Zagužvalo se na komentatorskim stranicama Večernjeg lista. Žestoka konkurencija natjecatelje, ukoliko žele biti hit autor tjedna, naprosto tjera na sve žešće igranje „Čovječe, naljuti se“. Mržnja se pakira kompaktnije, sjajnije i, barem tako misle, sve domišljatije. 

Iako je na ploči, naspram drugima, najdalje odmaknuo Nino Raspudić, ovog se tjedna Mati Mijiću kocka isplatila. U tekstu naslovljenom „'Ne' žrtvovanju djece i gejeva na oltaru progresa“ iznio je Mijić rijetko viđenu količinu homofobne brige za „djecu i gejeve“, potaknut amandmanom HNS-a na Zakon o udomljavanju o kojem se ovog tjedna raspravljalo u Saboru. Najprije, u želji istospolnih parova, registriranih ili neregistriranih životnih partnera, da pred zakonom budu jednakopravni, Mijić vidi prijetnju za cijeli sustav udomljavanja. 

„Udomitelja je sve manje i u prosjeku su sve stariji pa je svaka inicijativa koja će kod ljudi pobuditi rezervu prema udomiteljstvu ogroman korak u krivom smjeru. Što je više kontroverze oko ovog pitanja, to je veća šansa da ova djeca nikad neće osjetiti toplinu obiteljskog doma i naučiti važne životne lekcije koje će im pomoći da i sama jednog dana postanu obiteljski ljudi“, piše Mijić. 

Djeci je potrebna obiteljska atmosfera u kojoj će se moći riješiti traume, uvodi Mijić, a onda „spretnim“ okretom na peti, već dočekuje argument suprotne strane. 

U osnovi, Mijićev tekst stane već u jednu jedinu rečenicu - Malo vas je, držite se u svoja četiri zida, šutite i trpite (SCREENSHOT: N1)

„Predlagatelji spornog amandmana i njihovi podupiratelji reći će da baš iz tog razloga predlažu širenje baze potencijalnih udomitelja na gej parove, ali za nekoga kome su na prvome mjestu interesi djece previše pričaju o 'povratku u Srednji vijek' te pravima i diskriminaciji. Odraslih“, zaključuje Mijić. Preskače, naravno, pri tom da se o „povratku u Srednji vijek“ te „pravima i diskriminaciji“ priča stoga jer se takve želje izražavaju što više-što manje suptilno, a kršenje prava i diskriminacija LGBT osoba odvija se svakodnevno. Normalizaciji takvog stanja često doprinosi i on sam. 

Potom potencijalno najsnažnijim primjerom obrtanja teza za bonus bodove Mijić piše ovako: „Kome je stalo do djece bez roditeljske skrbi, ne instrumentalizira ih u svojoj političkoj borbi“. 

Ali to nije sve. 

„Također, za ljude koji toliko inzistiraju na prihvaćanju različitosti, pritom misleći i na homoseksualnost, prilično se upiru dokazati istovjetnost između heteroseksualnih i homoseksualnih parova. Trebali bi se odlučiti jesu li isti ili različiti“, kaže Mijić. 

U ovom trenutku čitatelju postaje zaista teško prestati odmahivati glavom i ispod glasa ponavljati „Mijiću, Mijiću“. Teško je, naime povjerovati, da čak i Mati Mijiću nije jasno da zahtijevanje jednakopravnosti ne pretpostavlja istovjetnost iskustva života u ovom društvu. Osim toga, piše Mijić, tih istospolno orijentiranih je malo, a još ih manje želi sklapanje životnog partnerstva, a još manje djecu. 

„Ne postoji razlog zbog kojega bismo posumnjali da je u Hrvatskoj ta brojka drukčija, što znači da među nama živi oko sto tisuća homoseksualaca. Od te brojke, njih manje od pet stotina živi u životnoj zajednici koju bez ikakvih birokratskih zavrzlama ili stigmatizacije mogu sklopiti od 2014. Želja za zasnivanjem zajednice evidentno je značajno manja nego kod heteroseksualaca. Zašto? Zato što su gejevi doista drukčiji i takvima ih treba prihvatiti i ne osuđivati njihov način života“, piše Mijić. 

Na ovo fantastično obrtanje teza vrijedi obratiti posebnu pozornost. Naime, povod Mijićevom tekstu je prijedlog Zakona o udomljavanju iz kojeg se formalne i neformalne životne partnere, dakle one parove koji su odlučili stupiti u brak sukladno Zakonu o životnom partnerstvu osoba istog spola, isključuje. Zanimljivo, upuste li se u laganje i pretvaranje, glumljenje da su samci ili prešućivanje svoje seksualne orijentacije, zahtjev za udomljavanjem ili posvajanjem mogu predati. Mate Mijić, dakle, u svom tekstu koji se dotiče teme koja je eklatantan primjer „birokratskih zavrzlama“ i „stigmatizacije“ onih osoba koje odluče sklopiti životno partnerstvo, zaključuje da istih nema. A nastavlja i dalje. 

„Pitanje je koliko se djeca uklapaju u taj način života i bi li se s pravom na udomljenje i posvojenje za gej parove dogodilo isto što i sa sklapanjem životnog partnerstva. Čovjek bi nakon višegodišnje političke borbe očekivao redove kod matičara kao za crni kruh u socijalističkoj Jugoslaviji, a stvarno je stanje prilično drukčije“, kaže. 

Povod Mijićeve propovijedi je amandman na sporni Zakon o udomljavanju kojeg ministrica Nada Murganić ocjenjuje "dobrim" (FOTO: Hina/Admir Buljubašić)

Evidentno, Mijić je iznenađen malim brojem sklopljenih partnerstva, ali ne zbog sveprisutne homofobije u društvu i svakodnevne diskriminacije u državi koja je čak i u Ustav upisala homofobnu definiciju braka. Ispravno, doduše, detektira da je već odavno došlo vrijeme da se LGBT osobe u ovom društvu počnu jasnije i omasovljenije pozivati na ona prava koja su za njih izborena. 

„Ta disproporcija između zbilje i bajke koju nam već dvadesetak godina pričaju ljevičari, liberali i LGBT aktivisti pokazuje da se iza svega, nažalost, kriju puno dublji politički motivi. Cilj progresivaca nije osigurati gejevima način života koji oni ne žele, nego relativizirati tradicionalne društvene strukture koje onemogućavaju napredovanje revolucije“, nastavlja Mijić. 

U ovom „šokantnom otkriću“ Mijić zaključuje da je za napredovanje prava diskriminirane i manjinske skupine potrebno „relativizirati tradicionalne društvene strukture“. „Tradicionalnim strukturama“ koje su ih tradicionalno, odnosno transhistorijski i transnacionalno ugnjetavale, osviještene i borbene LGBT osobe žele se usprotiviti, relativizirati ih, a neke i u potpunosti razmontirati. Kakvo iznenađenje! Šokantnost tog otkrića tek za malo nadmašuje šok terapija nadolazećeg paragrafa, dovoljno snažna da utjera strah u kosti. U pitanju je – opstanak! – temeljni kolektivni interes, kojemu leđa treba podmetnuti svaki domoljubni peder i lezba. 

„Država ne štiti tradicionalnu, tzv. nuklearnu obitelj, zato što želi institucionalno diskriminirati drukčije tipove zajednica, nego zato što ona jedina jamči potomstvo, a time i budućnost toj istoj državi. Riječ je o temeljnom kolektivnom interesu – opstanku. Ako LGBT zajednica doista želi biti u potpunosti prihvaćena kao dio našeg hrvatskog kolektiva, o čemu često slušamo od progresivnih političara i aktivista, trebala bi uvažiti taj interes“, kaže Mijić. Svoje bi domoljublje, naravno, lako dokazali da ih se „namjerno ne dovodi u odnos konflikta s većinskim dijelom stanovništva“ jer „krajnji cilj progresivaca nije osigurati LGBT-ovcima skladan suživot s ostalima, nego preko njihovih leđa nastaviti demontažu tradicionalnih društvenih struktura“. 

A što se u konačnici može zaključiti iz ove, sigurno čitane, kolumne Mate Mijića? U osnovi, ovaj njegov tekst stane već u jednu jedinu rečenicu: Malo vas je, držite se u svoja četiri zida, šutite i trpite. 

No, možemo zaključiti i da je zaokret diskursa započet još prije pet godina kada se umilnim glasom, rukama sklopljenim u krilu i blagim osmijehom na usnama, tumačilo kako je „brak zajednica muškarca i žene, sve ostalo je nešto drugo“, u potpunosti ušao u mejnstrim. 

Culej, recimo, još nije svladao neke "finese" (FOTO: Hina)

Ispadi poput onog današnjeg Steve Culeja u saborskoj raspravi u kojem zamišlja da se „lezbijka uda za jednog normalnog“ i s njim ima dijete, optuži ga za nasilje, rastavi ste od njega i ode s djetetom i pola imovine, postaju sve rjeđi.

„Ja sam otac, nadam se da ste i vi. Kome biste dali dijete na usvajanje: normalnom paru, muž i žena, što je meni normalno, Ili dvojici sa gay pridea, gole guze, koji mlataraju i mačuju se pred djecom“, pitao se još Culej.

A evo i zašto, on još uvijek nije savladao, ako uopće i može da od otvorene, prostačke homofobije, u posljednje vrijeme, puno bolje rezultate postiže ona umivenijeg lica, uredno podšišana i obrijana. Iako u njoj u osnovi nema razlike od one koja se može čitati u priopćenjima, na propagandnim portalima udruga ili u tjednicima koji na naslovnici objavljuju potjernice, poput ove najnovije koju je podigao Hrvatski tjednik. Jedina je razlika u tome što su ovi prilagođeniji, koliko-toliko artikuliraniji i iz usta im homofobija, ksenofobija i ino izlaze bez pjene. Takvi su, kao, umjereni, moderni konzervativci (po novom „suverenisti“), a ovi drugi su, kao, s dna kace. Jedni su prihvaćeni sugovornici, analitičari, glasnogovornici i komentatori, a drugi su neprilagođeni i nesvjesni vremena u kojemu žive pa se nad njima sažalijevaju i oni koji im se protive i oni koji ih podržavaju.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pexels

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Korak dalje: Izazovi europske Hrvatske"