Da se nešto važno događa s hrvatskim filmom, jasno je već neko vrijeme. Možda i dalje ne puni masovno domaće kino dvorane, ali svakako osvaja nagrade prestižnih svjetskih festivala u Berlinu, Cannesu i Veneciji, sudjeluje u regionalnim i međunarodnim koprodukcijama i zapažen je među festivalskom publikom. Što se zapravo događa i koji su razlozi promjena, razgovarali smo s mladim snagama hrvatske kinematografije, redateljima i redateljicama koji iza sebe imaju nagrađivane kratkometražne igrane filmove i koji tek započinju svoju dugometražnu priču - Ivanom Sikavicom, Jasnom Nanut, Jurom Pavlovićem i Barbarom Vekić.

Konkretni rezultati HAVC-a

Svima im je zajedničko zadovoljstvo funkcioniranjem Hrvatskog audiovizualnog centra za čije politike financiranja pod vodstvom Hrvoja Hribara smatraju da su dovele do nekih važnih promjena i novih mogućnosti afirmacije mladih redatelja, posebno kad je riječ o međunarodnoj promociji hrvatskog filma. Da bi se uopće snimio film, pogotovo dugometražni, potpora HAVC-a je nužna jer je riječ o velikoj količini tehnike i ljudstva s kojom se takvi projekti realiziraju. Iako se zadnjih godina događaju neovisno snimljeni filmovi bez potpore HAVC-a, oni su, prije svega, iznimka, a ne pravilo. 

"Dugoročne strategije HAVC-a, kako financiranja filmova tako i njihove promocije kod nas i u svijetu, donose konkretne rezultate. To što se predselekcija za Berlinale ove godine događala baš u Zagrebu, govori u prilog tome", kaže na ovu temu Jasna Nanut, koja se nakon rada na televiziji, odlučila posvetiti režiranju filmova, a iza sebe ima već četiri zapažena kratkometražna igrana filma. 

"Trebalo bi prepoznati kulturnu i kreativnu industriju kao važan segment gospodarstva, bolje iskoristiti gospodarski potencijal ovog industrijskog sektora koji u Hrvatskoj ostvaruje više od 15 milijardi kuna godišnjeg prihoda" (FOTO: privatni album)

"I po vlastitom iskustvu i po pričanju drugih, HAVC je najbolji centar u regiji i po prvi puta se događa da je netko zavidan nama, a ne obrnuto. I time bismo trebali biti zadovoljni i podržavati sistem koji očito funkcionira", kaže Ivan Sikavica, čiji su filmovi nagrađivani u programu domaćeg kratkometražnog filma Kockice Zagreb Film Festivala i koji trenutno radi na razvijanju scenarija za svoj prvi dugometražni film.

Da su sjajne promjene učinjene od osnutka HAVC-a, tvrdi i Barbara Vekarić, redateljica koja trenutno snima svoj dugometražni prvijenac sredstvima dobivenim na natječaju HAVC-a za produkciju dugometražnog filma na kojem su redom trijumfirale mlade redateljice poput nje same, Hane Jušić ili Čejen Černić. Promjene su uvedene na način da se sad financiraju i razvoji scenarija i projekata pa čak i razvoj dramskih i dokumentarnih scenarija za televiziju. Postoje i kategorije za financiranje stručnog usavršavanja, što je posebno bitno za mlade filmaše.

"Rezultati svega toga počeli su biti vidljivi kroz zadnjih par godina. U zadnjih godinu dana imali smo filmove prikazane i nagrađene na Berlinu, Cannesu i u Veneciji, svim najvažnijim europskim filmskim festivalima, a osvojili smo i Europskog Oscara. Hrvatski film strelovito juriša naprijed", smatra Vekarić.  

Jure Pavlović, redatelj čiji je vrlo zapaženi kratki film "Piknik" nedavno osvojio Europsku filmsku nagradu za kratkometražni film, poznatiju kao Europski Oscar, smatra da je HAVC puno toga učinio kad se radi o međunarodnoj promociji hrvatskog filma, ali i da bi prelazak mlađih redatelja u dugometražni metar mogao bi ići i brže.

"HAVC po tom pitanju rješava dobar dio 'zaostataka' od prošlih godina tako da ipak postoji nekakva konstanta od nekoliko dugometražnih debitantskih filmova godišnje", zaključuje. 

Važnost regionalnih koprodukcija

Za razvoj domaćeg filma iznimno su važne regionalne koprodukcije jer omogućuju veće budžete i bolji proboj na susjedna bliska tržišta, ali i mogućnost suradnje s najboljim ljudima i glumcima, ne samo iz Hrvatske nego iz cijele regije.

"Svaka koprodukcija donosi neke dukate u kesicu. A što je pekaru kvasac, nama je novac", kaže Barbara Vekarić, koja u korisnosti koprodukcija, osim većih budžeta, vidi i druga dva značajna faktora: spoj kreativnih utjecaja i znanja više nacija, više filmskih "škola", što u optimalnom slučaju rezultira kombinacijom najboljih ljudskih i ostalih resursa te povećanjem vidljivosti projekta, jer svaki partner i svaka institucija koja financira projekt radi i na prezentaciji, marketingu i distribuciji projekta.

"Budžet prvenstveno kupuje vrijeme, a vrijeme omogućuje opuštenost na snimanju, dakle kreativnost. U Europi se kratki filmovi snimaju sa 100.000 do 120.000 eura, kod nas u prosjeku s 50.000. A svaka kuna na filmu se vidi. Ostlund je išao u Kanadu snimiti pravu lavinu za 'Turista', ali on je imao budžet od četiri milijuna eura. O tome mi u Hrvatskoj možemo samo sanjati", kaže Jasna Nanut. 

Jure Pavlović naglašava da se ne treba ograničavati samo na regiju već da je odlično surađivati i sa zemljama poput Francuske, Njemačke ili Danske koje također imaju veliku kinematografsku tradiciju i veliki broj sjajnih filmskih kreativaca.

Dobrodošle promjene u načinu financiranja i produkcije filmova

Iako generalno zadovoljni novim načinima financiranja i produkcije domaćeg kratkog i dugog igranog filma, naši sugovornici i sugovornice, smatraju da su poboljšanja moguća i imaju konkretne prijedloge. Barbara Vekarić smatra da bi bilo sjajno uvesti kategoriju mikrobudžetnog filma, u stilu Biennale College Cinema ili Film London Microwave inicijative, forme koja bi omogućila mladim diplomcima da si skrate put do dugometražnog filma i "polugerilski" se okušaju u dugometražnoj formi. 

"Povećanje transparentnosti načina odabiranja projekata za javno financiranje, smirilo bi strasti pojedinih nezadovoljnika, čemu bi pomoglo javno pitchiranje projekata koja su ušli u uži krug" - Ivan Sikavica (FOTO: privatni album)

Jure Pavlović moguća poboljšanja vidi u uvođenju veće fleksibilnost i diferencijacije u sustav financiranja, tako da i filmovi specifičnog žanra poput povijesnih filmova dobiju priliku za većim budžetima od dosadašnjeg. Drži i da bi jedan veliki segment kvalitetne "gerilske" kinematografije trebalo podržati nekim manjim novcima koji bi zanimljivim filmskim entuzijastima omogućili pokrivanje dijela troškova kako bi lakše ušli u rizik snimanja bez klasičnog filmskog budžeta i klasične filmske ekipe. 

"Trebalo bi poraditi na još uvijek ograničavajućim propisima, prepoznati kulturnu i kreativnu industriju kao važan segment gospodarstva, bolje iskoristiti gospodarski potencijal ovog industrijskog sektora koji u Hrvatskoj ostvaruje više od 15 milijardi kuna godišnjeg prihoda i zapošljava tri posto radne snage. Rad kreativaca prisutan je u 99 posto svih proizvoda ili usluga na tržištu što znači da nema tržišne ekonomije bez kulturnih i kreativnih industrija", naglašava Jasna Nanut, dok Ivan Sikavica podsjeća na još jednu bitnu stvar, a to je povećanje transparentnosti načina odabiranja projekata za javno financiranje, čime bi se, kako kaže, smirilo strasti pojedinih nezadovoljnika, a javno pitchiranje projekata koja su ušli u uži krug za financiranje bilo bi dobrodošli prilog tome. 

Postoji li generacijska smjena i zajedničke generacijske karakteristike? 

Na pitanje je li u domaćoj kinematografiji prisutna nekakva generacijska smjena u stilskom smislu i postoje li uopće neke zajedničke generacijske karakteristike, većina ih se slaže da do smjene ne dolazi jer su starije redateljske generacije još itekako prisutne, dok su eventualni stilski pomaci rezultat razvoja tehnologije. 

"Stilski pomaci novih generacija neminovni su samim tehnološkim napretkom. Sociološka i kulturološka kretanja društva utječu na razvoj filmskih i umjetničkih problematika, što također formira stil i pomiče granice" - Barbara Vekarić (FOTO: voxfeminae.net)

"Ne bih rekao da postoji smjena generacija jer redatelji koji snimaju filmove zadnjih desetak godina to rade i dalje, a neki sudeći po festivalima, rade to vrlo uspješno", kaže Sikavica, uz naglasak da je svakako došlo do pojave neke nove grupe ljudi što je vidljivo na natječajima za produkciju dugometražnih filmova gdje se pojavljuju neka nova imena. 

"Stilski pomaci novih generacija neminovni su samim tehnološkim napretkom. Sociološka i kulturološka kretanja društva utječu na razvoj filmskih i umjetničkih problematika, što također formira stil i pomiče granice. Vremenom i rođenjem novih filmaša film mijenja oblik i fluktuira, kao i svaka druga umjetnost", smatra Barbara Vekarić uz napomenu da su redatelji veterani i dalje itekako prisutni dok mladi s novim izričajem tek stupaju na scenu. 

Jure Pavlović ne vidi da uopće postoje zajedničke generacijske karakteristike jer ni starije generacije nemaju puno zajedničkih stilskih karakteristika.

"Neke čvrste stilske poveznice između redatelja mlađe generacije također ne postoje, jer je više riječ o skupini jakih individualaca koji donose snažne autorske filmove", govori nam. S tim se slaže i Jasna Nanut koja generacijske karakteristike više vidi kao različite struje "jer svatko od nas doživljava svijet drugačije".   Smatra kako bi zajedničke generacijske karakteristike trebao sagledati netko izvana.

"O snimanju filmova najviše naučiš gledajući filmove. Trudim se pogledati sve što se kod nas snimi, pa to vjerojatno i utječe na mene, svjesno ili podsvjesno. Ima li to zajednički nazivnik na kraju balade, ne znam. U sljedećem filmu, recimo, imam ključni kadar koji planiramo snimiti iz ekstremno gornjeg rakursa zbog čega sam još jednom pogledala 'Tlo pod nogama' Sonje Tarokić, jer mi je ostalo u sjećanju da je ona te gornje rakurse super izvela. Kad ti se nešto svidi, inspirira te i utječe na tebe", zaključuje. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: zff.hr/iz filma "Piknik" Jure Pavlovića

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Neki novi klinci".