Denis Diderot, francuski filozof i književnik 18. stoljeća, u svom „Paradoksu o glumcu“ postavlja tezu kako nije veliki glumac onaj koji istinski proživljava osjećaje lika kojeg tumači, već je veličina glumca u njegovoj hladnokrvnosti, da se samo čini kako je obuzet osjećajima koje predstavlja. 

„Ja tražim od glumca mnogo razuma; želim da taj čovjek bude hladan i miran posmatrač; zahtijevam stoga od njega pronicljivost, umjetnost da oponaša, ali i nikakvu osjećajnost. Kada bi glumac bio osjećajan, zar bi mu s najboljom voljom bilo moguće da glumi dva puta redom istu ulogu, s istim žarom? Glumci koji glume srcem, čvrst sam u tom mišljenju, podliježu neujednačenosti, njihova je gluma naizmjenično snažna i slaba, vruća i hladna, beznačajna i uzvišena. Nasuprot tome glumac koji glumi razumom, biti će uvijek jedinstven, uvijek isti u svim predstavama, uvijek jednako odličan“ - tako je sa svoje govornice glumcima svog doba grmio Diderot postavljajući postulat kojeg se mnogi naraštaji glumaca drže i do dana današnjeg. Uloge su vječne, a glumci prolazni.

Tu dihotomiju, podjelu na dvije međusobno isključive interpretacije lika i uloge možete vidjeti svakodnevno. Slavni ruski redatelj i teatrolog Konstantin Sergejevič Stanislavski, recimo, nastavit će istu filozofiju u „Radu glumca na sebi“, o kreaciji glumca koji tehnike glume usvaja kao kontradiktorne, postavljajući normativ lika kao što točniju glumačku perspektivu. Glumac drugim riječima, tako koristi svoje tijelo, glas i sve što osoba posjeduje, kako bi stvorio živu osobu. Osobu koja se njegovom interpretacijom uklopi u normativ lika kojeg formira, i ta će uloga na koncu postojati samo u strogo određenoj priči, dok glumac ne izađe iz nje. Brojni kazališni redatelji inzistiraju na takvim interpretacijama i glumci koji se na taj način identificiraju s likom postaju veličine. Glumac svojom interpretacijom dodiruje gledatelja, a mi, dakle gledatelji, poimamo glumca tako da u nama paralelno gradi sve elemente uloge koju interpretira.

I tako doživite glumca, kao interpretatora koji je zamjenjiv, jer uloge su vječne, a glumci prolazni.

Prolaznosti života umjetnika sjetio sam se danas kada mnogi žale za Rajkom Dujmićem. Ponovo nas je život podsjetio da su umjetnici prolazni, ali njihove uloge u našim životima su vječne. I kada izgubimo umjetnika zauvijek, sjetimo se da mu za života nismo rekli koliki je ostavio trag u našim, običnim životima. Koliku dozu svoje umjetnosti, talenta, svoje interpretacije nas, sve kroz svoje stvaralaštvo. I upravo zbog te prolaznosti, koja nam nažalost odnosi one koji su nam živote toliko obogatili, red je da iskoristim priliku i da se zahvalim još jednom umjetniku koji me je itekako obilježio, ali za života. Dok još stvara, dok još svojim životnim ulogama interpretira nas, male i obične ljude, da se u toj interpretaciji prepoznamo.

Prvi put u životu Mustafu Nadarevića gledao sam kao Cyrana de Bergeraca na kazališnim daskama. Isprva nisam ni znao da je to on, no kasnije sam ga nepogrešivo prepoznao kao Leonea u „Gospodi Glembajevima“. Te dvije naoko različite uloge sve će Diderotove pardokse o glumcu dovesti u pitanje. Ona prva, o nesretno zaljubljenom bardu, biti će ključna u mojim spoznajama o glumcu, a ona druga i zastrašujuća, o njegovom talentu da upravo lik kojeg glumi prilagodi sebi, svom karakteru. I u jednom, i u drugom slučaju to je bio Mustafa Nadarević, a Cyrano i Leone Glembay bili su samo njegov alter ego, pa su u paradoksu o glumcu njegovi likovi bili hladnokrvni, dok ih je on živeći na sceni istinski proživljavao. Takvi momenti u životu potresni su, jer ih ne očekuješ da te dojme u takvoj mjeri, pa ih pohraniš u sebi kao dragocjena iskustva koje ćeš jednom i u svom životu iskoristiti kada bude trebalo. Kada bude trebalo da odglumiš kakvu životnu ulogu.

No, paradoks o glumcu shvatio sam u njegovoj kultnoj ulozi Duje u Smojinom „Velom mistu“. Taj mladić koji će podijeliti Split na „fuzbaliste i one kontra baluna“ rastao je u svojoj ulozi iz epizode u epizodu, od sporednog lika kojeg će upravo to Mustafino odbijanje Diderotova poučka dovesti do onog kultnog. Inženjer Duje mogao je biti interpretiran kao bonvivan koji se zbog kompleksa ambicioznog oca mora uzdići u hijerarhiji malograđanštine, no upravo taj Duje lišen emocija pokazat će se i najemotivnijim likom u dramskoj seriji. Interpretacijom upravo Mustafe Nadarevića. Mustafe Nadarevića koji će pogaziti osnovni postulat glume, njen vječni i davno zacrtani paradoks.

Njegov stisnut karakter, njegov „dišpet“, njegovo odbijanje robovanju mahale i njenim pravilima, njegovo djetinje radovanje jednoj običnoj igri, učinit će Duju antipodom sredine koju Miljenko Smoje opisuje, ali i zaglavnim kamenom čitavog serijala. Mustafa Nadarević će upravo kroz taj inat Splita koji će kasnije postati i stereotipom, pokazati onu drugu stranu Dalmacije. Meku, ranjivu, brižnu, otvorenu, dječje radoznalu. Dok će istovremeno Aljoša Vučković interpretirati Feratu kao Dujin prototip, emocija lišenog Dalmatinca koji prkosi društvu i njegovim pravilima, Mustafa Nadarević će bez problema Duji udahnuti i onu drugu stranu Dalmacije koju samo ljudi koji žive u tom podneblju prepoznaju. Onu senzibilnu i empatičnu. Duje će tako postati ulogom Mustafe Nadarevića, Dalmatinca koji iskače iz standarda, Dalmatinca koji voli do opsesije, Dalmatinca kojem je igra važnija od statusnih simbola, Dalmatincem koji se odbija vjenčati i tim Dalmatincem, tom suprotnošću, paradoksalno, ponosit će se generacije. Nije li to pravi i istinski paradoks glumca? Nije li časna starina Diderot bila ipak u krivu, ili ti postulati ne vrijede na užarenom jugu?

Danas je uvriježeno u Splitu da je Hajduk veći od života, a ljubav za istog važnija od roditeljske ljubavi, važnija od ljubavi prema ženi, djevojci, majci. I tu ljubav koja je društveno prihvaćena, koje se patrijarhalni južnjaci niti malo ne srame, ustoličio je Mustafa Nadarević. Mustafa Nadarević koji emotivno izrastajući iz zacrtanog lika i pretvarajući ga u osobnost, način života i opsesiju, postaje životni prototip Dalmatinca kojeg samo treba odglumiti onakvog kakav jest.

Davši Duji takvu vrstu emocije, takvu vrstu opsesije, Mustafa Madarević dao je i mom gradu. Njegovim generacijama koje će upravo na toj ulozi graditi svoj identitet, ali i graditi način na koji će iskazivati emociju. Dujina ljubav prema klubu, ostala je pravilom ponašanja u gradu pod Marjanom i nakon Duje, i nitko me ne može uvjeriti da je to bila nakana scenarija, niti da Duju može danas bilo tko drugi interpretirati po poučku Stanislavskog ili Diderota. Današnja interpretacija Duje iz „Velog mista“ može biti jedino po Mustafinom poučku, i o tome nema rasprave. Duje kakvim ga je zamislio Miljenko Smoje može biti interpretiran, ali ne može biti autentičan, i time je Mustafa Nadarević dokazao kako „Paradoks o glumcu“ Denisa Diderota u ovom slučaju ne vrijedi. Jer Denis Diderot nikada nije upoznao Mustafu Nadarevića. 

Sve njegove uloge kasnije potvrdile su njegov osobni paradoks o glumcu. I kao Mata u „Đuki Begoviću“ Mustafa Nadarević je prekršio taj princip. I kao Don Fernando u „Kiklopu“, Avdo u „Haliminom putu“, da bi u konačnici, u smiraj svoje karijere to svima i dokazao interpretacijom Izeta Fazlinovića u serijalu „Lud, zbunjen, normalan“. Upravo u toj ulozi Mustafa Nadarević dokazat će osobnu emociju koju unosi u lik i time ga mijenja, prilagođava sebi.

Da je tome tako osvjedočio sam se i sam, prilikom jedne prometne nesreće u kojoj je sudjelovao Mustafa Nadarević, a blizu njega sam se zatekao slučajno. Okupljeni ljudi, čak i oni koje je udario svojim automobilom pljeskali su glumcu koji je u stilu Izeta Fazlinovića čupao ono malo kose, ili je Izet Fazlinović čupao ono malo kose Mustafi Nadareviću - sasvim svejedno. Djevojka koju je udario svojim automobilom molila je Duju, pardon, Mustafu, da se fotografira s njim ispred Hajdukovog murala.

Možete imati stotine uloga kao što ih je imao Mustafa Nadarević i nikada toj karakterizaciji lika ne dati svoju osobnost, promijeniti je u toj mjeri da postane vi. U dramaturškom smislu rizik je prevelik da svoju karijeru time stavite na kocku. Tim se vode današnji glumci, oni kojima je taj rizik prevelik. Jer u stvarnom životu to uvijek ima negativan ishod. U životu kalkuliramo, u životu glumimo druge, držeći kako je vaša osobnost previše obična i previše dosadna da bi je mogli uklopiti u nečiji izmišljen lik. Današnji glumci, a to smo svi mi u našim životima, glume po Diderotovom poučku, vodeći se kako nije veliki glumac koji istinski proživljava osjećaje lika kojeg tumači, već je veličina glumca u njegovoj hladnokrvnosti, da se samo čini kako je obuzet osjećajima koje predstavlja.

I tako kročimo kroz glumu, i tako kročimo kroz život.

Mustafa Nadarević to je odbio. Odbio je biti glumcem, i odbio je biti ulogom. Htio je da mi, kao publika, na sebe preuzmemo emociju lika kojeg interpretira. Njegove strahove, ljubavi, opsesije, uz sve opasnosti kojima je izložena ta uloga koju je nama posvetio glumac. Mustafa Nadarević svoju je interpretaciju likova koje glumi, svoju specifičnost prepustio nama. Da se nosimo s njom kada on s njom završi. I kao sa svim važnim životnim ulogama, da se nastavimo igrati tekstom, interpretirajući ga u svojim životnim dramama.

I red je da ljudi u Splitu već za života ovom velikom glumcu priznaju kako je svojom veličinom odbijanja poučaka i paradoksa, izgradio ono najdragocjenije u svima nama. Naš identitet.

Mustafa Nadarević glumac je kojeg je nemoguće interpretirati, kao što je nemoguće takvom glumcu unaprijed osmisliti ulogu. Njegove uloge nisu njegov zadatak, već su nastavak njegova života. Te uloge, ispostaviti će se, nikada ne završavaju, već se, u memoriji onih koji ostaju, nastavljaju u svim njihovim životnim situacijama.

I u tom je veličina Mustafe Nadarevića. Što je u svima nama probudio paradoks o životu. Da nakon svojih uloga, izađemo iz njih ostavivši nekom da ih nastavi. Da ih glumi. Da savladamo sve što se savladati moglo, a opet da to učinimo na svoj način. Danas kada se bori s opakom bolešću volio bih da naš Duje to zna. Da nije sam u toj borbi, i da se uz njega, rame uz rame, bore generacije, bori čitavi Split. Bori čitava Dalmacija. Bori čitava Hrvatska. I to je danas naša najveća uloga. Najveća životna uloga koju je Mustafa Nadarević odigrao. Da njegovi likovi ne završavaju nikada.

Lupiga.Com 

Naslovna fotografija: hrvatskakucadisanja.hr