U pet minuta do 20 sati ispred pozornice je bilo možda stotinjak ljudi. Dijelile su se svijeće. A onda se sa zapada počela približavati procesija od još nekoliko stotina ljudi. Svi su u rukama držali također svijeće, već zapaljene.

"Nosimo svjetlo, što znači ljubav. Tako svjedoči onaj na čijem se prostoru po imenu nalazimo - blaženi Alojzije Stepinac. Zato najprije sada - zahvala Bogu na svakom čovjeku, ali osobito na našem uzoru Alojziju Stepincu! Pljesak, kako je Alojzije rekao, do neba hvale Gospodinu! Do neba nek se čuje!", kazala je govornica glasom svojstvenim za najnježniji izričaj Kolinde Grabar Kitarović. No, pljeska nije bilo.

"Do neba nek se čuje! Pljesak! U radosti!", kazala je i dobila umjeren odaziv. Naime, vjernici su se požalili da im je baš ta akcija komplicirana zbog svijeća koje su držali u rukama. No, ubrzo je na pozornicu pozvala pastira župe, Antuna Vukmanića te ovo pada u drugi plan.

Župnik je evocirao sjećanje na Stepinčeve riječi sa suđenja za kolaboraciju s nacistima i ustašama. Stepinac je tad rekao "savjest mi je čista", citira ga. Podsjetio je potom i na 3. listopada 1998. godine, kada je Stepinac proglašen blaženim, pa kazao vjernicima da su tu da mole da se napravi "i taj mali korak", da se blaženika proglasi svetim, "da bismo ga uzeli više srcu i ozbiljnije uzeli njegove riječi i djela i da istina o Stepincu oslobodi i njega i hrvatski narod". No, to nije sve.

Čije je zemljište?

"Danas želimo moliti da lokacijska dozvola koju je Grad Zagreb izdao 9. kolovoza ove godine, što prije postane pravomoćna, kako bismo potom mogli nastaviti one neposredne radove prije početka izgradnje: upis vlasništva nad zemljištem, ishođenje građevinske dozvole i potom blagoslov gradilišta", kazao je pastir. Ovaj detalj je ujedno demantij dosadašnjih tvrdnji klera, koji je do sada neprestano tvrdio da je vlasništvo nedvojbeno njihovo, za što članovi inicijative Čuvajmo naš park, tvrde da nije točno. 

Vukmanić se nakon toga obratio Stepincu, koji je osnovao brojne župe i započeo izgradnje brojnih crkava, da se zauzme za pastvu zajedno sa svim odgovornima u Nadbiskupiji i Gradu Zagrebu kako bi slijedili njegov primjer i izgradili župnu crkvu na tom mjestu. 

Dakle, baš na tom mjestu - usred parka, umjesto u građevinskoj zoni. 

Dolazak procesije snimljen iz zgrade na Savici (FOTO: čitatelj Lupige)

Lucija Kaplan, članica vijeća Caritasa župe, pročitala je zatim znakovito obraćanje Alojzija Stepinca društvu Zagrepčana iz rujna 1943. godine, povodom proslave sto godina perivoja Maksimir. Njegovi predšasnici na nadbiskupskoj stolici, kazao je Stepinac, htjeli su pokazati da Crkva nije protivnik napretka društva, kao što to žele pokazati neki ograničeni umovi. 

"Nitko ne vrijeđa dublje uspomene osnivača ovog perivoja od onih koji se njegovom prirodnom ljepotom služe kao sredstvom da mogu nesmetano udovoljavati niskim strastima", kazao je Stepinac te ratne i zbog sloma fašističke Italije osobito teške godine za ustaški pokret. Skup su osiguravali redari, među kojima je bio i jedan s jaknom Kluba veterana Zagreb Trnje 148. brigada HV-a, a govornica je, netom prije obraćanja prve zvijezde skupa, don Damira Stojića, zamolila nesavjesnog vlasnika Mercedesa da ukloni svoj automobil sa za to nepredviđenog prostora. Kako dolazi iz jedne od najglomaznijih crkava u Hrvatskoj - Svete Mati Slobode na Jarunu - utješio je vjernike kazavši da su i prilikom izgradnje te građevine pojavili brojni otpori i prigovori. 

Kvart bez Isusa Krista i prisustvo boga kao takvog

"Žao mi je što crkva nije veća na Jarunu... Premalena je! Glomazna je, a premalena za sve one koji nam dolaze!", kazao je don Stojić.

"Crkve su potrebne, jer Isus Krist prebiva u crkvama i kakav bi to kvart bio bez Isusa Krista?", nastavio je i pozvao na molitvu. Samo desetak sekundi kasnije demantirao je samoga sebe riječima onoga na kojeg se poziva: "Gospodine Isuse Kriste, Ti si rekao - gdje su dvoje i troje u tvoje ime - Ti si prisutan. Slavimo te, hvalimo te, blagoslivljamo te..."

Uslijedilo je još jedno čitanje poruke Stepinca, i to mladima, ponovno iz ratne, ovaj put 1944. godine. Zanimljivo, baš u tom trenutku, s desne strane pozornice s raspelom, začula se graja i jednoglasno skandiranje dječjih glasova: "Hoćemo crkvu na Savici!". Reflektorom osvijetljena grupica od možda petnaestero djece početnih razreda osnovne škole vikala je to u kameru nakon što ih je animirala dugokosa djevojka, a zatim im se zahvalila i rasputila ih. Zapitali smo jednu djevojčicu je li to možda njihova vjeroučiteljica.

"Ne." 

"Nego?"

"Novinarka je." 

Laudato TV.

Don Stojić, čitatelj Lupige

Nedaleko od tog mjesta pronalazimo don Stojića, koji iz pozadine promatra okupljanje. Zamolimo ga za izjavu, on neće.

"A, ne, ne. Danas ste pisali protiv mene. Ne može", kaže on. 

"Ja lično?"

"Ne ti, nego Lupiga."

Otvara Lupigu na svom mobitelu i pronalazi najavu skupa koju je napisala kolegica Melisa Skender, inače, autorica i daleko važnijeg teksta o mutnom biznisu oko ovoga zemljišta. 

"I zbog toga ne možete odgovoriti na pitanje zašto crkva mora biti građena baš ovdje?"

"Hajde, hajde", pristane uz tapšanje po leđima i komentar: "Baš si draga".

"Dakle, zašto ne na nekoj prikladnijoj lokaciji, nego baš usred parka? Zašto ne na mjestu koje nije opterećeno hipotekama iz prošlosti, optužbama za malverzacije?"

"Koliko znam, sve je po zakonu. Samo bih uzvratio - zašto ne ovdje?"

"Možda zato što je ovaj skup manji od onoga koji je organizirala Čuvajmo naš park?"

"Hoćete reći da je većina protiv ovoga?"

"Samo kažem da se tada odazvalo više ljudi."

Prosvjed protiv izgradnje crkve nasred parka (FOTO: Čuvajmo naš park) 

"Nisam bio na tom skupu, ali mislim da to nije bitno. Nalazimo se u pravnoj državi koja ima svoje zakone i, Bože dragi, ti ljudi ako su protiv mogu ići sudskim putem. ako je tu neka malverzacija, ja bih prvi bio protiv toga. Ali mislim da je to sve pravno, zato dopustimo pravnoj državi da funkcionira."

"Svjesni ste da otpori izgradnji ove crkve traju jako dugo, više od deset godina?"

"To ne znam. Postoji pravna država i, Bože dragi, mi smo prvi ako nešto nije pravno - ja bih prvi se digao protiv toga. Ali mislim da je to sve pravno i imamo pravnu državu i sudstvo i ako nešto nije u redu, treba ići tim putem i Crkva prva to poštiva".

"Mora li baš biti tolika? Toranj od 45 metara?"

"Ja sam u mom nagovoru rekao da je crkva Svete Mati Slobode premalena sad, a to je najveća crkva u Zagrebu. Vidio sam projekt i čini mi se premalena".

"Odakle su došli ljudi koji su u procesiji došli ovamo?"

Ovdje moramo spomenuti da su se na bdijenju, pored pročelnika Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport Ivice Lovrića, HDZ-ovog predsjednika zagrebačke Gradske skupštine Andrije Mikulića i vijećnika i stranačkog mu kolege Maria Župana, pojavili vjernici s Trešnjevke, iz Podsuseda pa i Gajnica. Potonji su, nakon pozdrava upućenog im s pozornice, uzvratili glasnim uzvicima veselja.

"Ja sam maloprije došao tako da ne znam. Bila je misa u pastoralnom centru pa su došli tu."

'Zagrebu silno, silovito nedostaju hramovi...,
a protivljenje ne dolazi od čovjeka, nego od mrzitelja božjega'

Na red je došla i druga zvijezda večeri, a to je pater Ivan Ike Mandurić, najavljen uz poziv na molitvu za duhovnike, kojima nije lako, jer "sve otkako je svijeta, samo jedno jedino ime smeta, a to je ime Isusa Krista".

Govornica mekog glasa i nježnih plavih lokni, zahvalila je bogu što je Mandurić ipak odlučio napustiti civilni život i postati isusovac. Ovdje spomenimo da upravo ovaj red u Zagrebu najagilnije održava nježno sjećanje na ustaški pokret, njegove "mučenike" i poglavnika mu Antu Pavelića. 

"Jeste dobro?", pitao je na početku pater, pa nastavio: "Pjevate li? Pjevate, je l' tako? I molite i ljubite, ovaj grad, crkvu, Boga. Ljubimo svakog čovjeka u ovom gradu, i ljubimo Gospodinov put, koji je ponekad Stepinčev put. Put trpljenja, progonstva i nepravdi, ali istovremeno i put ljubavi, odvažnosti, istinoljubivosti i neustrašivosti. Put nepokolebljivosti. Nije čudo i moralo je tako biti da se već u početku gradnje crkve posvećene Stepincu ocrtava njegov put... Nitko ne može stati na put tome, da crkva živi i da hramovi nastaju. To je pravedno. U Zagrebu silno, silovito nedostaju hramovi koji su se u jednom času prestali graditi. Svi znademo da je prepoznatljivi motiv Zagreba njegova Katedrala i Crkva sv. Marka. Na početku grada stoji simbol crkve i kako se grad širio, nastajale su nove crkve i bazilike, pa i naša bazilika u Palmotićevoj. U jednom času je došlo do nepravde i Grad se razvijao neprirodno, jer su mu nedostajali hramovi, a svakom gradu treba sveto, trebaju hramovi. Danas, naravno, postoje drugi hramovi - sporta, kulture, palače pravde, znanosti, i neka ih!", dozvoljava Mandurić, uz "ali". 

"Ali više od svih gradu i njegovom identitetu trebaju hramovi Gospodina i Crkve! Došli smo do trenutka kad se te nepravde ispravljaju. I osobito moja struka - arhitektonska, jer ja sam arhitekt - bi se trebala ispričati ovom gradu, građanima i vjernicima, kao i urbanisti i reći zašto su prestali graditi hramove. Gradu treba sveto, treba lijepo. Sada ispravljamo tu nepravdu!", kazao je obećavajući mir "kad se pravda ponovno dogodi, a nepravda ispravi".

"Treba nam još puno crkava i Stepinčeve odvažnosti, istinoljubivosti ali i ljubavi Kristove da ni ova borba ne rodi ni trunku mržnje, nego naprotiv da nas više promijeni od ljubavi, jer znamo da protivljenje ne dolazi od čovjeka, nego od mrzitelja božjega, koji je ranio ljudska srca teškom poviješću, koja je Bogu hvala, iza nas", kazao je Mandurić, navodeći da će i sam doći u novoizgrađenu crkvu u Savicu, koja će učiniti grad svetijim i ljepšim.

"Zato smo ovdje! To hoćemo! To Gospodin hoće! I zato nas Stepinac zagovara", tumači Mandurić.

Opet je uslijedilo čitanje Stepinčevog govora, ovaj puta iz ratne 1944. godine, najavljen riječima da je Stepinac molio za svoje neprijatelje, upozoravajući kako "Onaj drugi stalno oponaša Gospodina".

"Uoči Svih svetih, noć je vještica. Tako lako bivamo zavedeni", navela je za primjer govornica, jednako mekim glasom kao što je govorila do sada. 

"Ma, uvijek će biti protivljenja."

Patera Mandurića pronašli smo u pozadini pozornice, u ugodnom razgovoru s don Stojićem. Dok je sa pozornice grmjela Maja Blagdan, zamolili smo patera za izjavu. Njegov sugovornik, don Stojić, "odrukao" nas je momentalno. 

"Oni su protiv nas pisali danas!", kazao je Stojić, na što ga je Mandurić upitao: "Da dam ili ne, a?"

"Pa ja sam dao. Oni su pisali protiv nas dvojice danas, jeste, jest. Vi ste za mene ovako rekli - ne vi, nego kolegica - 'još jedan koji ima ekstremne desničarske stavove', ha, ha! Ustvari, nije to uvreda", kaže don Stojić, a zatim započinje razgovor s Mandurićem s uvijek istim pitanjem - zašto crkva baš u ovom parku?

"Građani tvrde da nije problem u samoj crkvi, nego u prošlosti zamjena zemljišta i činjenice da se radi o parku te da bi im više odgovarala druga lokacija", pojašnjavamo.

"Koja lokacija? Uvijek se može postaviti pitanje zašto baš ovdje. No, to je problem. Dakle, čeka se 25 godina da se izgradi crkva, osim toga čeka se još 40 godina iz doba komunizma. To je cijeli jedan ljudski vijek! I ako Grad još uvijek nije našao rješenje, onda se to može prolongirati još 45 godina. Uvijek se može postaviti pitanje zašto baš ovdje."

"Zašto se drugo rješenje ne razmatra?"

Zvijezde večeri - don Stojić i pater Ike (FOTO: Facebook/Ivan Ike Mandurić)

"Grad je predložio to rješenje i to je to. Ne ulazim u politiku Grada, niti to mogu župa ili svećenik. To rješenje je Crkvi prihvatljivo i vrijeme je da se gradi."

"Crkvi, dakle, nije neprihvatljivo graditi crkvu na mjestu zbog kojeg se lokalna zajednica buni već više od deset godina?"

"Ma, uvijek će biti protivljenja."

"Zašto?"

"Protivljenja dolaze iz toga što već 40 i 50 godina ne postoji svijest što je hram, što je crkva i koje je njezino mjesto u Gradu i kako se ona mora razvijati i širiti zajedno sa svim drugim objektima. Iz tog nedostatka svijesti što je pravda i što je pravedno, lako se začne nezadovoljstvo i percepcija kako je to neprimjereno."

"Ali više od pola sredstava koja dolaze direktno iz državnog proračuna i dijele se biskupijama i župama preko Hrvatske biskupske konferencije, već desetljećima se troši na izgradnje novih crkava i izgrađeno ih je jako puno".

"Koliko puno?"

"Pogledajte Novi Zagreb."

"To nije dovoljno. To što vi kažete da postoji crkva u Novom Zagrebu je kao da kažete da tamo postoji vrtić, park ili igralište u Novom Zagrebu. To ovim ljudima ništa ne znači. Ovdje treba trgovina, ovdje treba vrtić, ovdje treba igralište, stanovanje, treba tržnica, crkva".

"Tu nedaleko je crkva na Držićevoj ulici".

"Koliko je blizu tržnica? Tržnica mora biti jako blizu čovjeku, kao i crkva. Koliko je novih tržnica sagrađeno? Sve se gradilo kad se grad širio, samo su se preskakale crkve."

"Zar je postojala zabrana izgradnja crkvi?"

"Kako nije! Ja sam arhitekt i urbanist, radio sam u uredu za urbanizam i znam."

"Nije li problem bio u financiranju, s obzirom da je država odbijala davati novac iz državnog proračuna na način kako to radi danas?"

"Nije, nije. Politika je takva bila. Nije se dopuštalo graditi crkvu, podnosili su se zahtjevi, stalno, ali se nije dopuštalo. Nisu financije bile problem, gradile bi se crkve, straćare, bilo kakve. Narod bi skupio sredstva, kao i uvijek. Imate krive informacije. Jesmo li dosta pričali?"

 Zašto baš Stepinac?

"Molila bih vas samo za odgovor na još jedno pitanje. Zašto baš Stepinac? Jedno od njegovih zadnjih pojavljivanja u društvu Ante Pavelića i njegove, pred sam kraj rata 1945. godine, u zagrebačkom HNK, bilo je povodom komemoracije svećenika ubijenih u Drugom svjetskom ratu. Katolički list, izdavan na Kaptolu, tada je izvještavao o brojci od oko 150 svećenika koji su ubijeni. Zanima me zašto se traži svetost baš za njega, pored svih tih potencijalnih mučenika, koji je davao duhovni legitimitet NDH, koja je istrebljivala i istrijebila židove, istrebljivala Srbe i Rome, pa čak i Hrvate, ukoliko su bili neodgovarajućih političkih uvjerenja?"

"Stepinac je heroj obrane židova i Srba. Heroj!"

"To se ne vidi iz njegovih javnih govora."

"Nedostaju vam informacije. Odmakli ste se od teme i politizirate, ali reći ću vam: On je heroj obrane židova, Srba i drugih nacija. Takvog je teško naći u svijetu kakav je bio Stepinac, to je sve što o njemu treba, što o njemu mogu reći." 

"Zašto je pred sam kraj rata poručio vjernicima da ono što dolazi nakon rata dolazi 'mir koji bi vriedio toliko koliko i latentni rat'? To je također prenio Katolički list, koji nažalost nije prenio ni jedan njegov istup protiv ijedne žrtve ustaškog režima, protiv Jasenovca. A morao je znati za taj konclogor."

"Kako nije govorio? Jako puno je govorio protiv toga. Nije mi poznato ovo što govorite, ali siguran sam da sve što je govorio da je doista govorio iz ljubavi za hrvatski narod i svakog čovjeka i da je bio vizionar, koji je vidio i shvaćao, kojemu je duboko na duši bila svaka nepravda koja ga je jako boljela. On je bio istinski čovjek koji je bio spreman umrijeti za svakog čovjeka. Kardinal Stepinac je heroj ljubavi, vjerujte mi."

No, Stepinac nije umro u borbi, pa Manduriću ponavljamo pitanje:

"Zašto je onda u svom javnom radu legitimirao režim pogonjen mržnjom?"

"Dobro. Mislim da samo završili. Je li vam to bio cilj da pričate samo ovom? Hvala. Mi smo završili."

Kriza struke

"Puno ste se pozivali na Stepinca pa me zanimalo kako argumentirate ove stvari. No, spominjali ste i da ste arhitekt."

"Jesam. Hvala lijepa."

"Kako komentirate onda kritike Društva arhitekata Zagreba na račun projekta izgradnje ove crkve?"

(Stav DAZ-a je, podsjetimo, da „planiranje izgradnje crkve na lokaciji glavnog parka, kao jednog od nositelja kvartovskog identiteta i socijalnog kapitala, predstavlja korak unazad“ i a da za poziciju crkve treba iznaći kvalitetnije urbanističko rješenje kakvo poznajemo primjerice u Sigetu.)

"To je struka, koja... Na mom fakultetu kada sam studirao nismo imali kolegij sakralne arhitekture, iako su se stalno spominjale crkve na Povijesti umjetnosti. I svi ti arhitekti kolege su se obrazovali u takvom modelu i programu i naravno da nemaju tu tradiciju. To je kriza struke! To je posljedica teškog perioda komunizma koji je ranio ovo društvo. Je l' dosta sad?"

Ma dosta je, složimo se. Komentar na ranjavanje Savice komunizmom za kraj prepuštamo kolegi Borisu Dežuloviću i njegovoj interpretaciji božjeg viđenja ovog problema:

"Cijela Savica sagrađena je u komunizmu, klasični jebeni jugoslavenski socijalistički kvart s jebenim socijalističkim neboderima, prije komunizma to je bila močvarna ledina, a ovaj imbecil govori da im je župa 'ranjena komunizmom'! Ja ovo ne mogu."

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Zagrebačka nadbiskupija