Sjećanje na žrtve iz Drugog svjetskog rata u Hrvatskoj se niti sedamdeset godina kasnije ne može obilježiti dostojanstveno, s potrebnim pijetetom. O tome najbolje svjedoče događaji iz Jadovnog, lokacije nedaleko Gospića gdje su ustaše tijekom 1941. godine, po nalogu Eugena Dide Kvaternika, organizirali zloglasni koncentracijski logor. Točan broj ubijenih ljudi u ovom logoru smrti, najvećem nakon Jasenovca, ni danas nije poznat, a neke procjene govore o 27.000 izgubljenih života (Slavko Goldstein) do čak njih 70.000 (istaknuti hrvatski povjesničar Ljubo Boban). Stradavali su uglavnom Srbi, Židovi, Romi te režimu nepodobni Hrvati, a logor je postojao od 11. travnja do 25. kolovoza 1941. godine kada talijanske snage stižu na ovaj teritorij, a nekoliko stotina preživjelih se premješta u Jasenovac. Već pedeset godina kasnije, 1991. godine, nepoznati štovatelji zločina, uništili su spomenik žrtvama Jadovnog.

Spomen obilježje u Jadovnom (FOTO. Lupiga.Com)

Na samom ulasku u prostor nekadašnjeg logora, na putu prema Šaranovoj jami, gdje su bacani tijela ubijenih logoraša, one koji su došli odati počast žrtvama, a među kojima je, nažalost, bilo i onih kojima je stalo tek do nacionalnog šepurenja, dočekala je grupa prosvjednika predvođenih nekim ograncima HVIDRA-e te predsjednikom Hrvatske stranke prava Danijelom Srbom. Pod izlikom da su tu kako bi odali počast Stjepanu Devčiću, poginulom u Velebitskom ustanku 1932. godine, zapravo su stigli kako bi digli svoj glas protiv odavanja počasti žrtvama, što se moglo vidjeti i iz transparenata koje su nosili. Njima očito nije bilo bitno što su u ovom logoru smaknuti nevini ljudi, već jednostavno, kako kažu, na ovaj način žele pokazati da Hrvati nisu bili genocidan narod. Takvom porukom zapravo kao da silom pokušavaju izjednačiti Hrvate s ustašama, a vrlo je zanimljivo da je prosvjednicima predavanje održao i notorni Joso Mraović, poznat i kao „lički Tuđman“ te osoba koja je „patentirala“ analni način rukovanja. On je ustvrdio da u Šaranovoj jami „nema nikoga“, dok je Srb poručio kako se „ustaška djelovanja preuveličavaju“.

ŠTO JE NAMA ANTE PAVELIĆ: Tinja li u Hrvatskoj još uvijek ustaštvo?

KULTURA SJEĆANJA: Boravak u Buchenwaldu

KULTURA SJEĆANJA: Lupiga u Staroj Gradiški i Jasenovcu

Posjetili smo zloglasni Goli otok

Sama komemoracija počela je parastosom kod Šaranove jame, a nakon što je taj obred obavio pravoslavni svećenik Eparhije gornjokarlovačke već je uslijedio drugi incident. Naime, rabin Luciano Moše Prelević također je htio započeti vjerski obred te je okupljenima objasnio kako da se ponašaju tijekom molitve za mrtve i zamolio ih da kada on kaže „amen“, oni ponove za njim. Na njegove riječi odmah je u „obranu pravoslavlja“ na zadnje noge skočio pravoslavni svećenik i okrenuvši se prema okupljenima rekao: „vi pravoslavni ne morate“. Takav neprimjereni čin navodnog božjeg poslanika na zemlji i njegovo isključivo ponašanje koje može biti samo uvreda za sve žrtve zbog kojih se komemoracija i održava, smjesta je naišao na osudu velikog dijela okupljenih.

Božji poslanik na zemlji (FOTO: Lupiga.Com)

Na potez pravoslavnog svećenika u svom govoru se osvrnuo i biranim ga riječima osudio predsjednik Srpskog narodnog vijeća i saborski zastupnik Milorad Pupovac. On je napomenuo i da se nada kako će Europa, čiji sastavni dio Hrvatska upravo postaje, znati suzbiti težnje za obnovom ustaštva, nacizma i fašizma.

“S ovog mjesta šaljemo poruku nade u antifašističku Europu i Europu kao zajednicu jednakosti i tolerancije, a ne Europu u kojoj postoje oni odabrani i oni segregirani“, poručio je Pupovac, a na njega se nadovezao i Ognjen Kraus, predsjednik koordinacije židovskih općina RH, rekavši da ne postoji potrebna volja vlasti, policije i pravosuđa da se spriječe nedjela zasnovana na netrpeljivosti. Potom je stao nabrajati neke takve pojave koje su dospjele do javnosti u proteklih nekoliko mjeseci – Torcidino skidanje i uništavanje srpske zastave u Krnjaku, pjevanje ustaških pjesama grupe mladih iz Nedelišća u logoru Jasenovac, negiranje jasenovačkih žrtva u Hrvatskom saboru od strane Vladimira Horvata, rasističko hukanje i odbijanje učenika jedne zagrebačke škole da pruže ruku učenicima francuskog jezika drugačije boje kože.

(FOTO: Lupiga.Com)

Doprinos svećenikovom potezu dao je i kolega već spomenutog Mraovića, gotovo jednako notorni Dušan Bastašić, stomatolog iz Banja Luke, predsjednik Udruge „Jadovno 1941“ i otvoreni simpatizer Dveri srpskih. Već i ranijih godina, ovaj čovjek izuzetno sklon samopromociji, znao je svojim govorima ukaljati komemoraciju. Tako je i ovaj put njegov mitomanski govor bio prepun nacionalističkih litanija, a odaslao je sve samo ne pomirljive poruke, dok su žrtve u njegovim govorima stavljene su u žalosnu poziciju sredstva. U govoru koji je započeo s pozdravom „Pomaže bog“ i koji je trajao gotovo nevjerojatnih pola sata, s govornice je detaljno objasnio rutu putovanja nekoliko autobusa koji su na komemoraciju krenuli iz Srbije. Razjasnio nam je kako su baš na sveti praznik Vidovdan (dan ranije) krenuli autobusi da se poklone žrtvama Jadovnog, ali su umjesto hrvatskim autoputom išli kroz Republiku Srpsku, te su na kraju zadržani na graničnom prijelazu Izačić te zakasnili na parastos.

Simpatizer Dveri - Dušan Bastašić (SCREENSHOT: YouTube)

Ustvrdio je Bastašić da im je zapriječen odlazak do logora na otoku Pagu, iako nikakva zabrana nije postojala, i to je proglasio zločinom, koji je će pravedno „vrjednovati historija“, uz opasku kako je licemjerno da „ih“ se istovremeno zove da ljetuju u Hrvatskoj. Čak je prijeteći poručio dvojici nazočnih ministara Republike Srpske i delegaciji Vlade Republike Srbije da pri uspostavljanju dobrosusjedskih odnosa s Hrvatskom imaju taj "zločin" na umu. Za vrijeme njegovog izlaganja nekoliko ljudi odmaknulo se na pristojnu udaljenost.

Uvaženi gosti mogli su i sjesti (FOTO: Lupiga.Com)

Nekada je i hrvatski predsjednik Ivo Josipović hodočastio u Jadovno, a ovaj put je tamo poslao svog izaslanika Zlatka Gareljića, koji je položio vijenac na mjesto stradavanja, dok su u ime Saveza antifašističkih boraca Hrvatske to učinili Stjepan Mesić, Jovan Venić i Ratko Maričić.

„Jadovno nije bio logor već stratište gdje su u ime Nezavisne države Hrvatske počinjeni strašni zločini. Svako tko misli da je NDH bila prava država, on griješi jer ona nije imala legitimitet i nije stvorena na izborima ili referendumu, već na zločinu i bajunetama njemačkog i talijanskog fašizma“, objasnio je Mesić te otvoreno rekao kako su partizani vodili antifašističku borbu, ali da su nakon rata također činili zločine. No, ustvrdio je da su ustaški zločini u ime ideologije uskraćivali pravo na život ljudima samo zato što su Srbi, Židovi ili Romi, zaključivši kako je žalosno da u Hrvatskoj postoje oni koji pokušavaju uljepšati fašizam, a antifašistički pokret proglašavaju zločinačkim. Mesićev govor u jednom je trenutku prekinut glasnim aplauzom, međutim pljesak nije bio namijenjen njemu, već upravo pristiglim autobusima iz Srbije i Banja Luke. Svi govornici jednoglasno su se založili za znanstveni pristup istraživanju zločina počinjenih u Jadovnom i utvrđivanje točnog broja žrtava.

Paške goleti (FOTO: Lupiga.Com)

Nakon Jadovnog, koji je ustvari kompleks logora, dio okupljenih krenuo je na otok Pag, gdje su egzistirala dva ustaška logora – Slana i Metajna – a gdje su također ubijani oni koji nisu bili po mjeri ustaške državne tvorevine. U samo tri mjeseca tamo je stradalo nekoliko tisuća ljudi. Pred samo ukrcavanje na brod za Pag skupina mladih iz Banja Luke odlučila je u Karlobagu raširiti srpsku trobojnicu bez obilježja i fotografirati se baš na „Šešeljevoj južnoj granici“, što su neki protumačili kao nepotrebnu provokaciju i podizanje tenzija koje također nema nikakve veze s pijetetom prema žrtvama.

Putujući prema potpuno ogoljenoj uvali Slana koja uz morsko plavetnilo izgleda pomalo nestvarno, teško je ne zapitati se kako su se osjećale izmorene žrtve pretpostavljajući ih što ih čeka na tom mjestu. Sama Slana smještena je na sjevernom dijelu otoka, tri kilometra od malenog mjesta Metajna, gdje se 1941. godine nalazio logor za žene i djecu. Kako je izgledao neživot u logoru možda najbolje govori objavljeno svjedočanstvo jednog od preživjelih logoraša.

Uvala Slana (FOTO: Saša Šimpraga)

„Svi smo odmah silno omršavili iako nismo ni do tada bili debeli, bili smo mladići. Ja sam na pr. pao petnaest kilograma. Imao sam otečena koljena. Teško se moglo obavljati bilo koji posao pod onim strašnim suncem, gladan i mučen još strašnijom žeđu. A tek rad sa kamenom bez ikakva alata! Užasno je bilo odvajanje i nošenje kamenja za ugradbu bilo u trasu bilo u karaule ili drugdje. Kamenje se donosilo na rukama, bez ičega. Šutnja, zidanje, vječni strojevi, vike, tuče, smrti oko nas i stalna smrtna prijetnja nad svakim od nas. Zobani smo bili jedan po jedan, svakodnevno. Za svaki mali neposluh ili nespretnost koja bi se ustaškom stražaru pričinila neposluhom, izletio bi metak. Ali i bez toga, iz čista mira, iz najobičnijeg patološkog hira kojega je mogao provesti svaki ustaša kadgod je htio. Nikome za to nije polagao račun, naprotiv, vjerojatno je bio hvaljen i uživao ugled među drugima”, njegova je ispovijest. Prvi „stanovnici“ uvale bili su pohapšeni Židovi, a desetak dana nakon osnutka logora pridružuju im se i Srbi. Ljudskost u logoru nije postojala, logoraše se držalo kao životinje, hrana im se davala na kapaljku, a voda na otok nije ni dopremana. O rijetkim pak pojavama ljudskosti govori i sljedeći zapis istog preživjelog logoraša, koji je imao nevjerojatnu sreću da bude oslobođen. Naime, njegova je supruga bila katolkinja i podmićivanjem nekih istaknutijih ustaša u Zagrebu te pozivanjem na odredbu koju je Pavelićev režim donio nakon pritisaka iz Vatikana, a prema kojoj se više nije smjelo progoniti Židove koji su imali suprugu rimokatoličke vjeroispovijesti, uspjela ga je osloboditi.

Postavljena spomen ploča na otoku (FOTO: Saša Šimpraga)

“Ustaški stražar odveo nas u Bašku Slanu, u porat, gdje je bio jedan trabakul, jedan od onih koji su nas ovamo dovozili. Mornari su bili u civilu sa ustaškom kapom na kojoj je bilo slovo U. Ovdje sam se načas ponadao, tj. osjetio sam kao neko ohrabrenje i to u jednom momentu kad mi je mornar na brodu ponudio nekoliko cigareta. Znao sam da oni nisu ustaše, da su oni vlasnici trabakula. Ali iskustvo i s njima nije bilo veselo. Oni su pljačkali zatočenike jednako kao i ustaše. Možda ne svi, ali one koje sam ja osjetio nisu se od njih razlikovali. Ja sam se dvaput vozio s njima. Prvi put iz Karlobaga prema Slani kad su se pokazali kao najobičniji pljačkaši, i sada, kad sam se vraćao i kad više nisu imali što opljačkati. Sada su mi ponudili cigarete. Bio sam zahvalan za ovo ohrabrenje. U Karlobagu su nas strpali kao u neki zatvor. Ali i ovdje nam se približio neki domaći čovjek (ili možda više njih, ne sjećam se točno) i doturili nam kruha i pečenog mesa. Tu ljudsku velikodušnost nikada nisam zaboravio“, prisjećao se kasnije.

Milorad Pupovac s bijelom ružom (FOTO: Lupiga.Com)

I u uvali Slana održan je parastos, a srpska trobojnica se i ovdje zavijorila. Također je u uvali postavljena spomen ploča na mjesto one koja je 2010. godine pod okriljem noći jednostavno nestala, vjerojatno u režiji ljudi kojima sjećanje na zločine smeta ili pak zločin opravdavaju.

„Zbog ovih žrtava neki su bili spremni počiniti neke druge zločine, a mi se ovdje okupljamo kako više ne bi bilo ni jednih, ni drugih“, istaknuo je Pupovac, izrazivši nadu da se nova ploča na mjestu ove više neće morati podizati. U more na pola puta između kopna i Paga s broda su u more simbolično bačene bijele ruže, a svi zajedno, poglavito glavni akteri i organizatori, bi se nakon viđenog morali upitati je li sve ovo što smo vidjeli tijekom proteklog vikenda način na koji se treba obilježiti stradavanje žrtava.  

Ruže su plutale morem, a Lupiga je svoj cvijet bacila u znak istinskog poštovanja prema svim nevinim žrtvama (FOTO: Lupiga.Com)

Lupiga.Com