1.02.2006.

Pristajem na automatizam života. Na buđenje, na iskašljavanje, na neodlazak na posao, na imati i nemati, na glavobolje zbog cigara i loših misli, na dnevne rituale koji nemaju nikakvog smisla, a niko još nije patentirao nove doživljaje. Iz centra duše prezirem bilo kakav oblik državnog uređenja, i onaj nabezazleniji smišljen je za ekspolataciju vlastitih stanovnika. Država je najveći čovjekov neprijatelj. Svjetski terorist broj jedan. Hijerarhija klasa je izmišljena i oponaša Darvinovu teoriju evolucije. Drugi najopasniji čovjekov tamničar je bog, na trećem mjestu se nalazi narod sa svojim tradicionalnim vrednotama. Ta tri jahača apokalipse pobjedonosno jašu u svaki zalazak sunca. Dok god bude bilo sunca.

Nikad nisam uspio zavoljeti policiju. Muka mi je čim vidim tamnoplavu uniformu. Policija postoji isključivo zbog terora i emisije nevidljivog ali sveprisutnog straha. Njena uniforma smrdi na strah. Policija je metafora mržnje, tortura i isljeđivanja. Policajci su anđeli države zaduženi da se vjera u njenu svetost i nepogrešivost nikada ne izgubi. Policajci su plave gljive, čije bi meso na roštilju zasigurno imalo jaka narkotička i halucinogena svojstva. Policajci nisu ljudi, premda imaju porodice, oni su naoružani vektori, funkcije, brojevi od krvi i mesa. Jednakiji od drugih ljudi policajci su proteinska bića moći, falusocentrične moći. Ja, lično, više preferiram vaginalnu moć.

Kupio sam feleričan i kvalitetan ruksak za 10 maraka. Odnio sam ga obućaru da zašije rasporeni džep. Umjesto starog čovjeka obućar je bila prekrasna i vesela žena. Rekla mi je da će mi sutra javiti SMS-om kad bude popravljen. Dok sam odlazio mislio sam o njenoj ljepoti i o tome kako su rijetki ljudi koji vole svoj posao. Poslije sam i ja bio veseo cijeli dan. Tamo negdje do ponoći, jer tada dolazi zloduh nesanice i uporno zahtijeva moje snove.

Faruk Šehić

FOTO: Adis Đapo

P. S. Na ovim linkovima naći ćete - prvi dan, drugi dan, treći dan, četvrti dan i peti dan Dnevnika rubnih kvartova.