Kako smo uništili Split?
Od konca sedamdesetih promatram turizam u Splitu i živi sam svjedok gotovo svih njegovih mijena, uzleta i padova, suludosti i slučajnosti koje su dovele do njega. Početkom osamdesetih grad Split bio je uglavnom tranzitni grad, turisti su svraćali ljeti na svome putu prema otocima. Valjda su industrijski mastodonti skrivali ljepotu antike i moj grad je bio grad svojih stanovnika koji su uživali u njegovoj ljepoti, skladu i ugodi za njih, zašto je u konačnici i stvoren, ili bi barem tako trebalo biti. Turista je ljeti bilo, ali nismo obraćali pažnju na njih. Moj grad osamdesetih bio je grad njegove mladosti. Posebno ljeti kada bi njegove trgove, ulice i rivu preplavila mladost Splita i okolice. Onda je došao rat i ono malo turista je skoro potpuno nestalo. Tek tamo pojavom prvih tajkuna Split će se preobraziti u ono što je danas, u fast food meku za goste slabije platežne moći koji će uživati u savršenoj ponudi za njih. Limenke i čudovišno sklepana zdanja brze hrane uglavnom rodijaka vladajućih nemilice su nicala kao gljive poslije kiše, a onda nam se dogodila Ultra pa Game of Trones.
LJILJANA NIKOLOVSKA: „Nedostaje mi stari Split kojeg više nema“
IVO ANIĆ: Sramim se ovakvog Splita i sram me je što živim među tim ljudima
BORIS DEŽULOVIĆ: Split - Kronika jedne propasti
Krajem devedesetih bilo je naznaka što nas čeka i brzo se Split počeo transformirati. Masovno su nicali apartmani, a mladost grada odlazila je iz Splita jer je recipročno nestajalo stanova za najam. Zadnjih deset godina dobili smo Split današnjice. Grad kao središnji park za turiste, ispražnjen od svojih stanovnika, grad koji živi tih nekoliko ljetnih mjeseci, dok je ostatak godine to grad duhova. Ono što je dovelo do takve kataklizme bile su cijene i politika „druže snađi se“. Bili smo jeftini, apartmani su imali razumne cijene, a hrana je bila skoro duplo jeftinija nego u ostatku Europe. Split i okolica postali su hit. Hit za sve one koji nemaju skupocjene jahte i duboki džep, dakle sve te silne Čehe, Poljake, Slovake i Ruse koji su obožavali Split, ali i njegovu okolicu. Posebno potez od Stobreča do Makarske.
Grad Omiš bio je mravinjak, a plaže u Dućama nedostupne od sve sile ljudi sa šarenim suncobranima. Istovremeno, Split su pohodile horde razularene omladine i svi smo se pitali do kada će to trajati? Trajalo je i kada smo uveli euro i postali skuplji od Monaca, no mi koji smo slušali ljude koji dolaze u naš grad znali smo činjenice. Svi oni koje smo besramno opljačkali više nikada neće doći, a bogami neće nas ni preporučiti. Sve je počelo s pohlepom brojnih vlasnika apartmana. Pravdajući svoju pohlepu rastom cijena u Hrvatskoj najam apartmana poskupili su preko noći. Mnogi pedeset, a znam neke koji su svoju uslugu kreveta i hladnjaka naplatili i sto posto više nego lani.
Pljačka je pratila i druge usluge. Ljudi su mi govorili kako im je taksist naplatio vožnju od aerodroma do grada, dakle nekih dvadesetak kilometara, dvjesto eura. Taksisti su zavladali gradom, a naplaćivalo se po tarifi kako je koji bezobrazniji. Ništa bolji nisu bili ni Bolt, a ni Uber. Cijene su ljeti skočile za pedeset, pa i sto posto. Restorani, kafići, trgovine. Sve je otišlo u nebo, a isti proizvod u gradu ili na periferiji Splita znao je varirati i do pedeset posto. Pohlepa. Pohlepa je zavladala gradom, zdrpi i briši. Ništa ovdje više nije primjereno Splićanima i nitko nije mislio na posljedice i do kada će sve to trajati.
"Kao turistički grad preskupi smo, bahati i bezobrazni" (FOTO: Pixabay)
Nagledao sam se besramne pljačke za dva života i naslušao priča koje su bile nevjerojatne. Kao da pucamo sami sebi u noge, govorili su upućeni, a meni je iskreno bilo svejedno. Svu bahatost mojih sugrađana koji su se bogatili bez da razmišljaju o sutra, držao sam primitivnom, bezumnom i tako prokleto karakterističnoj za grad i podneblje u kojem se tako često padalo na onu narodnu kruha bez motike.
I kraj je došao. Istina, još je grad krcat, još je pun mladosti i turista, no početak kraja jasan je i tako prokleto vidljiv na svakom koraku. Ako se zaputite prema Omišu sve će vam biti jasno. Plaže su poluprazne, a ugostiteljski objekti imaju veliki višak slobodnih mjesta. Mnogi apartmani su zatvoreni, a hotelski smještaj je skup i njega, naravno, ima. Koliko hoćete na potezu od Marjana do Makarske. Kapaciteti su puno lošije popunjeni nego lani. Bio je Euro, bit će i Olimpijske igre, ali ta priča je samo utjeha za sve one koji ne vide dalje od nosa.
Kao turistički grad preskupi smo, bahati i bezobrazni. Trgovine su nam suludo skupe, ostala ponuda viša nego u većini drugih destinacija na svijetu. Onih koji to sebi mogu priuštiti nema, nikada ih ustvari nije ni bilo u gradu fast fooda, a čak i nautičari sele u susjedstvo. Grad brze hrane i još brže pljačke tako je polako i sustavno unakazio sam sebe, a zatim i jedinu granu od koje živi. Čeka nas loša sezona, mnogi kažu najgora ikad, i sumorna zima u kojoj ćemo se pitati zašto?
Zašto smo takvi kakvi smo, zašto biramo takve ljude koji su to dopustili, zašto smo toliko skupi, a s tako niskim plaćama? Zašto nismo imali zakone, regulative za taksiste, ugostitelje, iznajmljivače … Zašto smo na koncu takvi neizrecivi tikvani koji nismo znali sačuvati ni turizam što nam se slučajno dogodio?
Zašto?
Zato jer smo takvi. Mali i pohlepni, oni kojima je opljačkati životna filozofija, a uništiti životni moto.
Lupiga.Com
Naslovna fotografija: Pixabay
Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Korak dalje: Izazovi europske Hrvatske"
...." drevnih gradova u prazne kulisa"
Upravo to! Stradun je takodjer velika kulisa, jer tamo nitko ne stanuje.Persijane su zatvorene, mrak je iza njih.Kako drugacije, kada hiljade ljudi s kruzera pohrli u drevni grad, bez namjere da se tu zadrze više od par sati.
Nekada prelijepa plaza na Uvali u Lapadu, sada vise liči na septičku jamu, jer svu prljavstinu iz hotela s Babina Kuka ,more donese na obalu. Nekada je tu bio samo drac i cista priroda i ja sam kao dijete išla brati kupine.Parkinga ni za lijeka, turisti ni kafu ne piju u svom brzinskom "obilasku " grada.
Prije mjesec dana na putu za Split, prolazila sam kroz Podstranu.Sto bi rekli Bosanci,trebalo mi je stravu saljevati! Prije petnaest godina,tu su bili nepregledna stabla jabuka. Svuda apartmani i kuće, izgradjene na cesti, brza hrana u nizu.Nigdje ribe ! Samo bjesomučna i ludačka gradnja.
Sve gradove Dalmacije, uključujući i mala mjesta, zahvatila je nezajazljiva pohlepa za brzom zaradom.Kaze meni jedna susjeda s kojom sam provela dosta vremena u djetinjstvu:"A, negdje smo falili"! Ali ne zna gdje! Nece, ne vidi, ne razumije.
Još je dalmatinska obala koliko toliko ,makar u malim mjestima sacuvana ,kakva je crnogorska: beton svuda, sve sto je ostatak od mahom bespravne gradnje ,zavrsi u moru. Prljavstina, "privatne" plaze, sječa šume radi gradnje.
Meni nedostaje miris ribe na gradele, skale, klape u tihim i mirnim konobama, stare, srednjovjekovne crkve i kapelice, cisto more i veseli i dobrodušni Dalmatinci, koji su svaku noć s brodicama isli u ribu.Ujutro na peškariji ,svega! Citala sam "Dnevnik jednog penzionera"( Smoje).
Takve Dalmacije više nema. Moj Smoje, da si ziv, ne bi mogao u svom dvorištu, u hladu i miru, ispijati bokun vina s pajtosima,kao što si za zivota radio.Ni tog mira, ni te intime a ni pajtosa.