Mudra, navodno kineska, poslovica jasno utvrđuje problem o kojemu je ovdje riječ: „Tko hoće mačku, mora uzeti i rep“. Olako se to zaboravlja, stalno se pokušava nekako prevariti logiku cjeline, zdipiti mačku, a da rep ostane drugima. Katkada to očito uspijeva (ovo zasigurno nije najbolji od mogućih svjetova), no nerijetko se, ipak, mačkokradicama dogodi da se spotaknu o rečeni rep. Posebne, groteskne dimenzije ovakvo postupanje dobiva kada je riječ o institucijskoj praksi, poglavito onoj s kulturnim ambicijama. Ovih je to dana paradigmatički oprimjereno u vijesti koja je, na žalost, ostala tek lokalno reducirana. 

Vijest glasi: „Krov lansirne rampe za torpeda (na Mlaki, u Rijeci) sramotno zapuštenog spomenika kulturne baštine, urušio se prije dva dana, nakon desetljeća nebrige svih uključenih subjekata“ (Novi list, 20. 6. 2019.). Na važnosti vijest dobiva i zato što se ostaci tvornice Torpedo ne doživljavaju u lokalnoj zajednici samo kao dio „kulturne baštine“, nego (uz Galeb, npr.) i kao potencijalna sastavina programa predstavljanja Rijeke u ulozi evropske prijestolnice kulture. Dakle, kao jedan od riječkih simbola, do razine na kojoj je „repni dio riječkog torpeda, broj 146 s motorom Grad Rijeka otkupio od norveškog ponuditelja za potrebe oplemenjivanja Tehničke zbirke Muzeja Grada Rijeke“ (Hina, 24. 7. 2017.). Ili, na kojoj je „Društvo za sportsku rekreaciju Primorje, organizator manifestacije 'Battleship Fiume 2014.' koja će se u Rijeci održati krajem listopada. Središnji dio višednevnog programa bit će svjetsko prvenstvo u društvenoj igri 'Potapanje brodova' koje će se 25. listopada odigrati na prostoru nekadašnje tvornice 'Torpedo' u neposrednoj blizini tvorničke hale i lansirne rampe.“ (Novi list, 30. 9. 2014.). Pritom se ponosno dodaje: „Novo je oružje predstavljalo vrhunac znanstvene i tehničke vještine svoga vremena i postalo važan izvozni proizvod“.

No, ide to i dalje: „Torpedo B-day partyjem, rezanjem torte i raznim radionicama u Pomorskom i povijesnom muzeju Hrvatskog primorja obilježen je 149. 'rođendan' riječkog torpeda. Torpedo je ikona naše svjetske baštine. Tvornica je izrađivala obrambeno oružje, pri čemu su korištene brojne tehnologije, na koje i danas gledamo kao sudbonosne.“ (Novi list, 20. 12. 2015.). A „Petar Škarpa, direktor TZ Grada Rijeke još jednom je podcrtao kako torpedo kemijska olovka nije samo suvenir, već priča o gradu u kojem je nastao.“ (Novi list, 13. 10 2011.). 

Ostaci tvornice Torpedo ne doživljavaju se u lokalnoj zajednici samo kao dio „kulturne baštine“, nego, uz Galeb, i kao potencijalna sastavina programa predstavljanja Rijeke u ulozi evropske prijestolnice kulture (FOTO: Wikipedia)

Čini se, izgleda, gotovo općeprihvaćenim među njezinim građanstvom da je Rijeka “krajem 19. i početkom 20. stoljeća zahvaljujući torpedu doživjela svjetski ugled“, pa se trebalo posvetiti „razvoju izuma torpeda od početnog do usavršenog 'stroja' kao i pregledu pojedinih instrumenata bitnih za djelotvorno funkcioniranje torpeda“. A sve „u kontekstu svjetskih torpednih zbivanja“ (Novi list, 3. 3. 2019.). Prihvaća to i (očito, pomalo ratoborno) “civilno društvo“, pa se tako tvrdi: „Udruga Pro Torpedo nazvana je prema impresivnom tehničkom izumu iz 19. stoljeća, kojemu je Rijeka rodno mjesto i iz koje se zaputio na sve strane svijeta, svjedočeći o tehničkoj inventivnosti onodobne Rijeke“ (s web stranice udruge). 

Ostave li se po strani načelna pitanja što ih suvremene teorije (kako etičke, tako i estetičke) vezuju uz bespogovornu (karakteristično: devetnaestostoljetnu) predanost tradiciji, koja je ovdje svakako na djelu - i prožima sve segmente lokalne zajednice - pravim problemom ostaje sama narav rečenoga „stroja“. Jer, torpedo (izvorno: ime ribe drhtulje) je značio ponajprije utrnuće (maltene isto što i nirvana), koje je postizano na najjednostavniji način - uništenjem objekta. Ovaj je „djelotvorni vrhunac znanstvene i tehničke vještine svoga vremena i važan izvozni proizvod“ funkcionirao efikasno ubijajući tisuće ljudi (od kojih mnogi nisu bili vojnici, niti vojno osoblje). Na svojem početku, torpedo je djelovao kao oružje protiv kojega i nije bilo obrane (osim, rijetko uspješnih, hitrih promjena kursa - koje su bile to teže izvodive što je brod bio veći, a najteže s civilnim, teretnjacima koji su razvijali manje brzine i imali slabije maritimne sposobnosti). 

Riječju, „ikona riječke svjetske baštine“ se, ponajprije zbog svoje faktičke nevidljivosti (sve dok nije prekasno), pojavljuje kao potencijalno zločinačko oružje, posebice često korišteno protiv civila - što je, djelomice, relativirano razvojem sonarnih, elektroničkih i drugih obrambenih sustava. Tzv. neograničeni podmornički rat doveo je, posebice u vrijeme Drugog svjetskoga rata, do ogromnoga broja, pretežito civilnih, žrtava (ponajprije uporabom torpeda). A nakon osamdesetak godina u Rijeci se veselo igraju „potapanja brodova“, organiziraju party s rezanjem torte … Dakako, lako je pretpostaviti da se - u stilu suvremenih amerikanskih zagovornik(c)a „prava na oružje“ - i ovdje može primijeniti klasičan eskapistički „argument“: „ne ubija ljude oružje - nego drugi ljudi“, No, oružja - neka posebice – to čine djelotvornijim (i posve nasumičnim), pa makar ih se s oduševljenjem tretiralo kao „jedan od najvećih tehnoloških izuma 19. stoljeća“ (Igor Mezić, Novi list, 9. 7. 2017.). 

Nekomu se, kako se vidi, može učiniti da nabavka repnoga dijela riječkoga torpeda služi „oplemenjivanju“ nekoga muzeja. Netko drugi bi imao pravo smatrati poziciju iz koje ovo slijedi izrazom cinizma (ili, čak, moralnoga idiotizma). Kada se u monografiji o torpedu govori o „očaranosti dostignućima tehnike“, bez ikakva spominjanja nebrojenih žrtava toga oružja, moralni idiotizam se ne čini posve promašenom dijagnozom. Tek poredbe radi, Povijesno-tehnički muzej u njemačkome Peenemündeu, mjestu poznatome po fabriciranju V-1 raketa koje su masovno (ali znatno manje masovno od torpeda) ubijale britanske civile u Drugom svjetskom ratu, svoju funkciju uvodno objašnjava posve drukčije od riječkih koleg(ic)a: „Posjetitelji će na temelju izložaka, dokumenata i filmova biti obaviješteni o tomu u kakav su zlokobni sporazum graditelji raketa i njihov tehnički voditelj Werner von Braun ušli s tadašnjim vlastodršcima“. 

Riječka torpedna lansirna stanica snimljena prošlog ljeta (FOTO: flickr/jbdodane)

To je danas - uz mnoge izuzetke, doduše - ipak standard kritičkoga odnosa spram prošlosti, bitne sastavine prevladavajućega poimanja kulture u suvremenoj Evropi. Kakav se može vidjeti u mnogim skandinavskim, njemačkim, španjolskim … muzejima. Dakako, nacionalistička se, bitno nekritička slika „slavne prošlosti“ još mnogogdje može susresti (od Grčke, preko Poljske do Francuske, npr.), no riječka je specifičnost (s jakim primjesama perverzije) u tomu što se nekritičko obožavanje vezuje uz davno destruktivnu (točnije: ubilačku) praksu propaloga okupatorskog režima koji ni samoj Rijeci nije donio dovoljno dobra e da bi ga se ovako cijenilo (da se i ne spominju brojni balovi i druge svečanosti u čast „bečkog šika“ koje stalno ponavlja diljem Kvarnera). 

Druga je strana vezana uz (također supstancijalno nekritičko) modernističko oduševljenje tehničkim napretkom kao takvim (s - ponajprije ljudskom - cijenom toga napretka ostavljenom negdje u slijepoj pjezi). A kada se ovako kombinirana interpretacija prošlosti pojavi u ponudi „prijestolnice kulture“ onda je opravdano pitati o tomu jesu li organizatori čitali Odluku br. 445/2014 Evropskoga parlamenta i Vijeća, od 16. travnja 2014. godine, gdje se kao kriteriji za odabir evropskih kulturnih metropola navodi, primjerice: „veće međusobno razumijevanje evropskih građana“ (čl. 5., st. 2. a), ili „ zajednički aspekti evropskih kultura“ (isto, b). Jer, fascinacija, oduševljenje, privrženost ubilačkim strojevima podrijetlom iz Rijeke kojima su se preci evropskih građana desetljećima međusobno ubijali teško bi odgovarala ovim načelima. 

Prodaja kemijskih olovaka u obliku torpeda nije samo neukusna (dostatno je zamisliti slične suvenire u obliku rakete u Peenemündeu ili malih gljiva u Los Alamosu), nego i moralno pogubna za sredinu koja, inače, ne teži (podgrijanoj) militarizaciji. 

Rijeka se desetljećima u novoj Hrvatskoj doista nalazila u poziciji koja je podsjećala na davnašnju „krpicu“, kao svojevrstan „crveni otok“, dapače: strano tijelo za „domoljubnu većinu“ u ostalim dijelovima Hrvatske. Upravo je zato posve neobično da se u njoj na ovakav, arhivirani - a to znači: posve pasatistički - način govori o nečemu što je, zapravo, tamno mjesto gradske povijesti. Vjerojatno je da to mnoge u Rijeci ne smeta, a neće zasigurno ni brojne turiste, no za lokalnu je zajednicu takvo ponašanje potencijalno zloćudno. Posebice poveže li se, s istovremenim nastojanjima da se obnovi Titov „Galeb“ koji će potom, kako se predviđa, omogućiti da „posjetitelji razgledaju najluksuznije rezidencijalne dijelove, u potpunosti restaurirane“, gdje će se „omogućiti četiri rute kretanja“, dom će „postav sadržavati brojne interaktivne sadržaje i pitalice, a otvorenim palubama se vraća stari sjaj obnovom drvenog poda izrađenog od tikovine, rasvjete i tende, uz suvremene muzeološke dodatke.“ (Novi list, 26. 3 2017.). 

Ostaje, opet, otvoreno pitanje hoće li „suvremeni muzeološki dodaci“ omogućiti posjetiteljima uvid u žrtve brojnih Titovih gostiju (čak i ako se Titova kontroverzna biografija ostavi po strani). Jer na brodu su gostovali neki masovni ubojice 20. stoljeća - Haile Selasije, Gamal Abdel Naser, Ahmed Sukarno, general Abud, Kvame Nkrumah ... Pitanje je stoga hoće li neke kabine - pa makar i bez restaurirane tikovine - biti posvećene njihovim žrtvama (što jest široko prihvaćeni interpretacijski standard suvremene muzeologije). Ne bude li tako, posebice s obzirom na istinski amalgam torpeda i Rijeke, godina kulture bi, na žalost, mogla biti u znaku „kulture smrti“ (sintagme uzete ovdje u drukčijem značenju od onoga što ga je Ivan Pavao II. uveo u svojoj glasovitoj enciklici), oštećujući nastojanja kulturne metropolizacije grada, te bi rep u konačnici mogao postati važnijim od mačke.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Wikimedia

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Korak dalje: Izazovi europske Hrvatske"