agencije za sanaciju banaka. One iste, dakle, koja će presudno kumovati dirigiranoj pripremi banaka u javnom vlasništvu za prodaju, a nakon koje će uslijediti dominantna uvoznička te trgovačka i kreditna dugoročna orijentacija hrvatske ekonomske politike. 

Stjepana Filipovića zato se možemo prisjećati baš na ruinama šoping-centara i, ništa manje, netom urušenog najvećeg domaćeg trgovačkog carstva koje je prethodno među ostalim usisalo i ispljunulo kompletnu privredu delte Neretve, izgrađenu u socijalizmu, a od koje se sad još samo nasadi mandarina mogu održavati mukom sačuvanim plasmanom u Rusiju. Narod je, bilo posredstvom države ili individualno, već utjeran u dug iz kojeg se valjda neće izvući kroz niz predstojećih generacija, ali se dotad barem ima čime zabaviti: šarenim perlicama etničkih i jezičnih i vjerskih distinkcija koje poput crnih rupa u sebe povlače gotovo cjelokupan javni diskurs. Jer gromoviti heroj Stjepan Stevo jest znao uzemljiti silnu univerzalnu energiju među narod, dok nam je njegov rođak Marinko također uvjerljivo pokazao što sve znači rasprodaja obiteljske srebrnine, kako materijalne, tako i one druge.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Slobodanka Vasić