Nagradno putovanje

Fasciniranost moćnicima i velikim svijetom glavna je osobina Jadranke Kosor. Vrhunska manifestacija te njezine karakterne crte bilo je traženje autograma od Baracka Obame, ali i manje spektakularni izljevi provincijalizma znali su natjerati dobronamjernog promatrača da se zacrveni zbog premijerke. Jedan od takvih momenata dogodio se u utorak kad je objavljeno da je Kosor uvrštena među osamnaest žena godine u izboru američkog časopisa „Glamour“: radi se, uglavnom, o ženama koje su predsjednice država ili vlada. Nije problem u priznanju, nego u tome kako ga je premijerka doživjela. Jasno je da njoj sad nasušno trebaju bilo kakve i bilo čije pohvale i nagrade, pa u tom stanju duha nije sposobna razumjeti da uzdizanjem priznanja jednog trivijalnog magazina na razinu globalno relevantne nagrade od sebe i od Hrvatske pravi karikaturu.

Izjavila je da je posebno veseli što nagrada stiže „gotovo sedam dana“ nakon što je opozicija neuspješno tražila da joj se u Saboru izglasa nepovjerenje, te da će upravo zbog zavidne i nezahvalne opozicije potegnuti do New Yorka da osobno primi „Glamourovo“ priznanje koje je, zar je itko sumnjao, izuzetno važno i za Hrvatsku. Za Hrvatsku je ta nagrada važna samo utoliko što je još jednom pokazala da imamo predsjednicu Vlade kojoj je kompleks onemogućio dodir s realnošću. 

Maljem po kostima

Opet je oskrnavljena spomen-kosturnica u Prkosu Lasinjskom kod Jastrebarskog: ovoga puta temeljitije nego u prethodnih pet nasrtaja kad su se divljaci zaustavljali na pisanju grafita i razbacivanju vijenaca. Sad su na spomen-ploču i zvijezdu petokraku iznad nje udarili maljevima. Ploča ispisana ćirilicom podignuta je u spomen na blizu tisuću i petsto stanovnika Prkosa i Pokupske doline, koje su ustaše pobile u prosincu 1941. godine: riječ je o ženama, djeci i starcima srpske nacionalnosti. Nekome očito smeta taj materijalni podsjetnik na ustaške zločine, pa se nije smirio dok ploča nije uništena. Vidjele hulje da nitko ne reagira na njihove učestale intervencije sprejem, pa se odlučili za nešto tvrđi pristup antifašističkoj problematici.

Ne treba naročita pamet da bi se zaključilo kako spomen-kosturnicu u Prkosu Lasinjskom uporno devastira netko od stanovnika tog kraja, ali policija se nije nikad ozbiljnije pozabavila potragom za onima što iz mržnje i dosade pljuju po nedužnim žrtvama ustaških koljača. Bit će da onaj Karamarkov arkanđeo Mihael, koji upravlja postupcima hrvatskih policajaca, nije senzibiliziran za spomenike žrtvama fašističkog terora, jer redarstvene snage u ovih dvadesetak godina nisu uhvatile nikoga tko se iživljavao na pločama, bistama, kosturnicama... Arkanđeli imaju druge prioritete. 

Istraga bestraga

Ministar obrane Branko Vukelić izjavio je da će istraga o padu dvaju borbenih aviona Hrvatskog ratnog zrakopolovstva najvjerojatnije biti dovršena u prosincu. „Teren je težak, te postoji opasnost od mina. Ono što je objelodanjeno jest da nema nikakvih dokaza da je bio tehnički kvar, no ipak treba pričekati da se prođu svi dijelovi, da se obave vještačenja, te da povjerenstvo iznese svoj zaključak“, izjavio je ministar. I eto, svima je prihvatljivo ovo Vukelićevo objašnjenje i svi se prave da je normalno da istraga traje više od tri mjeseca, premda je isključeno da se radilo o tehničkom kvaru, što zapravo znači da je glavnina posla obavljena. Zašto je uopće više važno kakav je teren po kojem su se rasuli dijelovi aviona? Zar je bitno pronaći baš svaki vijak da bi se mogli saopćiti razlozi pada MiG-ova?

Naravno da se već sad zna što je uzrokovalo pad dvaju zrakoplova, ali vojska ne bi bila vojska kad se ne bi igrala s tajnovitošću i kad ne bi pokušala zataškati istinu ili barem pokušala učiniti sve da iznošenje razblažene istine odgodi do splašnjavanja javnog interesa. Svima je, dakle, jasno koji je smisao vojnih manevara, ali nitko u tome ne vidi nikakav problem. Važno je da je problem viđen na naslovnici jednih novina.

U dogovoru s autorom tekst prenosimo iz Novog lista