Elem, dakle, Sjedinjene Američke Države, domovina jednog od omiljenijih likova ove stranice, Georga Bush(mana). I njegova igračka, na njihovu, našu, a i iračku žalost. I sad, eto, jedna je moja kolegica šest tjedana bila na boravku u toj državetini, kao eto, da nju pravi svjetski lideri demokracije nauče pravom novinarstvu. A kad tamo, jad i tuga ...

Najprije višetjedni posjet Omahi i tamošnjim novinama, koje, po mom sudu, izgledaju kao malo lošiji "Vjesnik". Ne šalim se, uopće. Malo poveći format, ajd, dosta boje, to je prednost, ali, brate, onaj izbor tema za naslovnicu ne bi napravio niti, niti, a ne znam koga spomenuti. Razina američkog debiliteta jasna je iz jednog podatka, onog kako možete zaraditi parking od firme.

Naime, nije dovoljno da ste zaposleni u novinama, već se morate i pretplatiti. Da, morate se pretplatiti na novine u kojima su vaše umotvorine. Ili pretplata, ili pola sata ranije na posao kako bi našli nekakav parking u krugu kilometra od zgrade.

No, dobro, sada mi se ne da prenositi riječi o tome kako je urbanistički plan za Omahu (grad površinom veći od Zagreba, brojem stanovnika manji) apsolutna nepoznanica i te šeme. Možda je jedino još bitna caka predavača istraživačkog novinarstva koji je došao s "copy paste" tekstom o Al Kajidi, pa je morao trpiti torturu mladih balkanskih novinara koji istraživanje ne doživljavaju tako.

Kako je veliko poznavanje Amera o ovom djeliću Zemljine kugle govori činjenica da su mi kolegicu nagovarali da kupi "Levisice", jer su one, eto, kod nas, sigurno plaćene k'o suho zlato. A i našim novinarima je teško, jer rade u ratnim uvjetima ...

Što dodati osim "Long live Uncle Sam" ...