Iz osobnog iskustva zaključujemo da je jedina razlika između londonskog eksperimenta kojeg ćete vidjeti i hrvatske prakse ta da su kod nas ovakvi slučajevi znatno nasilniji. Naime, „naši“ dušobrižnici će vam prijetiti, tražiti „film“, pokušati oteti fotoaparat ili ga makar probati razbiti, obećavajući da će vam polomiti noge ili razbiti zube. Da se razumijemo, ne govorimo ovdje o paparazzima koji nekog vrebaju na svakom ćošku i užasno su irtitantni u salijetanju ljudi. Još jedna je razlika da si ovakvu rabotu kod nas za pravo uzimaju i oni koji nisu zaštitari, već će vas „na red“ pozvati bilo tko. Iako na to nemaju pravo, bez obzira će vas tražiti osobnu iskaznicu, a legitimirati vas smije samo policija, dok vas zaštitari mogu samo zadržati do dolaska policije i to samo ako se nalazite na području koje oni osiguravaju.

Nerijetko će i policija pokušati zaustaviti snimanje, ponekad brutalnim metodama

Većina takvih uopće nije upoznata za zakonskim propisima koji kažu da je fotografiranje s javne površine sasvim slobodno, ukoliko ne postoji znak zabrane ili zakon koji propisuje zabranu fotografiranja na toj lokaciji. Zakon propisuje i sljedeće „Tko neovlašteno i kriomice snimi drugoga filmski, televizijski, videokamerom ili fotoaparatom, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do jedne godine“. U prijevodu to znači da aparat morate nositi na način da je vidljiv svima, barem što se tiče dijela koji govori o „kriomici“. Neovlašteno se pak odnosi na fotografiranje s neke određene javne površine na kojoj postoji zabrana. U bilo kojoj situaciji ovo se vašem „napadaču“ ne može dokazati, jer oni obično nisu spremni slušati i smatraju da su iznad zakona. Primjerice, čim vas spaze s fotoaparatom u ruci na zagrebačkom Jarunu ili Bundeku zaskočit će vas zaštitari, tvrdeći da to nije javna površina, iako se i parkovi pod upravom neke tvrtke, a dostupni javnosti, smatraju javnom površinom, osim ako na ulazu ne postoji izričit znak zabrane fotografiranja. Dozvola neke fotografirane osobe na javnom mjestu, nije potrebna, osim ukoliko se radi o fotografiji koja će se koristi za komercijalnu potrebu. Pri tom se pod komercijalno ne smatra objavljivanje u medijima, već korištenje za reklamne svrhe.

Rijetki razumiju "problem" javne površine

Među fotoreporterima uistinu ima beskrupuloznih ljudi, ali većina njih ipak su sasvim normalni ljudi s kojima se uz pristojan pristup sve možete dogovoriti. No, ovakve stvari događat će vam se i ako niste profesionalac i uistinu fotografirate nešto za vlastite potrebe, pa čak i kad to radite mobitelom. Naravno, ukoliko sa sobom imate kakav SLR odmah ste izloženiji, a to su pokazali britanski fotografi. Oni su zauzeli više lokacija uglavnom u financijskom središtu Londona. Svakog fotografa pratio je i jedan snimatelj s kamerom, kako bi se jasno vidjelo na kakve probleme nailaze fotografi. Eksperiment se izrodio kao dio festivala London Street Photography. U nekim slučajevima urgirala je policija, koja iako upućena u zakone, nekada nije najsigurnija što napraviti. „Dušobrižnici“ su se nerijetko pozivali na opasnost od turizma, pa bi bilo zanimljivo vidjeti kako bi tek bilo fotografirati „bacajući“ na muslimana.