Nakon nedavno održane konferencije UN-a u tajlandskom Chiang Maiu, čiji je cilj bio sprječavanje gladi u svijetu, doznali smo kako se oni koji gladuju po Africi, dijelovima Azije ili Južne Amerike, mogu poslužiti – kukcima. Zapravo, gladni ne bi ubijali glad tek samo kukcima, nego bi imali šaroliki menu sastavljen od crva, buba, mravi i drugih sličnih delicija. Tako bi Japanci bili spremni osnovati farme buba, kojima bi se častili mali crnci, a to je ionako specijalitet u njihovim restoranima, kako su rekli ugledni znanstvenici iz Amerike, Nizozemske, Njemačke i drugih razvijenih i suosjećajnih zemalja, u kojima se doslovno crkava – od pretilosti.

Njemački bilog V.B. Meyer Rochow je dodao kako on ionako u svojoj prehrani redovito ima kukce, nakon svakog poštenog njemačkog obroka. Uostalom, kukci su normalna pojava na tanjuru u određenim dijelovima svijeta, inteligentno je zaključio Patrick Durst iz FAO-a. Poražavajuću činjenicu da mi imamo primitivne predrasude prema kukcima i da se to mora promijeniti, kako bi se isti mogli dopremati kao spas u zadnji čas, umirućima u zemljama u kojima vlada glad, veleučeno je iz svojih profesorskih usta izvalio Arnold van Huis. Dodao je da ljudi zaboravljaju i to da je do kukaca prilično lako doći i još jednom upozorio da se odnos prema njima mora promijeniti. Na žalost, nije precizirao kako jer bismo, umjesto da špricamo i ubijamo muhe, komarce, žohare i ostale delikatese, te tako još i trujemo ovu našu majku Zemlju, mogli biti sretni ako ugledamo koji gmižući specijalitet na podu, iza lajsne, ormara, u šupi ili, a što je okus nad svim okusima, u WC-u. U slobodno vrijeme, umjesto da dangubimo, mogli bismo, recimo, pored kuća, u šumarcima ili pored putova, dizati i prevrtati kamenje, cigle i granje, te tako skupljati čak i gliste (što je malo veći zalogaj), gusjenice, smrdljive martine ili paukove.

Ne zaboravimo da su sve te krasote svakodnevna hrana na stolovima mnogih država svijeta, a u Europi, recimo u Nizozemskoj ili Njemačkoj, čak specijaliteti, koji se, kako doznajemo, na sreću mogu naručiti u sve više restorana. Zašto onda mali Etiopljanin ne bi imao tu čast da makar jednom u životu okusi izvrsnu japansku bubu, ako već nema takvu privilegiju da i sam ima frižider pun japanskih buba, predivnih velikih skakavaca s crnim okicama i pokojeg slasnog, nabreklog crva, kao desert. Sreća je da je ovaj svijet krenuo pravcem humanosti i prosperiteta, te da u ime i pod okriljem UN-a, veleuvaženo zasjeda i razmjenjuje recepte jela od kukaca, preko trideset znanstvenika iz najrazvijenijih zemalja svijeta. Jedino je velika šteta što se najvjerojatnije dogodio propust, te, obzirom na zemlju u kojoj je održana konferencija, nije predloženo da se fino krene u akciju hvatanja pasa lutalica po silnim svjetskim metropolama, maca koje dane ionako provode kurvajući se po kvartovima, te raznoraznih pernatih zalogaja, poput golubova koji se kao u Hitchcockovim filmovima u jatima okupljaju po gradskim trgovima i samo žderu, te vrabaca koji samo smetaju, a bogami i onih dosadnih, netalentiranih sjenica, koje svako malo zvrndaju po raznoraznom drveću.

Čak se čini da je u ovom prosperitetnom, humanom svijetu dvadeset i prvog stoljeća, kod nekih još uvijek nazočno zločesto sjeme škrtosti i ljubomore, te da se taj propust dogodio namjerno, pa se raspravljalo samo o sitnim zalogajima, a komadine poput sočnog psa na ražnju ili odreska od perzijske mačke, su ipak ostavljene za probrane i osjetljivije želudce. Jasno nam je da takvu praksu moramo prekinuti i da se i onima koji još uvijek, i u ovom stoljeću u sve većem broju umiru od gladi, čak i pored silnih proteina iz cvrčaka, treba ponuditi i malo punomasnog  njemačkog boxera. Jer da bi se razgradili svi ti silni vitamini, masti su neophodne. Svima nam je jasno da se neke masnoće ne mogu rastapati samo u čistoj, delikatesnoj gusjenici, te da bi tako recimo, jedna umiruća afrička trudnica, mogla roditi zakržljalo dijete na vrelom, prekrasnom pijesku egzotične, prašnjave pustinje. To se jednostavno ne smije dopustiti i zato – Korejanci, Tajlanđani i ostali, pse i mačke na sunce! A i kanarince. Jer dosta je dosta.

Ipak, i na takvim konferencijama kao što je ova UN-a u Thailandu, uvijek se nađu neki nerazumni glasovi, uvijek se nađu neki koji ničim pod milim bogom nisu zadovoljni i koji bi nešto (ipak) mijenjali. Iako, doduše umjereno, poput nutricionistkinje u World Food Programu pri UN-ovoj agenciji, Tine van Briel. Madame Tina, koja dostavlja hranu gladnima po svijetu, kada im je to potrebno, izražava otvorenu sumnju da samo kukci mogu pomoći velikim i ranjivim populacijama gladnih. Naime, kukci su osjetljiva bića i ne bi izdržali putovanja na daleka odredišta, rekla je madame Tina, te se tako opet ukazuje potreba za konkretnijim prerađevinama – konzervama maca, kanarinaca i peseka. Mogla bi se tu dodati i mast od jazavca, inače vrlo korisna, ali i morska prasad, hrčci (koji bi crnkinjama mogli poslužiti i kao ukrasi od krzna), a sve to nakon obilnog obroka pesetine i deserta od buba iz Japana. Vrlo inteligentno i dolično novoj, plemenitoj i humanoj eri u kojoj živimo, madame Tina je dodala da ipak, dakle – Ipak, kukce i ostale delikatese bi se moglo mljeti u brašno i tako od njih raditi kolače. To bi bilo izvrsno za veliku populaciju gladnih u svijetu (populacija onih koji crkavaju od žderanja je manja, što očigledno ukazuje na proždrljivost gladnih!), te bi se tako tom ogromnom broju gladne dječice mogli servirati mirisni, ukusni kolačići, nešto kao ... iz UN-ove kuhinje. (Oni iz bakine kuhinje nisu zdravi, puni su kolesterola i na kraju, oni su passe – ipak živimo u vremenu humanosti!)

Znanstvenici na dotičnoj konferenciji nisu bili samo pametni, nego i domišljati. Tako su neki zaključili kako horde skakavaca i cvrčaka uništavaju usjeve i kako bi trebalo osmisliti tehnologiju da se ti tsunamiji letećih delikatesa uhvate, te tako prerade u brašno ili da ih se prerađuje u raznorazne paste i da onda u marketima možemo kupiti pastu od tih i tih skakavaca  ili cvrčaka, kao izvrstan dodatak špagetima, lasagnama, juhama, itd. Tu bismo imali višestruku korist. Sačuvali bismo usjeve, prehranu bi obogatili čistim proteinima, a i gladni, koje nismo zaboravili, naravno, mogli bi, osim što dobiju bogatu prehranu, raditi i tjelovježbu. Naime, isti ti skakavci i cvrčci bi se avionima mogli transportirati do zemalja u kojima, eto, ljudi još uvijek gladuju ali bi im zato drugi ljudi humano pustili rojeve delikatesa nad njihovo tlo, te bi tako danima mogli trčati za cvrčcima i skakavcima i konzumirati ih fine-friške, a usput, ne bi se po cijele dane izležavali na suhoj, prašnjavoj zemlji boje cigle, nego bi se i malo aktivirali. Eto, ugodno s korisnim u doba renesanse humanosti.

Osim čestitki znanstvenicima, za ovakve pothvate pod blagoslovom UN-a, na kraju bi se moglo i dodati da bi danas i Maria Antoinette bila znanstvenica i razmjenjivala recepte od kukaca, na konferenciji za borbu protiv gladi, pri UN-u, u Thailandu. Na meniju bi se zasigurno našli raznorazni kolači od stonoge ili leptira kupusara, koji bi se nesebično slali u zemlje u kojima se umire od gladi. Na sreću, strašna vremena kada se zbog ljudskog nuđenja kolača odrubljivala glava, daleko su iza nas. A iza nas su i nezdrava, besramno neukusna Trumanova jaja, mlijeko u prahu, kakao i čokoladice, žvakaće gume, riža, sol, brašno i ulje u limenkama, konzervirana govedina, mesni doručci, konzerve s povrćem, malo friških naranči, te poneki paket ženskih najlonki, higijenskih uložaka, sapuna i pasta za zube. Amerika je postala puno ljudskija. Bolesnim umovima, nehumanosti i ljudskoj pokvarenosti je odzvonilo. Vrijeme je da iz aviona počnu iskakati skakavci – bez padobrana, a možda i u prahu.