Dan kad je došo vrag i odveo sve Cigane iz Šiškovaca
Ovo je priča o sjećanju na Rome koji su lutajući svijetom svoje mjesto pronašli u srcu Slavonije, slavonskom selu Šiškovci nedaleko od Vinkovaca, a istrijebljeni su za vrijeme Drugog svjetskog rata. Desna obala Biđa bila je za njih idealno mjesto, gdje se smjestilo sedamdesetak Roma u prostim kućicama napravljenim od blata, s otvorenim dvorištima. Šiškovačani su ih zvali Cigani, na što se oni nisu ljutili. Uz dotadašnje nomadske navike života uspjeli su se prilagoditi načinu života i radu seljana. Tudor, Fila, Sveta, Soka, Brdini, Petrovići prezimena su samo nekih koji su ostali u sjećanju starijih mještana, zapamćenih po zanimljivim događajima.
"Bili su pošteni", priča nam 83-godišnji mještanin Mato Jemrić, "a znali su se i "pokačiti" pa reći: 'Drž' me ubi'ću ga!'"
Imali su mnogobrojne obitelji, najčešće s petero ili šestero djece, pa im je svaki komad hrane i svaki novčić bio dobrodošao. Da bi preživjeli, znali su se latiti svakojakog posla. Muškarci su pravili drveni ugljen, hvatali ribu ili bi odlazili na vašar s domaćim Šokcima. Žene su radile u nadnicama kod imućnijeg stanovništva, domaćih Šokaca, a također su mnoge znale odlaziti u susjedno selo Retkovce; spremale su, kopale, mele, često za komad slanine, šalicu masti. Po selu se priča da su bili toliko siromašni da su se hranili i onim što lokalni Šokci nikada ne bi poslužili na svom stolu.
(FOTO: arhiva Mande Jemrić)
"Kada bi nekome uginula životinja odma' se zvalo Cigane", rekao nam je 79-godišnji Šiškovčanin Mata Toldi. Mještani kažu da bi se to najčešće događalo s uginulom peradi, a ponekad i svinjama. Nakon što nekoliko dana odstoji u zemlji, što bi izvuklo zarazu, prokuhana bi se mogla jesti, tvrde oni.
"Nije to bilo stalno - nekad pa nekad. Sjećam se jednom sam se svađao za batak sa Murgom", priča nam Mata Jemrić.
Zajednički život u crkvi, školi, u smijehu i plaču
Krajem dana kada sve utihne, kada su svi poslovi gotovi, mjesto okupljanja bila je tzv. Ledinka. Adam Stojanović (78) iz Šiškovaca sjeća se da je kao dječak gledao glazbeni nastup Palička, svirača violine i Steve Dolina, koji je svirao basprim – njih dvojica jednako bili zaduženi za atmosferu kao i lokalni sastav Šiškovački tamburaši. Veselju, smijehu ne bi bilo kraja.
"Rista je imao konja Lisca. Toliko bi ga kočijašio da bi se konj propeo na dvije noge, što bi svima bilo zanimljivo pa bi se dugo plesalo, smijalo i sviralo", rekao nam je Mata Toldi. Istoga se sjeća i Jemrić koji kaže da su jako voljeli konje: "Imali su dobre konje, često su ih češljali. Ali imali su truljava kola pa kad krenu, klepetali su po šoru".
"A što su znali napraviti feštu tu dole kod njih! Sve naše žene su trčale kod njih plesati, ma pravi su bili!", prisjeća se Mata Jemrić.
(FOTO: arhiva Mande Jemrić)
Šiškovački Romi bili su pravoslavne vjeroispovijesti i slavili su Božić 7. siječnja, ali svejedno su odlazili u Crkvu sv. Ane s ostalim mještanima. Njihova djeca išla su u istu školu kao i drugi mali Šiškovčani – selo nije poznavalo odvojene razrede, a o tome svjedoče i fotografije iz doba prije Drugog svjetskog rata. Djeca su se družila, mirila i svađala kao i sva druga. Mata Toldi s tugom se prisjetio jedne igre.
"Kao djeca znali smo se igrati na obali Biđa. Jedan dan smo se igrali pa je Lepa Seka gurnula malu Ciganku koja je imala dvije-tri godine... Jadna se ugušila", priča nam Toldi. Dani su dolazili, prolazili, zime, ljeta, jeseni – Šiškovčani su živjeli u skladu sa Romima, iako natezanja je bilo. Mata Jemrić sjetio se jedne tučnjave sa "malim Cigom", događaja iz 1942. godine, kojeg će se kasnije često sjećati, zato što tada nije ni slutio što ih čeka.
Razred koji nije ni znao da je "miješan" (FOTO: arhiva Mande Jemrić)
Doš'o vrag i odveo ih
"Jedan dan u školi sam se potukao sa malim Cigom, a kako je bio jači od mene nisam mu mogao vratit pa sam mu rekao: 'Da Bog dâ doš'o vrag i sve vas odveo!'", priča on. Proglašenjem NDH 1941. godine stvari su se promijenile. Po selu se pročulo da se Ante Pavelić uplašio kako će se Romi prikloniti partizanima pošto su bili pravoslavci, ali istina je da su Romi istrebljivani diljem Europe od strane nacista i kvislinga, nevezano za vjeroispovijest. Jednog proljetnog dana u svibnju 1942. godine, koji je počeo kao svaki drugi, u selo su došle ustaše. Popodne se začula buka - došli su po Cigane. Obećali su im da ih vraćaju u Rumunjsku, pa su neki od njih i bili sretni misleći da stvarno odlaze u tamo. Neki su Šokcima odnijeli svoje stvari poput jastuka, krevetnine i lonaca, jer su mislili da će se kad tad vratiti. Ipak, to se nije dogodilo.
"Igrao sam se kod školskog kolege, sjedili smo na drvetu i jeli jabuke i vidili smo kolonu Cigana kako ih odvode prema Cerni. Neki su išli pješke, neki u kamionima, a jedan je uspio pobjeći u šumu. Šta je s njim nikad se nije saznalo", sjeća se Mata Jemrić. On kaže i da seljani nisu ništa poduzimali, jer su bili u strahu i zbunjeni. No, ubrzo je postalo jasno da se događa čistka svih Cigana.
"Vidio sam kako ih stvarno i odvode. Osjećao sam se grozno. Jadni onako nisu ni znali gdje idu i šta će biti s njima", govori Toldi. Po naređenju Ante Pavelića ustaše su ih postrojile u kolonu i odveli ih u logore u Jasenovac i Staru Gradišku na masovno pogubljenje.
Ubojstvo 20 logoraša
U Šiškovcima su se u vrijeme rata događale i druge tragedije, o čemu svjedoči i spomenik koji je podignut nakon Drugog svjetskog rata na početku šume na rubu sela. Oficir njemačke vojske, kojeg se Mata Jemrić sjeća po prezimenu Bitner, naredio je da vojska traži partizane u okolici Šiškovaca. Za naredbu iz šiškovačke nacističke postaje se pročulo među lokalnim stanovništvom pa ga su partizani ubili na Belcovom stanu prema selu Prkovci. Nacisti i ustaše odlučili su se na odmazdu.
Spomenik ubijenim logorašima od Domovinskog rata je zapušten, obrastao je u trnje (FOTO: Lupiga.Com)
"Rekli su da će zbog toga ubiti 20 ljudi iz sela, međutim, netko je ispregovarao da iz ustaškog logora u Vinkovcima dovedu 20 pravoslavaca. To su naredili gestapovci, mislim da se radilo o čovjeku koji se preziva Tolj. Doveli su logoraše iz smjera Prkovaca i nisu prolazili kroz selo. Jedan od logoraša je bio na štakama. Streljali su ih i jedan je ranjen otpuzao 50 metara u kukuruze, ali su ga našli i pokopali s ostalim žrtvama", kaže nam Jemrić. Nakon toga su spalili 40 stanova na rubu sela. Spomenik, koji je dignut žrtvama nacističkog režima likvidiranim na tom mjestu, od Domovinskog rata naovamo je potpuno zapušten. Obrastao je u trnje.
Rijetki su se vratili, a ostao nije nitko
Šiškovačkim Ciganima spomenik nije podignut. Rijetki su se vratili, pa se vjeruje da su ubijeni u logorima, zajedno sa djecom. Neki se jesu vratili, ali stvari su se promijenile. Ciganin po imenu Krsta preživio je rat. Bio je na robiji dok se događala čistka u Šiškovcima. Kada se vratio, Ilja Šarčev ga je odveo kod sebe da mu bude svinjar. Znao je peći slaninu između Prkovaca i Šiškovaca.
"Ali nije Krsta baš bio 'čist'. Često se znao napiti, a jedan mještanin ga se bojao, toliko da se tužio na njega u općini. Djeca su mu znala prkositi, a on bi poludio. Jednog dana je uzeo sjekiru i ubio dijete. Otišao se sakriti na stan, al' su ga našli žandari i odveli ga na robiju", prisjeća se Jemrić.
(FOTO: arhiva Mande Jemrić)
Rat je preživio i Pavle Petrović-Paličko, koji je nakon čistke u Šiškovcima bio zarobljen u Njemačkoj.
"Kada se vratio još je svirao sa Šiškovačkim tamburašima. Naslijedio je kuće od strica, ali ih je prodao i otišao živjeti u Jankovce", priča Jemrić. Naime, kuće, one koje nisu srušene, okućnice i konji ostavljeni su mještanima.
"Osta cijela Ciganija pusta"
"Kada su kuće ostale prazne, seljani su uzimali koliko je tko mogao i htio – pouzimali su sve što se moglo. Općina je par placeva prodala, a ostale kuće su porušene do 1946. godine", priča Jemrić.
Našim mještanima Cigani su ostali u lijepom sjećanju uz sve trzavice, koje su zaboravili. Za uspomenu ostale su samo fotografije za vječni spomen na ljude koji su obilježili jedan dio Šiškovačke povijesti i jedna ulice – one u kojoj ih je živjela većina Roma, ulica Stjepana Radića, i dan danas neki zovu "Ciganski kraj". Ostali su upamćeni i po glazbi.
"Taman kada su nabavili nove tambure - otišli su! Šteta…", kaže Jemrić. Na kraju razgovora recitira nam pjesmu koju su, dok su se događale sve te strahote, mještani pjevali o njima:
"Ciganska je tuga pregolema
nitko ne zna što se Cigi sprema
ili logor ili šuma gusta
osta cijela Ciganija pusta.
Ustaj Cigo sa kreveta svoga
ustaj Cigo, tu ti mjesto nije
'ajd u logor gdje se maljem bije."
(FOTO: arhiva Mande Jemrić)
Lupiga.Com
Naslovna fotografija: arhiva Mande Jemrić
Katarina Labrtić ima 17 godina i učenica je trećeg razreda Ekonomske škole Ivana Domca u Vinkovcima. Aktivna je u Kulturno-umjetničkom društvu Slavko Janković iz Šiškovaca a bavi se prikupljanjem fotografija i sjećanja starijih mještana o njihovom radu i životu, piše igrokaze te organizira izložbe. Planira napisati knjigu o Šiškovcima, napraviti etno salaš u tom mjestu te upisati etnologiju.
Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Neki novi klinci".
Hvala Vam na ovom lepom članku o sudbini Roma iz Šiškovaca. O sudbini mnogih pogubljenim Romima u logorima NDH gotovo se i nezna. Kada se o njima govori navode se samo broj pogubljenih, kao da su u logorima ubijani brojevi a ne ljudi. Bit ću slobodan da Vam predložim da pokušate pronaći njihova imen i na taj način svrstati u stardale ljude a ne brojeve. Kao dete logoraš ispravit ću Vašu nenamernu grešku a odnosi se na logor u Novoj Gradiški. U tom mestu nije bio logor već u Staroj Gradiški gde sam i sam bio zatočen ali i spašen u akciji Dijane Budisavljević. Bilo je više takvih spasitelja, ali niti jedan nije spašavao Romsku decu. Tragično i neljdsko ponašanje! Obradovao bih se da mogu videti spomenik na početku šume očišćen o šiblja a za tu akciju doboljno je upotrebiti nekoliko sati dobrovoljnog rada. Pogubljeni su tio zaslužili.