Autorica je radni vijek provela kao nastavnica matematike i fizike te kao pedagogica

Prije petnaestak godina sam u više navrata pisala o nužnoj potrebi uvođenja školskih odora u osnovne škole. Postoji više razloga za to: smanjenje socijalne nejednakosti, školski kodeks odijevanja, zajedništvo, pripadnost određenoj školi, ponos zbog te pripadnosti… To nije bilo dobro primljeno i prihvaćeno. Kritike su išle od onih blagih poput nemogućnosti izražavanja osobnosti i individualnosti svakog učenika, do optužbi za simpatiziranje nekih drugih vremena kada smo svi morali nositi kute u školama, u tvornicama, institutima, i ostalim radnim mjestima, koje su nas tobože, činile jednakima. 

Kao prvo te kute nisu bile jednake, čak niti slične. Svatko imalo kreativan mogao je svoju kutu nečime napraviti posebnom i jedinstvenom. Ja sam mislila na školske uniforme kakve djeca nose u privatnim školama, odijelo s grbom škole, s usklađenom obućom. To je poprilično skupo i zahtijeva višestruki stručni pristup, od same ideje do izrade. U današnje moderno vrijeme, traperice, majice i tenisice, mogu zamijeniti klasičnu školsku odoru, pri čemu bi najbolje bilo da taj komplet osmisle sami učenici, naročito majicu kojom bi predstavljali školu. Ta tri odjevna predmeta, ionako trebaju svakom učeniku i roditelji s tim računaju. 

Majice za sve učenike čak ne moraju niti biti u istoj boji, ali trebale bi imati jednaki amblem i poruku koja simbolizira određenu školu. Taj “školski komplet” ne smije djeci biti naturen i nametnut kao obveza. Može im biti ponuđen, uz određeni povijesni osvrt, mnoge prednosti, dječju inovativnost, kreativnost, umjetničko izražavanje, izvrsnost, posebnost i unikatnost u odnosu na druge škole. Uz raspisani natječaj za školsku odoru i komisiju (učenici, stručni suradnici, roditelji) koja odabere najbolja rješenja traži se najbolji “izvođač radova”. 

Danas u školama glavni činitelj socijalne nejednakosti nije više odijevanje, već mobiteli, tableti, laptopi, prehrana (FOTO: OŠ Horvati)

Da sam ravnateljica škole taj bih posao krojenja i šivanja ponudila ženama iz Kamenskog, koje se godinama čvrsto bore za svoju egzistenciju, šivajući sve što im dođe pod ruku, što nikako ne znači da ofrlje obavljaju svoj posao. 

A što reći o ovome što sada radi gradonačelnik Zagreba Milan Bandić. Zbog mnogo toga sličnog prije napravljenog, upravo pred lokalne izbore, teško je vjerovati u spontanost ovog projekta, sasvim čiste i dobre namjere. Nije tu potrebna nikakva pomoć grada. Svaka škola, njezin ravnatelj, školski odbor i kvartovska zajednica taj projekt može iznijeti sama, ukoliko postoji odluka i dobra volja da se u njihovu školu uvede školska uniforma. Postoji cijeli niz mogućnosti i aktivnosti u samoj školi i kvartu kako doći do potrebne svote novca i time izbjeći da se na tome netko, na bilo koji način bogati ili profitira, jer školske uniforme nisu stupići uz cestu, parkirališta, nadstrešnice ili javni zahodi. To je osobna stvar svakog učenika i njihove škole, s time da grb Zagreba ne bi trebao biti upitan na školskoj odori. 

Danas u školama glavni činitelj socijalne nejednakosti nije više odijevanje, već mobiteli, tableti, laptopi, prehrana i način života svakog učenika. Neki učenici su nažalost, još uvijek u pojedinim školama gladni, ili se ne hrane zdravo, iako je pravilnik i propis o prehrani, na stolu ravnatelja i kuharice. Na školskoj se kuhinji maksimalno štedi i u njoj se hrane i oni koji to nikako ne bi smjeli. Nastavnici i profesori to zasigurno nisu. No, to je jedna druga priča, koja očito nikoga ne zanima, baš kao što ih ne zanimaju ni ostali problem s kojima se učenici susreću, koji ih onemogućavaju da pozitivno iskoriste sve svoje potencijale i napreduju u skladu sa svojim mogućnostima, u svim sredinama podjednako. To nije moguće niti zamisliti, a kamoli ostvariti jer se uvjeti za odgoj obrazovanje, rad (nastavu) i djelovanje (slobodne aktivnosti) razlikuju od škole do škole, u svemu, najviše u adekvatnom prostoru, ko zemlja i nebo, čak i u istome gradu.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pixabay