Nagrađivani hrvatski novinar Jerko Bakotin, autor knjige putopisa "Bratstva i ubojstva, gajđin", putem našeg portala reagira na tekst objavljen 22. siječnja u tjedniku "24 sata express". Novinar spomenutog tjednika, naime, napravio je intervju s  Bakotinom povodom objave njegove knjige, ali ono što je u tjedniku objavljeno jedva da nalikuje onome što je Bakotin u razgovoru rekao. Pedatni putopisac izračunao je da je od rečenog u tisak otišlo tek 12,5 posto sadržaja razgovora koji je vodio s kolegom iz "24 sata express". Pročitajte Bakotinovu reakciju, koja će vam reći puno o stanju hrvatskog novinarstva u onom njegovom dijelu koji se diči visokim tiražama i uvijek novim ekskluzivnim sadržajem. Slijedi sadržaj Bakotinove reakcije u cijelosti:  

Prije par tjedana, naime, s Expressom sam dogovorio objavu razgovora povodom nedavne objave moje knjige putopisa Bratstva i ubojstva, gajđin. Intervju smo obavili mailom, a moji odgovori - uglavnom društveno-političkog sadržaja, kakva je bila i većina pitanja, što je logično jer su i putopisi solidnim dijelom takvi – imali su 20.700 znakova. Za intervju prilično mnogo, no novinar je rekao da to nije previše, s obzirom da “idemo na šest stranica”. Zamoljen sam da ustupim fotografije iz knjige, što sam i uradio, uz napomenu, naravno, da ih magazin može koristiti samo u dogovorene svrhe. Sve u svemu, odlična prilika za promociju knjige, pomislih vjerujući u profesionalnost kolega i napomenuvši da pošalju tekst ako će ga kratiti.

Ali – avaj - nisam bio spreman za moderni pristup: kada je u petak 22. siječnja “intervju” objavljen, od mojih odgovora preostalo je 2.600 znakova. Odnosno, 12.5 posto originalnog sadržaja. Rečenica iz naslova teksta u intervjuu ne postoji, a stranice su ispunjene kaotično nabacanim detaljima o japanskoj seks-industriji, pucnjavi u Pojasu Gaze te doživljajima s mongolskih ulica, tek tu i tamo garniranim s pokojom mojom izjavom. 

Naslovnica knjige putopisa Jerka Bakotina Reklama (FOTO: Lupiga.Com)

O navedenim motivima u knjizi pišem, međutim, ne samo da oni nisu suština mojih putopisa, nego ih u intervjuu jedva spominjem. O Kosovu koje čini trećinu knjige - te je to u neku ruku centralni putopis - na šest objavljenih strana gotovo ni riječi, unatoč tome što mi je o njemu i Jugoslaviji postavljen niz pitanja. Umjesto mojih odgovora objavljen je miš-maš prepričanih pasusa iz knjige, uz izostavljanje problema koje smatram esencijalnim, poput pitanja nacionalne države ili uništenja Jugoslavije. Moji stavovi su preneseni u sakatom obliku, a ono što je objavljeno je, u odnosu na dogovorenu novinarsku formu – falsifikat.

U trenucima uvođenja hasanbegovićevskog “novog nacionalnog modela”, koji bi trebao "pomiriti" model povijesno uspješno testiran - od Jasenovca do Ahmića - s antifašizmom koji se povijesnom zlu suprotstavio, a što je zapravo krinka za nacionalističko jednoumlje, laska pomisao da je intervju iskasapljen zbog iznesenih mišljenja. 

Primjerice, da umjesto – makar u pokušaju - modernizatorske Jugoslavije živimo u etničkim bantustanima, da su bivša država i socijalističko samoupravljanje bili najveća šansa ovdašnjih naroda za emancipaciju, da Hrvati progon Srba smatraju poželjnim, ili da su latentni rasisti kojima je solidna kazna već i to što su ostali sami sa sobom, a da ne govorimo da povrh toga trpe i pojavu kao što je Ladislav Ilčić.

Međutim, vjerujem da nisam toliko opasan, nego da je stvar mnogo banalnija. Uredništvo Expressa, ukratko, ima viziju autora putopisaca kao subinteligentnih avanturista ili zanesenih sanjara: u svakom slučaju njima nije dopušteno politički misliti i pisati. Ono je zamislilo i naručilo prpošni razgovorčić magazinskog formata: redak egzotike, redak seksi situacija i nekoliko redaka kičastih idiotarija. Pojavi li se, pak, knjiga koja od te matrice odudara, tim gore po nju. U tu se viziju, dakle, moj - politički opterećen i težak - intervju nije uklopio, kao, uostalom ni takva knjiga: konačno uredništvo Expressa i bez čitanja zna kakvi smiju biti putopisci i njihove knjige, a čini se da ni vlastitu publiku ne smatra sposobnom za veće misaone napore.

Reklama za "24 sata express" (FOTO: reklama/outdoor-akzent.hr)

Elem, kada sam se drznuo na pitanja odgovoriti onako kako o tim temama razmišljam – kritički koristeći obrazovanje, mozak i peterosložne pojmove – razotkrilo se u čemu se sastoji “moderni novinarski pristup”: u tome da smiješ javno reći ono što misliš, ali samo ukoliko ti to dozvoli uredništvo. Tabloidno-tržišna logika tu se, zanimljivo, savršeno slaže s Karamarkovom, mada je bitno naprednija. Dok HDZ-glavnik za sada tek priželjkuje da diktira što se smije govoriti, Express to već provodi. Zapravo, tabloid je i korak dalje: kako nisam bio u poziciji odbiti objavu iskasapljenog razgovora, to znači da ne samo da ne smiješ govoriti ono što uredništvo ne odobrava, nego da moraš govoriti ono što  uredništvo odobrava. I time, dakle, podupirati sliku medijski proizveđene stvarnosti. A što ostaje nakon što uredništvo provede cenzuru? Vrhunske i točne informacije. Preciznije rečeno, njih 12.5 posto 

Da se razumijemo: ako je redakcija Expressa procijenila da se sadržaj intervjua ne uklapa u njenu uređivačku politiku, ona ga po svim pravilima profesije nije imala nikakvu obavezu objaviti. To bi bilo korektno rješenje. Kao i, recimo, ono u kojem bih bio kontaktiran, pa bismo eventualno zajedno pronašli rješenje. Rokovi za zatvaranje broja su nezgodna stvar, ali to nije isprika za odigrani - mali i posve nebitni, ali ipak - prilog pizdunstvu naših medija, protivan novinarskoj etici. Pri tome je uloga novinara koji je napravio „intervju“ najmanje bitna: u kojem se našem privatnom mediju poštuje Zakon o medijima, po kojem medijski radnik ima pravo odbiti nalog protivan načelima struke? Burza je, konačno, puna egzistencijalno ucijenjenih kolega koji će puniti praznine između oglasa.

S urednikom kulture pokušao sam dogovoriti objavu ispravka kojim bih se ogradio od objavljenog. Izrazio je žaljenje „što nisam zadovoljan“, ali niti se ispričao na neprofesionalnom postupku – zapravo prijevari - niti je pokazao da svoju praksu doživljava problematičnom. Na moje traženje da mi se – nakon teksta na šest stranica – daju otprilike dvije i pol kartice teksta za ispravak, dobio sam odgovor da „ne treba raditi od toga glomaznu priču“ te da će se konzultirati s nadređenima. Nakon par dana mi je – na moj upit -  SMS-om rečeno da „ispravak neće biti objavljen“. Što je, doduše, suprotno Zakonu o medijima (Glava VI, Odjeljak I, „Pravo na ispravak objavljene informacije“) – ali, hej, tko šljivi Zakon o medijima?

Niti je, općenito gledajući, moj intervju bitan, niti je – pogotovo dok traje predstava Tim’s teama – ovo ikakva tragedija. Ali ipak, do govana u kojima se ovo društvo nalazi doveli su, između ostalih, i „moderni novinarski pristupi“, pa je, možda, i ovaj slučaj indikativan.

Jerko Bakotin 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Lupiga.Com