Opet se kovitlaci prašine dižu i oko najnovijeg poteza Zorana Milanovića, poteza koji nije bio uobičajen, pa na njega nismo navikli. Predsjednik RH, naime, nije se odazvao na konstituirajuću sjednicu novog saziva Hrvatskog sabora.

Prije dva mjeseca Milanović je u jednom intervjuu najavio da ozbiljno razmišlja o tome da ne izađe na glasanje na parlamentarnim izborima što su tada i neki političari i neki analitičari ocjenjivali kao opasnu poruku građanima koja može ugroziti demokratske procese u zemlji, a ti procesi i inače nisu baš na najvišoj razini. Kao - to je poruka ljudima da ne izađu na izbore, iako on to nije rekao, dapače. Rekao je da on ničim ne želi utjecati na izbore, pogotovo u svjetlu imenovanja mandatara nakon izbora. Okej, aludirao je malo i na poziciju kralja koji u nekim zemljama ne glasaju, no dobro, možda mu se ta ohola usporedba može oprostiti. 

I onda, kad je taj izborni dan 5. srpnja došao, nitko ne zna je li Milanović glasao. Sva je prilika da nije, iako, ne zna se pouzdano. Čekali su ga te nedjelje oko 18 sati brojni reporteri na njegovom biračkom mjestu, viđeni su tu i Milanovićevi tjelesni čuvari, ali se on na biralištu nije pojavio. 

Ali, evo, sada stvar izgleda još i gorom. Predsjednik Republike je otklonio poziv da kao uzvanik dođe u Hrvatski sabor. „Donošenjem Odluke o sazivanju prve sjednice Hrvatskoga sabora, predsjednik Republike je ispunio svoju Ustavom predviđenu ulogu“, objasnili su s Pantovčaka. No, kad su krenula zgražanja zbog te Milanovićeve odluke, onda je - uz napomenu kako će biti još promjena i da je ovo tek početak - on poslao opsežnije, dijelom i nemušto obrazloženje koje je zaključio „veeeelikom pusom svim hejterima“. A „najveća pusa lažnim analitičarima, redom osobno ugrađenim u sitne poslovne aranžmane s vlašću. Oni me vjerno prate desetljeće i po.“

Konstituirajuća sjednica Sabora i minuta šutnje (FOTO: HINA/Daniel Kasap)

Ponetko je čak i komentirao da Milanović uzvaničkim, u biti beskorisnim sjedenjem u Saboru ne želi riskirati da dobije koronavirus, ali se vrlo vjerojatno ne radi o tome. Iako, i zašto bi oni koji na konstituirajućoj sjednici nemaju što raditi punili saborsku dvoranu u ovakvim zaista izvanrednim i lošim epidemiološkim uvjetima? Protokol je u ovoj prilici ionako „skraćen“ (eto nije pozvan čak niti kardinal Bozanić! - ali ne zbog sekularnosti institucije), pa zašto se onda mnogi i čude i ljute što nije došao Milanović?

Neki kažu da nije došao zbog lijenosti, ali i predsjednička lijenost nije sasvim obična, ako je predsjednička - onda je u funkciji nečega. Milanoviću ovakve protokolarne odbijenice smanjuju rejting u javnosti, ali on zna da su do predsjedničkih izbora još četiri i pol godine, pa može biti opušteniji. Na jedan način kod nekih, pa možda i mnogih, srozava svoj ugled i ugled svoje funkcije, ali šalje i poruku da je sadržaj važniji od čiste forme. 

„Protokol je prije svega inertni niz ponavljanja određenih radnji. Radnji koje mogu imati dublje simbolično značenje ili pak predstavljati puku klajnburgersku rutinu. Radnji dobrih, manje dobrih, a ponekad i priglupih“, ističe, među ostalim, predsjednik Republike. 

Hrvatska politika, hadezeovska prije svih, izrazito pati od forme i od različitih besmislenih protokola i onaj tko bez posljedica može odbiti sudjelovati nerijetko i u nepotrebnom cirkusiranju - a „predsjednik s karakterom“ to svakako može - pokreće time i neke promjene, makar za početak u svijesti građana. Ne mijenja samo rituale i protokol nego bi mogao mijenjati i politiku u Hrvatskoj. 

Na primjer, koje su to besmislene forme?

Evo jedne posljednje sitnice. Na (svečanoj) konstituirajućoj sjednici bila je i minuta šutnje za prvog hrvatskog predsjednika Franju Tuđmana, istodobno i za sve poginule branitelje u Domovinskom ratu. Sve nam to protječe normalno, jer smo svi pomalo zaglupljeni time što nam nude. Mislim, koliko godina od smrti prvog hrvatskog predsjednika treba još proteći da neka svečana saborska sjednica ne bude počinjala s minutom šutnje za pokojnog Tuđmana? Pa nije prvi predsjednik umro prije nekoliko dana ili prošle godine. U kojoj modernoj europskoj zemlji to još rade?

Milanović je i sam upao u zamku ugrožavanja slobode kada je dosta bezrazložno napao jedan dnevni list zato jer je prenio njegov razgovor s Plenkovićem u četiri oka. (FOTO: HINA/Damir Senčar)

A, znate li koliko puta godišnje najviše HDZ-ovo izaslanstvo posjećuje grob prvog hrvatskog predsjednika? Najmanje desetak puta godišnje vodeći ljudi HDZ-a s cvijećem i vijencima odlaze na Mirogoj na Tuđmanov grob. Tamo su za svaki praznik, pa na datum osnivanja HDZ-a, na Franjin rođendan pa na godišnjicu njegove smrti, na dan međunarodnog priznanja Hrvatske … 

Koješta problematičnog se događalo u Hrvatskoj i lako se preko svega toga stalno prelazi samo ako ne dira u sada već običajni, ali licemjerni i lažni „domoljubni“ okvir. Nije sve što ima taj okvir tradicija koju ova „mlada“ država treba ponavljati. Rat je završen, govorio je to često ne samo Milanović, nego i prije njega general Ante Gotovina. 

Nasreću, u ovo Plenkovićevo vrijeme Hrvatska ipak nije Tuđmanistan. Svaka analiza mora poći od povijesnog konteksta, ali kad bi Plenković zaista vodio tuđmanovsku politiku, Hrvatska bi bila u izolaciji, a teško je zamisliti u bilo kojem kontekstu da bi Franjo Tuđman Hrvatsku uspio priključiti Europskoj uniji. Uz sva ta današnja suhoparna, dosadna i licemjerna ritualna zaklinjanja u Tuđmana, nitko tome ne vjeruje niti koliko je crno pod noktom, ali se sve to ipak vrti dalje. Zbog „naroda“ navodno i zato što je „narod“ na to navikao. Iako, ne zaboravimo i to, prilagodljivi Milanović - kada mu je to potrebno on zna biti i takav - u izbornoj 2015. godini dao je zagrebačkom aerodromu ime „Franjo Tuđman“. 

Milanović tvrdi da je ono što čini „i afirmativno i dobronamjerno prema Saboru“ i da je razlog da ne dođe na sjednicu isključivo u domeni njegovog shvaćanja uloge i položaja Hrvatskog sabora - položaja neovisnosti o predsjedniku Republike. Hoće podvući neovisnost, time i slobodu institucija koja karakterizira najnaprednije europske demokratske zemlje. Hrvatska je nastavila uništavati neovisnost svojih institucija, koje neovisne kod nas u pravom smislu i snazi nikad nisu niti bile. Sigurno da i to želi istaknuti Milanović, iako je i sam upao u sličnu zamku ugrožavanja slobode kada je dosta bezrazložno napao jedan dnevni list zato jer je prenio njegov razgovor s Plenkovićem u četiri oka. 

Milanović želi biti drukčiji predsjednik, što je još i prije predizborne kampanje isticao. Iako je predsjednička uloga često protokolarna (to je i sam sada naveo), pokušat će i dalje izbjegavati protokol tamo gdje se on može izbjeći. Predsjedničke ovlasti su od 2001. godine prilično ograničene i svode se na zapovjedništvo Oružanim snagama, na vanjsku politiku i obavještajne službe. Ne primjećuje se da u tim oblastima Milanović „zabušava“. Na suženi dijapazon se ne žali jer nije novom pozicijom prestao biti zagovornik parlamentarnog sustava. Brz je i vješt govornik (dakako uz povremene „zoranizme“ kao svojevrsni nusproizvod) i čini nam se da ispunjava glavnu mirnodopsku predsjedničku ulogu da makar govorom štiti ljudska prava i slobode, promovira demokratske i ustavne vrijednosti i kritizira ono što je tome suprotno. Sljedeća „iznenađenja“ i promjene koje najavljuje neće to valjda iznevjeriti.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: HINA/Damir Senčar

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Korak dalje: Izazovi europske Hrvatske"