Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da mi ispriča vic. Ima Kožo taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic. Elem, obilazio general Jovan Divjak položaje na Žuči i pitao Muju kakva je situacija. "Ne brinite, generale", raportirao mu Mujo, "ovdje srpska noga neće kročiti!" "Kasno, vojniče", odgovorio mu na to general Divjak. "Već je kročila!"

Jebiga Kožo, kakav ti je to vic, tu ratnu anegdotu s generalom Divjakom svi znaju. Nije to vic, odgovorio mi je Kožo: vic je bio kad je sutradan general Divjak opet krenuo u obilazak položaja na Žuči, pa završio u vojnom zatvoru u Parsoviću kraj Konjica. Srpska noga, kažu, otada više nije kročila na brdo Žuč.

Iz nekog razloga, međutim, taj se nastavak anegdote o generalu Divjaku - koji u zatvoru kraj Konjica, pod istragom zbog sumnjive nacionalnosti svoje noge, piše glasovito pismo sarajevskim prijateljima - nešto se rjeđe prepričava.

Generala Divjaka upoznao sam nekoliko dana prije nego što ga je Armija BiH poslala na "specijalni zadatak" u Konjic. Bio je jedan od ukupno dva klasična, starinska oficira koja sam susreo za sve vrijeme rata. I obojicu sam susreo tog decembra, 1992. godine.

Prvog sam upoznao na Vran-planini, vozeći se u automobilu priključenom dugačkoj koloni UNPROFOR-a, kada je laki tenk na čelu zahvatio nekog žutog mješanca što se uzlajao skačući oko grdosija u svojoj avliji. Jadni je pas cvileći ležao u krvavom snijegu smrskanih nogu, kad se konvoj iznenada zaustavio. Iz džipa je izašao britanski oficir i, kao u nekom crno-bijelom filmu, izvadio pištolj, repetirao ga, dostojanstveno uspravljen jednim hicem dokrajčio patnje nesretne životinje, pa uskočio natrag u terenac i naredio pokret.

Drugog sam upoznao koji tjedan kasnije, kod nekih prijatelja na Koševu, kad je hodnik nebodera ispunilo komešanje, žamor i dječja graja. Praćen buljukom klinaca, nekakav stariji oficir obilazio je zgradu i zadržavao se u kratkim razgovorima sa stanarima, a onda s jednim penzionerom bacio partiju šaha, praćen glasnim komentarima i zajebavanjem kibicera iz kućnog savjeta. Koji je ovo?, pitao sam. General Divjak, rekao mi je Zlajo. Čuj, general?!, odgovorio sam s blagom nevjericom. A gdje su novinari?, pitao sam, jer nikad nisam vidio da živ general u ratu diže moral civilima, a da to nije za televizijske kamere. To je general Jovo Divjak, rekli su mi, onako kako se izgovara nešto što samo po sebi sve objašnjava. Tada sam prvi put čuo za Jovu Divjaka.

Takve ratne legende Sarajevo pamti i rado prepričava. Srbin, rođeni Beograđanin, koji je ostao u gradu u kojemu je proveo gotovo pola života, odbijajući da se pridruži vojsci što se odbila pridružiti narodu, general i gospodin koji hrabri Sarajlije pretrčavajući raskršća na aleji snajpera i sa stanarima izbušenih koševskih nebodera razgovara na svojoj tečnoj i nikad izgubljenoj ekavici, a sa stranim novinarima i diplomatima na tečnom francuskom - general Jovan Divjak brzo je postao simbol obrane grada u kojemu te 1992. nije bilo važno tko si i čiji si, nego gdje si.

Sve dok na kraju priče nije ostao samo simbol: general iz anegdote kojemu vojnik na prvoj liniji obrane obećava da tu srpska noga neće kročiti, zgodne priče u kojoj general ima srpske noge, a vojnik to ne zna, jer u čizmi Armije BiH, jebiga, svaka je noga ista, i bošnjačka, i hrvatska, i srpska, i svaka je sarajevska.

Kad danas, dvadesetak godina kasnije, Sarajevo kliče "Jovo, Srbine, čaršija je uz tebe!", kliče zapravo simbolu ispražnjenom svoga punog značenja, simbolu nečega čega više nema, i čega nema odavno. Priča o generalu koji se na brdu Žuč nalazi s jedine ispravne strane poučna je priča, ali za one s druge strane rova, one koji, evo će dvadeset godina, još shvatili nisu, pa dižu optužnicu protiv jedinog srpskog generala na pravoj strani još od 1945.

Sarajevu pak na uho i dušu ostaje nastavak te anegdote, ostaju priče koje se ovih dana ne prepričavaju tako često. Ostaje priča o generalu koji je za čaršiju i za sebe bio Bosanac, a za Izetbegovićeve štapske kadrovike samo Srbin. Srbin i kad je u Predsjedništvu trebalo strancima dokazivati multietničnost Armije BiH, i kad je u zatvoru u Parsovićima trebalo dokazivati da nije četnik. Srbin koji je upravo iz svoga bosanstva, a ne srpskosti, dva puta u ratu tražio od Alije pomoć za progonjene srpske civile. Srbin koji je iz toga bosanstva, a ne srpskosti, vratio generalski čin zbog zataškavanja zločina na Kazanima. Koji je iz tog bosanstva jasno rekao kako je ubijanje prestravljenih regruta u Dobrovoljačkoj ulici ratni zločin, i kako nije srpsko tužilaštvo krivo što Sarajevo u dvadeset godina nije prstom maklo ni nogom kročilo da osudi ubojice. Koji iz tog bosanstva podsjeća kako su danas od pedeset pet direktora sarajevskih osnovnih škola pedeset i četvorica Bošnjaci.

General Srbin, a Bosanac, koji je u to svoje bosanstvo na kraju tiho sklonjen i penzioniran, odbijajući biti čovjek-simbol i stiropor za dekoraciju svečanih obljetnica, izabravši u miru istu stranu kao i u ratu, jedinu časnu i jedinu ispravnu, dodavajući svom časnom imenu puno i jedino ispravno značenje.

Izvan tog bosanstva, general Divjak danas je samo simbol svijeta, još uvijek duboko podijeljenog plitkim rovovima na brdu Žuč. Njegove poruke rodnom Beogradu tamo ne čuju, pa mu sude zbog stvari koje je sam osudio - i to, jebiga, malo bliže Dobrovoljačkoj ulici od srpskih tužitelja - dok poruke gradu kojega je izabrao nekako do toga grada ne dopiru. Ispražnjen od sebe samog, čovjek-simbol Jovan Divjak za Beograd je izdajnik vlastite krvi i jezika, a za Sarajevo tek prazna uniforma poštenog Srbina, kositreni general za počasne smotre.

General Divjak svome je Sarajevu bio dobar dok je jedina srpska noga što je na Žuč kročila bila njegova, dobar je Sarajevu i dok ga preko Interpola traži srpsko tužiteljstvo. Dok je, dakle, čovjek-simbol, vrjedniji u beogradskom zatvoru nego u sarajevskoj slobodi. U međuvremenu, izvan svoje simboličke biografije, zarobljen u svome bosanstvu, Jovan Divjak tiho vodi fondaciju Obrazovanje gradi BiH, školuje ratnu siročad i male Rome, pa sa svojim stipendistima obilazi gradske škole i raspituje se kakva je situacija.

"Ne brinite, gospodine", odgovaraju mu u svojim uredima direktori sarajevskih škola. "Ovdje srpska noga neće kročiti!"

Boris Dežulović, Oslobođenje

Naslovna fotografija: Avaz