... najveći neotkriveni talent domaće proze, poznatiji i kao Porto ...

DUGO TOPLO LJETO

Već treći dan za redom Filip samo leži na plaži i čita Jergovića. Posve se udubio u štivo. U mislima bludi od Kreševa do Stambola. Gdje li je to Kreševo? Negdje u Bosni. Nikad nije bio u Bosni. Što će mu Bosna kad ima Miljenka. Miljenko ga sigurnom rukom vodi kroz Zagreb kakvog poznaje iz djedovih priča, baca ga s bombom na Sarajevo, listaju zajedno ljetopise kreševskih franjevaca.

A njoj je dosadno.

Željna je pažnje. Brblja o ovom ili onom. Dosađuje mu. Obijesna je ko žedna muha. Ubada. Nakupovala je hrpu časopisa. Puna je plaža Mile, Glorije, Tena i Cosma. Filip tegli te časopise amo tamo ko bibliobus. Stalno mu naglas čita o Angelini Jolie i Brad Pitu. Obznanjuje mu rezultate testova njihova seksualnog života. Stani ženo, jesil luda?, plane Filip, ta zar ne vidiš da čitam Miljenka? Hajde, Magdo, ne dosađuj, jerbo je u knjizi ključaru sarajevskog skloništa upravo puko film te se dohvatio lopate za ugljen i bit će belaja.

No Magda ne posustaje. I dalje kvoca. Želi da je masira, da ju tracka raznim faktorima ovdje ili ondje. Šalje ga po ledeni čaj, po smokve. Talijanske. One za dvajst kuna kila. Jebote, dođu skoro ko Jergović, žesti se Filip, a sunce nemilice prži kroz onu ozonsku rupetinu, pali mu tintaru. Pa zar ja toliko od tebe i života tražim, pjeni se, samo malo mira i tišine na godišnjem.., i Jergovića za 29 kuna. Kakav si ti to muškarac, ljuti se ona, zapostavljaš me zbog nekakve glupe knjižurine? Onda joj nešto govori, ni sam ne zna što, ne sjeća se poslije što. Nešto.., onako otresito. Bahato. Nešto ružno. Magda razjapila oke u nevjerici. A moje smokve?, prošapuće.

E znaš kaj, pun mi te je kufer, idem ja plivat, odbrusi Filip. Ona načmrlji donju usnu, okrene mu leđa i zagleda se u pučinu. A pučina je prepuna Talijana s jahtama. I sad ona, kao, snubi o nekom talijanskom doktoru ili pravniku čija je žena mogla bit da, eto, nije srela njega. Zna da on to ne podnosi. Baš zato to i radi.

Dok ulazi u vodu, Filip zna da ga Magda ne gleda. Zna da se duri. E pa dobro, smrkne se Filip, odoh ti ja. Otplivat ću. Samo ću šibat ravno. Ko Forest Gump. Forest je trčao, a ja ću plivat. Plivat ću bez prestanka. Otplivat ću u pičku materinu, skroz dolje do Dubrovnika i neću se zaustavit. A onda kad se prestaneš durit više me nećeš naći. Čekat ćeš me sa jebenim špagetima i Barila šalšom, ali ja neću doći. Sama ćeš ih hladne večerati.

I Filip zaroni. Dugo, dugo roni, sve dok ga ne zabole pluća. Onda izroni i zapliva. Isprva, lagano, a zatim sve brže i snažnije. Diše i otpuhuje glasno poput kita, pohlepno srče zrak. Ima jaka zdrava pluća i jednostavno uživa u ovoj nepodnošljivoj lakoći plivanja. Ko euglena sam, ko papučica, pomisli, treperim svojim trepetiljkama i jednostavno... egzistiram. Udišem. Izdišem. I boli me kita što tamo dolje, iza crte koja odjeljuje plavetnilo od tamnih dubina, vreba veliki bijeli, što tamo negdje u mukama umire ostima ranjeni dobri delfin i utapa se neki iscrpljeni Čeh sa luftmadraca. Zaboli me. Treba znati svoje limite, treba poznavati granicu. A ona je samo tanka opna moga uma. Unutra, van. Udisaj, izdisaj. I to je sve. Sav zakon i proroci.

Dugo već pliva. Ni sam ne zna koliko. Krulji mu u želucu. Kad malo bolje razmislim, prizna sam sebi, nisu ni špageti sa Barilom za odbacit. Okreće i pliva nazad.

Na molu neka gungula. Filip ugleda svoju dragu. Stoji na rubu mola i izvikuje njegovo ime. Gle, zove me, razveseli se Filip, he he he jesi se usrala, jesi, znam da jesi. Izgubila si me s vidika jer si buljila u talijane na jahtama. I ne znaš gdje sam. Možda me progutao veliki bijeli? Možda me strefio herc? A možda me otela čehinja na luftmadracu. Tko to može znati? Unezvijerila se sirota, baulja amo tamo po molu i viče moje ime. I vidim da me voli. Stalo joj je. Micica moja mala, tepa joj, evo me stižem.

Na molu rulja. Strčalo se staro i mlado. Neki je pridržavaju za ramena, kao onesvijestit će se. Hej tu sam, viče Filip. Maše, no nitko ga ne primjećuje. Skaču s mola u vodu. Rone. Traže ga po plićaku. I Filip konta da je vrag odnio šalu. Pliva žustro natrag ka molu. Ko Veljko Rogošić, finišira delfinom. Sada će ga valjda primijetit. Ne primjećuju ga. Najebo sam ko žuti kad me dohvati, prešplaši se, ništa od špageta. Jest ću do kraja godišnjeg suhe sendviče.

Na molu drama. Pljuskaju je po obrazima. Pa nije se valjda onesvijestila od šoka? Jedan koristi priliku i pokušava joj dati disanje usta na usta. Pa nije ona utopljenik, ja sam! Hej, ovdje sam! Hej!, urla Filip dok izlazi iz mora. Ne možemo ga pronaći !!!, viču ovi iz vode, pa opet rone nazad. Koliko mali ima godina?, pita tetovirani tip. Trideset i tri, odgovara Magda. Molim? Kako? Zar to nije vaše dijete? Ne, ne, to mi je muž.

Dok dolazi do daha, Filip vidi promjenu na njihovim licima. Masku brižnog samarićanina zamjenjuje maska farizejske zluradosti. Niti je ne pokušavaju sakriti. Dešava se to draga moja, utapljaju se muževi. Ni prvi ni zadnji. Ma naći ćete vi sebi još boljeg, ta mladi ste, lijepi…

Ma koji kurac, zadahće Filip iz prikrajka, Magda, šta je ovo?

Ona otvara oči. Živ si !!!, klikće poput sive sokolice, lijeće mu u zagrljaj prkoseći gravitaciji. Na molu nastaje muk. Svi se šutke razilaze. Propala im nada da će izaći barem kao vijest na blogu, da će slike prenijet u 24 sata. Sram te bilo, veli jedan debeli, ostavljat ovako mladu zgodnu ženu i na trenutak samu.

Negdje u Filipovom umu treskom pada roleta. Sad ću stvarno nekog ubit, prostruji mu glavom. Da su čitali Jergovića i epizodu u sarajevskom skloništu, a nisu, znali bi koliko unutrašnje borbe, koliko napora iziskuje taj trenutak. Kod Jergovića to traje dvadesetak strana. No Filipa u takovim slučajevima čuva neka viša sila. Samo je zakovrnuo očima. Tilt! Tilt! Zjenice unutra, bjeloočnice van. Tako i derviši zakovrću očima kako bi promatrali svoj unutrašnji svijet, izražavaju odmak od svijeta pojavnosti. Magda se skutrila u njegovu zagrljaju. Tamo se osjećala sigurnom. I sve je opet bilo kao prije.

Stoje dugo zagrljeni na molu. Vjetar mrsi njenu kosu dok sunce je zalazi. Apsulotno romantično, pomisli Filip dok ga plavi čista milina. Sa svih strana Filip osjeća zavidne poglede. Da su čitali knjige ili gledali filmske klasike, sjetili bi se završne scene filma o Tarzanu, onog s Johnny Weissmullerom, onog u kojem je spasio Đejn od čopora pobješnjelih majmuna, iz ruku trgovaca robljem. I Filip zna da je ovo njegov film. Njegov roman. Njegova priča!

Miljenka će dovršiti nekom drugom prilikom.

Napisao: Porto te objavio na svom blogu na kojemu traži Buddhu u supermarketima. (http://porto.blog.hr)

Zasad neuspješno, ali jednog lijepog dana ...