Poljska je zemlja koja je višestruko krvavo platila svoju državnost. Nećemo sad raspredati o svim povijesnim činjenicama, razdiobama, podjelama i inim raspodjelama koje su zadesile to vječno trusno područje, dovoljno je reći da smo u 1939. godini te da rat samo što nije zakucao na vrata uljuljkane Europe. Mladi poljski ekonomist, Andrzej Bobkowski, u ožujku iste godine stiže sa svojom mlađahnom suprugom u Pariz, koji im treba poslužiti kao međupostaja na putu prema Južnoj Americi. 

Bobkowski je mlad čovjek s nepogrešivim njuhom za opasnost, pobornik je individualne slobode, lišene bilo kakvih vjerskih, političkih i ideoloških veriga. Predosjeća neumitno približavanje propasti, paleža i posvemašnjega uništenja. U iščekivanju viza i nastojeći što više zaraditi prije puta u nepoznato, Bobkowski se zapošljava u državnoj tvornici streljiva i započinje s pisanjem svojevrsnoga dnevnika. 

Prvog rujna 1939. ostvarila su se njegova predviđanja. Njegova je domovina, Poljska, napadnuta. Nijemci nezadrživo prodiru sa Zapada, dok se s Istoka približava druga neman, Sovjetska Rusija. Dogovor je pao, zemlja je ponovno rascjepkana među velesilama koje drmaju svijetom. 

Bobkowski sva zbivanja zapisuje u dnevnik, međutim, kasniji čitatelj nikada neće doznati što je mladi i tada posve nepoznati budući književnik u njemu ispripovijedao. Bobkowski i njegova mlada supruga su se sprijateljili s francuskim bračnim parom, susjedima s kata. Bobkowski osjeća potrebu pomoći svojoj zemlji i odlučuje se vratiti u domovinu. Svoj dnevnik je ostavio susjedima na čuvanje s opaskom da ga, u slučaju da Nijemci stignu do Pariza prije njega, a oni budu prisiljeni bježati, spale. Rat se širi poput pošasti i stiže u Francusku. Mladi francuski bračni par u panici spaljuje zapise Bobkowskog, koji se u međuvremenu sa suprugom vratio u Pariz. Tu zatičemo prve stranice mladoga pisca. 

Godina je 1940, Nijemci su ušli u Francusku i nezadrživo napreduju prema Parizu. Bobkowski slučajno u novinama čita obavijest o mobilizaciji svih vojno sposobnih muškaraca koji se moraju evakuirati na jug. Bobkowski zapisuje u dnevnik: „Moram se rastati s Basiom, jer ako napustim Pariz zato što ne želim postati dezerter, morat ću se negdje i jednom boriti. A u tom slučaju, što će mi žena. U rat se ne ide sa ženom.“ 

23. lipanj 1940. godine (FOTO: Bundesarchive)

I tako se Bobkowski zajedno s cijelim osobljem tvornice u kojoj je radio zaputio prema jugu. Ceste su zakrčene, promet je u potpunom kolapsu. Napreduju puževim korakom. Tijekom puta su doznali da je Pariz pao, a Francuska podijeljena na okupirani i tzv. slobodni dio s vladom u Vichyju. Bobkowski, njegov prijatelj Robert i Poljak Tadzio kojeg poznaje još iz Varšave odlučuju se biciklima vratiti u Pariz. Bobkowski cijelo vrijeme revnosno vodi dnevnik, zapisujući doživljaje, osjećaje, susrete s Francuzima na koje su usput naišli, njihova razmišljanja, pasaže o francuskome selu, detaljne zapise njemačkih napredovanja i savezničkih povlačenja, promišljanja o smislu povijesti, o utjecaju ideologijâ, religijâ i politike na svakodnevicu, opaske o književnosti, umjetnosti… 

Ti će zapisi poslije rata, točnije 1957. godine, kada njihov autor već odavno neće biti fizički prisutan na europskome kontinentu, biti objavljeni u kultnoj biblioteci pariške Kulture, vodećeg poljskog emigrantskog časopisa koji je sa svojim nenadmašnim urednikom Jerzyjem Giedroycem suvereno brodio poslijeratnom političkom podjelom Europe, pod naslovom „Skice perom“. 

Ali, još smo u 1940. godini, Bobkowski se uspijeva vratiti u Pariz, pridružuje se svojoj supruzi, spomenutoj Basi, vraća se u tvornicu streljiva koja je sada pod njemačkim zapovjedništvom i nastavlja živjeti poput svih ostalih stanovnika okupirane zemlje. U tvornici je zaposleno mnogo poljskih radnika, Bobkowski im je svima na usluzi, zbog svojeg poznavanja francuskog jezika od nezamjenjive im je pomoći pri uređivanju dokumenata i statusa s francuskom administracijom u rasulu. Bobkowski i dalje vozi bicikl. Svakodnevno prelazi put od kuće do tvornice, odlazi na povremene izlete na selo, obavlja uobičajene poslove. Minuciozno motri kretanja njemačkih trupa, savezničke pokušaje protuudara, grozničavo prati stanje u Poljskoj. U međuvremenu posjećuje kazališne predstave, vidjet će izvedbe Sache Guitryja, Jeana Cocteaua, Jeana-Louisa Barraulta, gledati filmske uratke Clouzota, Carnéa, puno čita (Flaubert, Dostojevski, Berdjajev, Nietzsche …). 

Tadzio, koji se vratio u Poljsku, izvješćuje ga o ustanku u varšavskome getu, strahovitoj odmazdi koja je uslijedila i pogromima, svakodnevici koja sve izglednije vodi u posvemašnje uništenje. Rusija se u međuvremenu preobrazila u saveznika i priznala poljsku izbjegličku vladu. Bobkowski ne dijeli oduševljenje većine: „Kobra se slizala s kunićem, poštena je, dobra i radi na svojoj promidžbi. Napali su nas s leđa, pomogli Nijemcima, potpisali diobu, deportirali stotine tisuća ljudi čija je krivnja bila samo ta što su se rodili kao Poljaci, nakon čega ih velikodušno oslobađaju, dopuštaju im da se organiziraju i pokazuju svijetu svoju 'velikodušnost'. I cijeli svijet vjeruje, cijeli je svijet uvjeren kako smo mi bili krivi i da bismo sada trebali biti zahvalni Sovjetima.“ Saveznici su u međuvremenu zadali konačan udarac Nijemcima u Africi, iskrcavaju se u Italiju, pada Mussolini. Bobkowski uviđa promjenu geopolitičke situacije i shvaća da će se nakon rata dogoditi novi potresi. 

Jedna od najpoznatijih fotografija iz varšavskog geta (FOTO: Wikimedia)

Zapis od 5. svibnja 1943. godine: „U ovom trenu sve govori u prilog tome da kraj ovog rata neće ništa razriješiti i da će samo proizvesti nove napetosti među mnoštvom svjetonazora. Pravi kaos započet će nakon rata.“ Bobkowski sve više razmišlja o svojoj prvotnoj nakani, preseljenju iz Europe u Južnu Ameriku. Predosjeća da njegovoj individualnoj slobodi koju je toliko cijenio u Europi nakon Drugog svjetskog rata prijeti posvemašnja ugroza. 

Bobkowski je tijekom rata sudjelovao u francuskome pokretu otpora. U njegovim dnevničkim zabilješkama nema ni spomena toj radinosti. Jasno, razloga je više, ali jedan od njih je zacijelo i taj što je Bobkowski bio oličenje skromnosti, nenametljivosti, ako hoćete, poljske suzdržanosti. 

Rat se neumitno približava kraju, Nijemci bježe iz Pariza, a Bobkowski je podijeljenih osjećaja. Posljednji zapis od 25. kolovoza 1944. godine: „Vidim prve tenkove i kamione. Vojnici mašu, ljudi vrište. Pred očima su mi visoke piramide tenkova, američke kacige, mali džipovi. Huka motora, štropot gusjenica i razgaljena gomila. Oko mene zaustavlja se red ambulantnih vozila. Automobile voze mlade i lijepe djevojke s besprijekornim maquillageom. Naslanjam se o jedno od tih vozila i promatram kako preko mosta opetovano prelaze novi kamioni i tenkovi. Odjednom stanem plakati, gotovo poluglasno jecati.“ Malo dalje: „Poljak sam i razmišljam o Varšavi. Oni ovdje smiju se veseliti, nama to još nije dopušteno.“ 

Pred sam kraj rata Bobkowskome su se dogodile dvije stvari koje će odrediti njegov daljnji usud. Otkrio je aviomodelarstvo, počeo se njime intenzivno baviti i razmišlja o pokretanju ozbiljnog posla. U siječnju 1944. godine otkriven mu je rak na mozgu. Operiran je u zadnji tren. Jerzy Giedroyc u Rimu 1946. godine osniva Književni institut i pokreće kultno emigrantsko glasilo Kultura. Pripovijest Bobkowskoga „Nekyia“ otvara prvi broj. To je jedno od prvih književnih djela i uopće, prvih objavljenih uradaka budućeg Giedroyceva suradnika. 

Bobkowski u razdoblju od svršetka rata pa sve do 1948. godine intenzivno radi na odlasku iz Europe. Józef Czapski, poljski slikar i književnik, jedan od suosnivača Kulture i njezin doživotni suradnik, prisjeća se kako je doznao za njegov odlazak: „Jednoga dana šetao sam parkom, kad ugledah Bobkowskoga i njegovu predivnu suprugu kako prelaze mostićem. On joj je nešto objašnjavao, ona je pozorno slušala. Kad su me ugledali, osjetio sam da sam ih u nečemu prekinuo. Bobkowski mi je prišao i rekao: Odlazim. Kupili smo karte za Gvatemalu.“ Jerzy Giedroyc je ispripovijedao kako mu je jednoga dana Bobkowski upao u ured i kao iz topa ispalio: „Odlazim. U Južnu Ameriku. Za mene ovdje više nema mjesta“. 

Bobkowski u Gvatemali pokreće posao s aviomodelarstvom (FOTO: Zbirka Poljskog instituta u Americi)

Južna Amerika je predstavljala slobodu, nov početak kojem je stremio. U Gvatemali Bobkowski pokreće biznis s aviomodelarstvom i iznimno je u tome uspješan. Putuje zemljom, upoznaje običaje. Redovito piše priloge za Kulturu. Godine 1957. Giedroyc objavljuje „Skice perom“, to monumentalno djelo koje će svojeg autora prometnuti u jednog od najvećih poljskih intelektualaca 20. stoljeća. Emigracija je reagirala mlako, u domovini su uslijedili napadi na pisca kojeg se između ostaloga optužuje za antidatiranje. Jasno, djela Bobkowskoga stavljena su na indeks i zabranjena za objavljivanje u postojbini. 

Bobkowski, premda tisućama kilometara udaljen od Europe, vodi živu korespondenciju s poljskim intelektualnim krugovima. U kontaktu je s vodećim emigrantskim piscima, osim s dvojcem koji je u njegovoj neposrednoj „blizini“. Witold Gombrowicz, koji od 1939. živi u Argentini i Czesław Straszewicz, koji vodi život na rubu neimaštine u Urugvaju, svaki za sebe rade na svojem djelu i također su suradnici Kulture. Bobkowski 1955. odlazi na svjetsko aviomodelarsko natjecanje u Stockholm te usput posjećuje Pariz, München i Ženevu. Susreće se sa svojim izdavačem i mnoštvom prijatelja i kolega po peru. To je posljednji put da je boravio u Europi. Potom se vraća u Gvatemalu, a vratio mu se i rak. Sudbina je kurva, ali Bobkowski se ustrajno bori. Živi punim plućima, putuje Srednjom Amerikom, udiše slobodu. 

Taj huligan slobode, kako su ga nazvali, disao je sve do 1961. kada ga je rak nadvladao. Józef Czapski napisao je nekrolog „Querido Bob“, koji će Giedroyc 1970. godine objaviti kao predgovor zbirci pripovijedaka „Coco de Oro“. To će do devedesetih godina prošloga stoljeća ostati jedina objavljena knjiga Bobkowskoga. Tad se događa boom i Bobkowski postaje poljska književna zvijezda. U posljednjih dvadeset godina objavljeno je gotovo sve iz njegove književne ostavštine, uključujući zabilješke iz kasnijih dnevnika, kratke priče, kraće eseje i članke, korespondenciju koju je vodio s gotovo svim istaknutim ličnostima poljske emigracije. Ali „Skice perom“ ostaju kao svjedočanstvo humanističke, individualne, slobodne misli koja je vidjela dalje od većine i ljudskom, univerzalnom toplinom zabilježila jedno od najmračnijih razdoblja ljudske povijesti.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: IBL PAN