Ivo Lučić - „Znanstveni suradnik Hrvatskog instituta za povijest“

Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.

Elem, sjedio mali Ivica na kauču - a mali Ivica iz vica izrastao u besposlenog mamlaza - i gledao televiziju. A program dosadan, samo rat i masovne grobnice, pa mu dopizdilo i otišao na balkon popušiti jedan džoint. Zamotao malo duvana i malo više trave, povukao nekoliko dimova i zapiljio u neboder preko puta, kad odjednom - proleti mu iznad glave velika žuta kugla. Čudom se začudio Ivica, pa na brzinu zamotao još jedan džoint. Nije, međutim, povukao ni tri dima, eto opet one kugle. Zapalio onda još jedan džoint, oprezno pogledao gore, kad opet projurila leteća žuta kugla.

Vratio se Ivica zbunjen u dnevni boravak, kad tamo majka. "Pa dobro, gdje si ti bio do sad?", pita ga zabrinuto majka. "Na balkonu, mama, gdje ću bit?!" "Na balkonu?", gleda ga ona. "Pa tri dana?!?"

Tako nekako - sad, je li bila trava ili štogod drugo, nije poznato -  proveo je proteklih desetak godina besposleni mamlaz Ivica Lučić poznatiji kao Ivo, bivši šef Tuđmanove Sigurnosno informativne službe. Gdje je bio, što je gledao na televiziji i što je radio na balkonu, đavo će ga znati, tek vratio se u dnevni boravak prilično zbunjen i uznemiren, pa upozorio da prijeti novi rat Bošnjaka i Hrvata. I to ne za deset ili dvadeset godina, nego vrlo uskoro.

- Nije pitanje je li se mogao izbjeći sukob s Bošnjacima muslimanima devedesetih, nego je pitanje može li se sukob s Bošnjacima izbjeći u skoroj budućnosti - rekao je tako Ivo Lučić na predstavljanju nove knjige haškog optuženika generala Slobodana Praljka. - Jer, mobilizacija je već na djelu. Svi koji možete gledati dnevnike Hayata i Federalne televizije vidite da oni redovito počinju s masovnim grobnicama, ubijenom djecom, žrtvama koje pozivaju na pravdu i osvetu.

Tri hiljade šest stotina i pedeset velikih žutih kugli projurilo je Ivi Lučiću pred očima otkako nije u hrvatskim obavještajnim službama, još  toliko prošlo ih je od onoga herojskog doba kad je kao perspektivni kadar komunističke policije pristupio Tuđmanovim udbašima i SIS-avcima, pa koncem 1991. na sjednici u Tomislav-Gradu oduševljeno digao ruku za, citiram, "potvrđivanje volje cjelokupnog hrvatskog naroda Herceg-Bosne, izražene u povijesnoj odluci o uspostavi Hrvatske zajednice Herceg-Bosne kao pravne podloge za ulazak tih teritorija u sastav Republike Hrvatske".

Danas, sedam hiljada i tri stotine velikih žutih kugli kasnije, Ivo Lučić je prof. dr., znanstveni suradnik Hrvatskog instituta za povijest, gleda dnevnike Hayata i Federalne televizije, vidi kako oni "redovito počinju s masovnim grobnicama, ubijenom djecom i žrtvama koje pozivaju na pravdu i osvetu", pa uznemiren upozorava kako "nije pitanje je li se mogao izbjeći sukob s Bošnjacima muslimanima devedesetih".

Divna li obrata: nacisti se boje trećeg svjetskog rata! Sjedi Adolf Eichmann na kauču u svome dnevnom boravku u Buenos Airesu, gleda na televiziji dokumentarce o holokaustu i upozorava da je "mobilizacija na djelu". Jer nije pitanje je li se mogao izbjeći sukob sa Židovima tridesetih i četrdesetih, nego je pitanje može li se sukob sa Židovima izbjeći u skoroj budućnosti.

Povjesničar prof. dr. Ivo Lučić, baš kao i mentor mu, povjesničar dr. Franjo Tuđman, ne bavi se pitanjima iz prošlosti. To "nije pitanje". Sukob s Bošnjacima nije se mogao izbjeći, njega je - kako prof. dr. Lučić tvrdi u svom znanstvenom radu "Karađorđevo: politički mit ili dogovor?" - izazvao ni manje ni više nego Senad Avdić tekstom "Noćas spaljujemo iluzije: Bosna između dva fašizma", člankom kojeg je po pedantnom povjesničaru Lučiću objavio Informativni list Vojničkog kluba Trećeg bataljona Prve mostarske brigade Armije BiH, i koji je, citiram, "značio otvorenu objavu rata HVO-u". Noćas spaljujemo arhive, prošlost nije pitanje, gledamo u budućnost.

Prati tako on Senada i danas, jednom SIS-avac, uvijek SIS-avac, čita novine, gleda Hayat i Federalnu televiziju, gleda žrtve gdje otkapaju masovne grobnice i pozivaju na pravdu i osvetu, lete mu one žute kugle pred očima, a vazda, mater im jebem, lete s istoka na zapad, nije to slučajno - kao što su letjele valjda i u Gornjem Vakufu one davne zime, mjesecima prije nego im je Senad objavio rat - pa upozorava da valja napuniti skladišta žutim kuglama i pripremiti se za rat. Ne za deset ili dvadeset godina - deset, dvadeset godina više ili manje, prije ili kasnije - nego vrlo brzo. Zna on, brzo lete žute kugle, dvadeset godina proleti za čas.

Nije se rat devedesetih mogao izbjeći, to je sada jasno, jer nacisti nisu uspjeli pripojiti Herceg-Bosnu Tuđmanovom Reichu, ali sada su pametniji za jedno historijsko iskustvo, isto iskustvo za koje je Milorad Dodik pametniji od Radovana Karadžića. Zna dobro prof. dr. Ivo Lučić šta se dešava.

Ima i o tome Kožo jedan vic. Kaže, sjedio Ivica na kauču i gledao televiziju, a program dosadan, samo rat i masovne grobnice, pa mu dopizdilo i otišao na balkon popušiti jedan džoint. Lijepo se on napušio, pa uhvatio u maminom akvariju zlatnu ribicu. "Pusti me", kaže mu, jasna stvar, ribica, "ispunit ću ti tri želje." "Dobro", kaže Ivica, "učini onda da Hercegovačko-neretvanski kanton bude gdje je sad Ličko-senjska županija, a da Posavski kanton budu gdje je sad Vojvodina". Rečeno-učinjeno, "koja ti je druga želja?". "Učini sad da je Zapadnohercegovački kanton gdje je sad Splitsko-dalmatinska županija, a da je Sarajevski kanton u Pakistanu!" Učini ribica i to, pa ga pita za treću želju. "Treća mi je želja", ljulja se omamljeni Ivica po balkonu, "da je Šumadijski okrug u Banjaluci, a Republika Srpska... gdje je sad Kosovo". Učinila zlatna ribica sve kako je Ivica rekao, ispremještala cijeli Balkon, pardon Balkan, pa ga na kraju znatiželjno upitala: "Izvini, ali moram da te pitam - kakve su ti bogati to želje?" "Da je neki muving, kontaš?", povukao Ivica dim i zapiljio u neboder preko puta. "Glavno da se nešto dešava."

Boris Dežulović, Oslobođenje

FOTO: Depo