Ili oni seru ili smo mi potpuno netalentirani, dvojili smo dok smo gledali ekipu na promociji Butkovićeve knjige i čitali dijelove iz nje. Inače, da krenemo od početka. Nas smo se dvojica, a i Super Silva koja nam se kasnije pridružila, temeljito pripremili za degustacije, makar se vino ne degustira, ali razumijete me? Nismo ništa jeli, niti pili cijeli dan. Kako ne bismo narušili ili pokvarili osjetljivost nepca. I laganini u 19 sati krećemo s jednog od pijačnih štandova obližnje tržnice Dolac, točno kako nam to i dostoji.

Odredište je slavna i otmjena Vinoteka Bornstein, mjesto koje bismo, kada bismo mogli birati ponijeli sa sobom na pusti otok. Na to otmjeno mjesto, još otmjenijeg gazde, dolazimo kroz nekoliko ogromnih, šutljivih i mrkih tipova, koje narod voli zvati badigard. U zbilja prekrasnom interijeru Vinoteke, hrpa uglednih gostiju, među kojima i sam Davor Butković, autor knjige (zapravo o vinskoj karti je tu riječ ) na čiju promociju idemo (ajde, spomenut ćemo i ime "Vinska karta Davora Butkovića" u nakladi Profila). No, od svih tih uglednih gostiju naše oči trenutačno je privukao, pokazat će se nešto kasnije, naš prisni prijatelj točitelj-konobar. I tako nekako je sve krenulo.

Prvo smo si ruknuli jedan  Jabouletov Gigondas iz 1999. godine, ne jer ga preferiramo ili jer je to bila najveća boca nego jer je Butković to vino preporučio Račanu, a ako je njima dobro, bit će valjda dobro i nama. Moralo bi. Pokušali smo ocijeniti miris koji smo osjećali, ali nismo došli dalje od mirisa vinske bačve ili podruma, sve začinjeno mirisom vlage. Navlačeći, u okusu smo naveli nekakve voćne asocijacije, zapravo mnoštvo njih. Malina, kupina i čokolada ili borovnica i kakao (je'l ne'ko rek'o i banana?), pokušali smo iz nekog kutka pamćenja izvući neke citate somellierskih definicija na koje smo naišli u dosadašnjem vinskom iskustvu.

- Bouquet mu je dosta opor, ali ja i volim oporija vina. Čak me pomalo podsjeća na vina koja sam i sam napravio, počeo je Račan, a kada je vidio da ga malo blijedo gledamo s tom izjavom da ga Gigondas podsjeća na njegova vina nadopunio se kako ga samo podsjeća. I dok smo pomalo mirisali vino, malo pili, malo grickali sir, složili smo se u preferiranju crnih vina. Stani malo, stani, kako sir ne bi ostao tek usputnom pojavom, moramo reći kako to nisu tek takvi sirevi. To su pomno birani sirevi koji svojom osobnošću odgovaraju uz ponuđena crna vina. Nije to travnički, livanjski ili paški, kao što su to pomislili neki prisutni, očito manje profinjenog ukusa od nas.

Dakle, sireva je baš kao i vina bilo u izobilju i bilo bi sasvim degutantno i spominjati koliko smo to kilograma sireva odgrickali. Onda je Račan nastavio s "ispovjedi" te smo saznali kako voli uz obrok popit do dvije čaše, na što smo mu rekli kako se i tu pokazuje kao škrti socijaldemokrat. Onda se pokušao izvući tvrdnjom kako se zahvaljujući SDP-u i njegovoj inicijativi u Saboru Republike Hrvatske prihvatio zakon o vinima, s čijim detaljima Lupeži baš i nisu upoznati, ali svejedno skidamo kapu. Samo ga zaboravismo pitati namjerava li sam praviti vina i onda kad Hrvatska jednom prilikom uđe u Europsku Uniju.

Iako nam Ivica (pa kompe smo možemo samo imenom …) nije htio, ne želeći se u svom stilu ni po tom pitanju nikome zamjeriti, reći koja domaća vina preferira, kazao je kako voli Beaujolais. Daljnju razmjenu dojmova o vinima Račan je preskočio, opravdavajući se da mora pripremati stranačku konvenciju koja samo što nije počela, čemu bi daljnja kušnja vina samo odmogla, pa smo se u dobrom raspoloženju (više mi nego on) razišli. S njim nas je napustila i njegova supruga Dijana, koja pije isto što i suprug, jer on u kvalitetnom izboru ne može promašiti, pa je tako njoj bolje ne eksperimentirati.

Kako nas je Račan napustio, zaključili smo da u Bornsteinu više nemamo adekvatnih sugovornika pa smo se solo dali u ocjenjivanje. Prvo Masijev Passo Doble. Ne uspjevši stvoriti ikakav suvisao zaključak osim, opet, mirisa vinske bačve, ali više isprane nego kod Gigondasa, prebacili smo se na Grgićev Plavac mali, u knjizi okarakteriziran kao vino "u kojem se izraženi okus vanilije iz barriquea sjajno uklopio s teškim zemljanim aromama i okusima plavca malog". Naravno da ni kurcu ništa slično nismo složili pa smo prešli na Erzetićev Cabernet Sauvignon, jer smo čuli da ga netko samouvjereno naručuje. Tu smo opet konzultirali knjigu i pokušali osjetiti "miris paprika koje kao da su stajale u kutiji cigareta", a koji se, kako stoji u knjizi, osjeti nakon desetominutnog dodira vina sa zrakom. Jebi ga, nije išlo.

Nakon Erzetića smo (njega nismo vidjeli, nego mislimo na njegovo vino) Shirazu mogli tek priznati da nam se sviđa i da okus i jest nekako slatkast, da ima punoću ukusa i prožima sva naša osjetila, te da izvrsno paše uz trpki okus sedme po redu vrste sira, kojeg smo upravo jeli. Nevjerojatna simbioza. No, svejedno daljnji pokušaji provjeravanja ili doživljavanja impresija iz Butkovićeve 168 stranica velike "Vinske karte" su naposljetku samo rezultirali posvemašnjim izostankom ikakvih asocijacija. Stvarno više nije imalo nikakvog smisla da sva vina redom opisujemo mirisom vinske bačve (manje ili više isprane), a u okusu variramo od maline preko borovnice do šumskog voća.

Poslije još jedne probe Plavca malog, ovog puta u "izdanju etikete" Ivan Dolac, odlučili smo laganu monotoniju šnjofanja i ispijanja vina pokušati prekinuti traženjem Coca Cole, tek toliko da provjerimo kvalitetu bambusa spravljenog s vrhunskim vinima, kao i da isprobamo živce našeg točitelja-konobara, ali naš nas je novostečeni prijatelj uspio odgovoriti od takvog nauma.
- Ne može, politika kuće. Pa smo pokušali pregovarati traženjem manje globalističkog napitka Čokte, inače u Sloveniji poznate pod potpuno nezanimljivim i neinspirativnim imenom Cockta, ali ni to kompromisno rješenje o Cockti kao supstitutu nije urodilo plodom.

A nakon Badelovog Dingača (ful slatkast i bogat voćni okus) više nismo osjećali niti miris bačve, jer smo i sami na nju pomalo mirisali, sve ostalo se izgubilo u magli isparavanja i još u kojem kušanom vrhunskom vinu tako da smo čak i zaboravili da nam oko jedanaest na večer stiže prijatelj iz Splita kojem se ovom prilikom ispričavamo u ime cijelog uredništva www.lupiga.com  koje je uz Vinoteku Bornstein i krivo za sam zaborav. Usput  se želimo zahvaliti i našim mamama na potpori koju su nam pružale od vrtića do puberteta. Onda je to razumijevanje nekako naglo nestalo. Ništa zato, otišli smo dalje, ovoga puta na pivu, točenu.