Na vatrenoj liniji

Apače. Nedužno mjestšce u blizini Ptuja. Vojni poligon JLA. Svearmijsko finale u streljaštvu. Poluautomatska puška, 200 metara, kružna meta. Trostav, 60 metaka.

Dosadašnji rekorder i višegodišnji pobjednik, odličan strijelac, kapetan Savić. On je favorit. Ja sam vojnik. Zapravo čitava borba se vodi izmedju nas dvojice. Ostali su autsajderi. Nervoza maksimalna. Pobjedniku pripada, dva mjeseca nagradnog odsustva, nastup na Prvenstvu Evrope i primanje kod Maršala (ovo s Maršalom je upitno, u bolnici rikava). Moram pobijediti! Savić je realno bolji . Njegov rekord je 523 kurga. Na dotadašnjim natjecanjima, moj maksimum, 520 krugova. No, imam ja 'zlatni metak'. Pribavio sam ga ranije. Zlatni metak za kapetana i elitu!

Natjecatelja je mnogo. Jedan do drugoga. Čahure lete. Mješaju se. Nitko ih prebrojati ne može. Pogotovo je teško utvrditi, tko je koju ispalio.

U pogodnom trenu, utisnem u kapetanovu metu jednu "trojku". Pravila su jasna, tko ima viška metak u meti, odbija mu se najbolji pogodak.

Zbrajaju se krugovi: Vojnik DK-516 krugova . Kapetan Savić-524, ali iz 61 metaka. Odbiju mu najbolji pogodak, desetku. svega 514. Pobjednik sam! Vrištim. Vrišti i Savić. On i urla. Unosi mi se u lice. Prijeti, drhte mu ruke.
- Sabotaža, prevara, izdaja!
- Druže kapetane, ja sam častan vojnik i častan sportaš!

Prilazi sudac, pukovnik, vrti glavom. Nije moguće da netko zaduži 61 metak. Dobivali smo po dva okvira sa 10 metaka po svakom stavu. Jasno je, kapetana tuku mračne sile. Unutrašnji neprijatelj. Ja sam direktno zainteresiran. Sva sumnja je na meni. No, kako rekoh, ja sam častan strijelac. Kapetan sav zapjenio. Istupim džentlemenski (ja sam častan):
-Predlažem, da gađamo ponovo !

Nije bilo mudrijeg rješenja za sudca.
Na ponovljenom, kapetan nervozan. Brza. Ljut. Ispod 500. Pobijedio sam lako, 518 krugova.
Ovacije. Lovorike. Slava. Poslan sam.

Dva mjeseca odsustva! Prvenstvo Evrpe! Jebo Maršala!

Došlo Prvenstvo Evrope. Juga je domaćin. Okolica Ljubljane. Dovezemo se iz Ptuja, major za sport, on je vođa puta i ja. Dođemo na strelište. Rano je, oko 8 sati. Prijavimo se. Otvoreno je prvenstvo. Puca se čitav dan. Ima tu razih kategorija, oružja... Elita puca u 15 sati. Sjednemo u kantinu. Šta ćemo? Po jednu ljutu. Samo ćemo jednu. Pa još jednom. Dosada. Vrijeme, ko da stoji. Ajd', još ćemo po jednu. Dugo je do tri popodne.

Konačno! Vatrena linija. Elita Evrope. DK je elita!
Prvo, klečeći stav. Jednoklek. Mnoštvo meta. Moja je, jebem li je koja, s desna. Kleknem. Meni je upitno klečati i na obje noge, a kamoli na jednoj, a drugom stopalom na zemlji. Ljuljam se. Pijan sam. Ne mogu izbrojati mete da lociram svoju. Kol'ko li ih je, bože moj! Sad mi je i muka. Sa svih strana zaglušujuća pucnjava. Smrad baruta. Definitivno mi se povraća. Počnem rigat. Ispred sebe, po puški. Skljokam se. Neke snažne ruke su mi otele pušku. Još dva para, još snažnijih ruku, diglo me i odnijelo.
Vojna bolnica Moste. Ispiranje želuca. Netko 'odozgo' je zataškao stvar. Dijagnoza, trovanje hranom! Čudno, dva mjeseca nagradnog odsustva, nikad nisam dobio. Neobjašnjivo.

Good bye, streljačka elito!

(Preneseno sa http://debelkurac.blog.hr)