Promocija kao šansa i antipromocija kao šansa

O knjigama, o bosnistici i humanistici, o identitetu, o kulturi neslaganja, o samoubistvu i zlostavljanju, o evoluciji unazad

(Povodom predstavljanja knjigâ autora Mehmeda Kardaša održanog na Filozofskom fakultetu u Sarajevu 22. XII 2015.)

1. Konkordancijski rječnik ćiriličnih natpisa srednjovjekovne Bosne. Priredio: Mehmed Kardaš, Institut za jezik, Sarajevo, 2014. 

2. Mehmed Kardaš, Jezik i grafija srednjovjekovne bosanske epigrafike, Univerzitet u Sarajevu – Institut za jezik, Radovi, knjiga 19, Sarajevo, 2015. 

Na ovu promociju dolazim u trenutku dok se borim s osjećajem najtežeg mogućeg gubitka – gubitka djeteta kojemu, istina, nisam bio biološki otac, ali koje me je zvalo ocem i bio je moj sin. Dolazim također sa užasnom spoznajom koju još nisam preradio, i ne znam hoću li ikad da je moj Mahir, prema svemu onome što je, na žalost tek nakon njegove smrti, izišlo na vidjelo, žrtva vršnjačkog nasilja. Limitiran istragom policijskih i pravosudnih organa neću iznositi sve detalje horora kojemu je bilo izloženo to jedinstveno dijete. Sve se, brže nego bi se očekivalo, raspliće i slaže u sliku na kojoj bi, Mahirovim vršnjacima-zlostavljačima i zlostavljačicama, pozavidio i “stanovnik” Danteovog Pakla. Žalim tu djecu i od srca im želim da ozdrave od nasilja kojim su dubinski zaražena, siguran sam da ne želim da njih, ili sutra njihovu djecu, zadesi Mahirova sudbina. Međutim, odgovorne institucije, policija, tužilaštvo, resorna ministarstva, parlamenti, skupštine, škole, pedagoški zavodi… moraju hitno poduzeti odgovarajuće, za početak palijativne mjere, da ovako nešto ne bi zadesilo još nečije dijete izloženo sociopatskim formama ponašanja. Iskusni stručnjak za maloljetničku delinkvenciju i nasilje kaže mi da oblik zlostavljanja kojemu je bio izložen Mahir pogubno destruira dječiju ličnost i dovodi je do disocijacije. Ireverzibilno! Krajnji cilj svih navedenih institucija morao bi biti Zakon kojim se na odgovarajući način sankcionira vršnjačko nasilje u školama iz kojeg ne trebaju biti izuzeti ni nastavnici. Jer teroriziranje se iz medija preselilo u porodice i škole.

Šta će otkriti daljnja istraga ostaje da se vidi. Nadam se da će, uz ostala, odgovoriti na pitanje da li su Mahira, istina “samo” verbalno, zlostavljali čak i neki njegovi nastavnici? A to šta je Mahir mislio o takvim školama i takvim nastavnicima rekao je time što je, prije nego će se baciti sa osmog sprata zgrade u kojoj je živio, zapalio svoj ruksak s knjigama. Je li moglo biti rječitije oporuke?

U pozadini svega, osim sociopatije koja je zahvatila i maloljetnike, leži pitanje identiteta. Kako, kada i gdje, na koje sve načine se to zlostavljanje odvijalo, da mojoj supruzi i meni kažu, konačno i javnosti, zadatak je istražnih i sudskih organa. Želim vjerovati da će svoj posao obaviti krajnje profesionalno. Ništa više, ali ni manje, od toga! Želim vjerovati da ovaj slučaj neće skupljati prašinu po pravosudnim labirintima i prebacivanju odgovornosti s jednih na druge! Ne samo zbog Mahira, nego i zbog druge djece izložene istome ili sličnom zlostavljanju vršnjaka. Da stvar, izgleda, bude teža: i pojedinih nastavnika. I njihova odgovornost, ako postoji, mora se poimenično utvrditi.

Upravo zbog mog ličnog gubitka, ja ću danas na ovoj promociji govoriti sasvim drugačije. Iskreno, otvoreno, dakako: argumentirano – bez lažne kolegijalnosti. Mahirov slučaj me pokosio, Mehmedov vraća nadu – treba početi od sredine.

O knjigama

Knjige koje predstavljamo, osim niza uskostručnih problema, tiču se bosnistike, humanistike i identiteta: naših vječnih sizifovskih tema. Ukratko: riječ je o iznadprosječnom autoru i natprosječnim knjigama, posvećenim srednjovjekovnoj bosanskoj epigrafskoj pismenosti – stećcima, koje svojim sadržajem, akribijom i suverenim konceptom vraćaju skoro ugaslu nadu u bosnistiku i humanistiku. Ja nisam imao tu sreću i čast da kolega Kardaš bude moj student, ali je bio student obojice današnjih promotora (mr. Josipa Raosa i prof. dr. Dževada Jahića), koji su prepoznali njegove kvalitete i izabrali ga za asistenta na ovom fakultetu koji se, nažalost, pred našim očima pretvara u sivi dom bivše humanistike. Jer, humanistika po definiciji postavlja pitanja, otvara rasprave, u pitanje dovodi dogme. Ovdje se međutim dogme proizvode, s njima i dogmatska, ubilačka svijest.

Studente poput Mehmeda Kardaša mi od devedesetih godina ne dobivamo, ili samo iznimno, dakle – mladi kolega je čisti raritet.

Ovom prilikom krenut ću od prve knjige: Konkordancijskog rječnika.  

Studente poput Mehmeda Kardaša mi od devedesetih godina ne dobivamo, ili samo iznimno, dakle – mladi kolega je čisti raritet (FOTO: visoko.co.ba)

S moje tačke gledišta, i da nije objavio “Jezik i grafiju srednjovjekovne bosanske epigrafike”, da nije digitalizirao tekstove značajnijih srednjovjekovnih bosanskih evanđelja (a u međuvremenu je i još jedno spremno, što je jako važno naglasiti) koja su na to čekala decenijama, Kardaš bi, sa svojih 30 godina, svejedno zavrijedio zapaženo mjesto u bosnističkoj i slavističkoj filologiji, i zato smatram da se ovakve promocije  moraju formirati i kao mjesta na kojima ćemo progovoriti o onome što je rak-rana naših postratnih etniziranih i tajkuniziranih paranauka koje su, osim nas, i same oboljele od PTSP-ja i različitih oblika koruptivnih radnji. Dakle, vrijeme je i za antipromocije da bismo promocijama vratili prvotni smisao, jer nam riječi nezaustavljivo gube značenja, a i sami se gubimo svakim danom. Počet ćemo se tražiti u uredima: Nađeno – Izgubljeno!

Vratimo se Rječniku! Jedno od osnovnih pitanja jest: Kako je uopće nastao Konkordancijski rječnik? Očekivalo bi se da iza ovog Rječnika stoji snažna institucija, financijska podrška države, ozbiljna jezička politika, ozbiljan tim stručnjaka i dugoročna izdavačka strategija. To, naravno, nije slučaj. Knjigu je osmislio i uradio sam autor, u svojoj kući, u svojoj radnoj sobi, ozbiljno posvećen ovakvom jednom zadatku. Tako da iza svega stoji jedno jedino ime – Mehmed Kardaš. Izdavač i urednik samo su se potpisali na gotovu knjigu. Zašto su tako uradili i zašto nisu našli za shodno da bar u dvije-tri rečenice to objasne, pitanje je na koje se odgovor naslućuje. On je – ukratko – porazan i daleko od duha humanistike koja od svoje istinitosti ne odstupa ni na kakav rezervni položaj direktorskih sinekura, i brzinskih karijera, koji od seoskih “veličina” (inače, svaka čast selu), preko noći prave “eksperte” i nacionalne “veličine”. Jasno je da se radi o praksi koja je kod nas odavno uhvatila dubokog korijena.

Knjiga sa svojih 4.450 pojavnica iz oko 320 natpisa – jedinstvena u bosnistici i slavistici – objavljena je i opremljena tako da bi to prije priličilo nekoj zabačenoj mjesnoj zajednici, a ne firmi lociranoj u samome centru Sarajeva, zvučnog naslova Instituta za jezik, koja je nekada bila pandan Beogradu i Zagrebu. Samo po sebi to govori gdje se danas, i ne samo u Sarajevu, nalazi humanistika, posebno Institut za jezik koji je svojim skorašnjim kadrovskim osnaživanjem uputio jasnu poruku i društvu i samoj bosnistici. Doduše, njihova je blažena sreća što su uvjereni da je glavni zadatak znanosti ažuriranje web stranice, pa će biti mirni još neko vrijeme. Osim toga, dokle god bude raznoraznih kantonalnih doktorata – preživjet će. Osim doktorata na Palama. A uprava će na traumatičnim prošlim događajima graditi vrhunsku znanost. Naravno, za one kojima to bude trebalo. U slučaju promoviranog Rječnika, sreća je da postoje i drugo i treće izdanje na kojima bi, da se ne moramo stidjeti vlastite nepismenosti i provincijalizma, trebalo poraditi, koja će u punoj mjeri odgovarati sadržaju ove izuzetno vrijedne knjige, primjerene duhu vremena na koje se fokusira; naime srednjem vijeku i tadašnjim skriptorijima u kojima su redovnici, redak po redak, prepisivali evanđelja. Ovakve knjige nastaju u tišini i posvećenosti, vježbanjem strpljenja i samokontrole, daleko od bjelosvjetske kakofonije i znanstvenog polusvijeta koji se danas mota u etnoprostoru tzv. akademske zajednice. Daleko i od kuloarskih ogovaranja – discipline u kojoj možemo ponijeti titulu svjetskih šampiona. Inače smo, kao što je poznato, na samome dnu svih relevantnih statistika.

O bosnistici i humanistici

To su samo neki od pokazatelja do koje je razine svedena humanistika u ovoj zemlji i u šta se pretvorila tzv. akademska zajednica koja uglavnom šuti ili propituje ko ima, a ko nema problem sa tzv. nacionalnim identitetom.

Da se bosnistici, usprkos ovakvih sjajnih knjiga, ne piše dobro moglo se pročitati koliko jučer u jednim dnevnim novinama koje na svjetlo dana iznosi najnovije “otkriće” jedne od doktorantica tuzlanske profesorice Amire Turbić Hadžagić, slično otkrićima legendarnih “nadrealista” o mobitelu u Hercegovini kao dokazu života. Zamislite, dokazuju nam da se glagolski oblici u bosanskim tekstovima razlikuju od onih u hrvatskom i srpskom. Porazno je sve to i potvrđuje da ni kandidatkinja, a ni profesorica nisu slušale staroslavenski. Za profesoricu je to i opravdano. Bio je rat. Svaka diploma je bila nacionalni interes. A tu smo previdjeli činjenicu da profesor koji sam ne prođe školu, školu ne može ni ponuditi. Uzalud se profesorica trudi dokazati svojim studentima da je “cijenjena” u Zagrebu, od nekih istih kamufliranih hrvatskih nacionalista, istina je sasvim drugačija, budući da Zagreb poznajem puno bolje od nje, pa mi je sasvim jasno koju nam poruku zapadni susjedi šalju ovim loše deskriptivnim doktoratima, u kojima su bosanski tekstovi transliterirani po Damjanovićevom nekritički prihvaćenom modelu, te se tako profesorici omakne Božijko Banovij, umjesto Božićko Banović. Osim logičnih, ovdje ima cijeli niz stručnih nedostataka, ali o tome drugom prilikom. Iz istog je nedostatka i činjenica da profesorici termin bosančica pokriva sve razvojne forme ćirilice. Zbog takvih, notornih grešaka, studenti se vraćaju sa ispita. Ko će vratiti našu profesoricu, kad ona sama ispituje? Samo što prethodno nije naučila gradivo koje ispituje.

Stoga, da bismo posvijestili mjesto i ulogu ovakvih izdanja u bosnistici, nužno je spomenuti i ove samozvane eksperte. Njezinom se radu, koliko sam shvatio, kolege smiju samo uz kafu jer ima, kažu, “neugodnu” narav. Gospođa je izgleda strah i trepet. Zato je ovdje zaista teško reći koga bismo morali žaliti. Iz iste je kuhinje i stanovita Indira Šabić – o tome se još lakše uvjeriti.

Knjiga je objavljena i opremljena tako da bi to prije priličilo nekoj zabačenoj mjesnoj zajednici, a ne firmi lociranoj u samome centru Sarajeva, zvučnog naslova Instituta za jezik, koja je nekada bila pandan Beogradu i Zagrebu (FOTO: visoko.co.ba)

Ili da još jednom naglasim upravo i zbog jednih i zbog drugih: ovaj slučaj, jedan od brojnih, nalaže nam da se osim promocija u praksu uvedu i antipromocije koje će pokazati bar dio “raskošnog” neznanja novopečenih “eksperata”, “autoriteta” i vlasnika opustošenih katedri kao inkubatora sociopatskih nacionalnih identiteta od čega se, istina, može solidno i neodgovorno živjeti.

Vratimo zato dostojanstvo bosnistici, jer ga je ona koliko još jučer, u ona “mračna” vremena “diktature”, kada su knjige izlazile u nakladama od više desetaka hiljada primjeraka, imala i kada su rađeni ozbiljni, od zavnobihovske bosanskohercegovačke republike i države sponzorirani projekti iz filologije i lingvistike. Naša je suštinska potreba, i ne samo u ovoj grani humanistike, okrenuti se sebi, a ne servilno kopirati zagrebačke modele i salonske lingviste koje je ozbiljna slavistika već otpisala, ismijala i znanstveno sahranila. Prisjetit ću se tek jednoga od njih, uglednoga bečkoga i zagrebačkog profesora, koji, poput većine njegovih kolega iz Hrvatske, koje se u Sarajevu, i ne samo na Filozofskom fakultetu, dočekuje sa prostrtim tepisima i servilnošću koja je odavno prevršila zadnju mjeru ukusa, negira bosanski jezik, a pri dobroj kapljici tvrdi da su Bosanci glupi. To su oni koji pišu (ili, češće, šapću po kuloarima), a njihovi ovdašnji domaćini koji se s njima grle i ljube to jako dobro znaju, da je Bosna i Hercegovina konstrukcija – nepostojeća kategorija. Žalosno je to, dragi Bošnjaci i Bošnjakinje, kako se prostirete i klanjate pred njima. Zašto to radite? Da li su to samo kompleksi niže vrijednosti ili se tiče i nekih bibliografskih stavki? To ćete, siguran sam, najbolje znate vi sami, moje je mišljenje da se radi o kompleksu niže vrijednosti i slijeđenju “autoriteta” po svaku cijenu. U ime tzv. karijera koje su vam važnije od humanistike i bosnistike u koje se kunete. Pali ste na ispitu, ali još uvijek imate šansu za tzv. socijalni rok. Sjetite se toga kad vas studenti budu molili za dodatni rok. Neki od vas to im, ex cathedra, odbijaju, pri tom se pozivajući na zakon.

Došlo je zato zadnje vrijeme da pojedine kolege sa ovog Fakulteta, sa Odsjeka za BHS prvenstveno, prestanu srdačno dočekivati Zagrepčane – koji im otvoreno, pod krovom ove iste kuće, na njihove oči i uši, bosanski jezik pretvaraju u bošnjački, pri čemu oni rječito šute. A šute jer je iz Zagreba, a otamo dolazi jedino nobl. Zato se ovdje ništa iz Zagreba ne propituje jer se još jedino u Sarajevu ne zna kako je definirana hrvatska jezička politika. Raspitajte se, drage kolege, jer ste već duboko zaglibili, a bez ikakve potrebe. Do bošnjakizacije Instituta za jezik, mi smo mogli biti primjer. O tome govori upravo i Kardašev rad. Također, došlo je vrijeme da ih se prestane citirati jer na taj način relevantnost vaših karijera svodite na prostor od Marin Dvora do Vijećnice, ili u najboljem slučaju do Kozje ćuprije. Izvan tog prostora, za vas se otvara znanstvena terra incognita. Pa, dobro, neka dobacite i do lingvističkog Zagreba ali: Kakva vam je to, čast iznimkama, referenca u svijetu ozbiljne znanosti? Recimo u svijetu sociolingvistike?

Drage kolegice i kolege, prije svih, kolega Jahiću, da bismo vratili dostojanstvo bosnistici, što znači i sebi samima, mi najprije moramo raščistiti sa raznim brzokarijernim pojavama i znanstvenim elementarnim nepogodama čija sva imena ovom prilikom ne bih navodio. Naveo sam neka, o još jednom se možete sami uvjeriti čitajući tekst u zadnjem broju (43) časopisa Bosna franciscana. Ovakve knjige, koje danas promoviramo, u čemu se ogleda i Vaša zasluga, jasno ukazuju na put kojim treba ići, na put koji je, tako je izgledalo šezdesetih, sedamdesetih i osamdesetih, kada nam Beograd i Zagreb na tom polju nisu bili ni do koljena, bio jasno trasiran. Jer znanost – ili kako biste Vi rekli: nauka – to može biti jedino ako nije etnonacionalna, kakva je kod nas uglavnom danas i koja, osim promocije ispodprosječnosti, služi samo tome da se jazovi iskopani devedesetih produbljuju za buduće genocide koji – znamo to – počinju riječima. Na djelu je zlostavljanje u ime identiteta, a naša humanistika, pasivno ili aktivno, u tome sudjeluje.

O identitetu, moje, ali i vašem (u nadi da vas nije ophrvala paranoja)

Zato sam, bjelodano shvativši da je (sve)hrvatski identitet u BiH pravaško-klerikalna konstrukcija XIX. stoljeća koja je unesrećila i unazadila generacije, a koje će i dalje zavijati u crno, da bih se i nominalno isključio iz etnonacionalnog svehrvatskog Danse Macabrea, svoje “Hrvatsko pitanje”, prilikom zadnjeg popisa stanovništva u BiH, ne čekajući na danajske darove EU, Packove i Čovića, riješio na jedino primjeren način: što dalje od Zagreba, Kaptola i Opatičke 10, od raznih pranjkovića, katičića, damjanovića, talangi, šimićki, mihaljevića, šimunovića, ježića, ančića, brkovića, valentića, raspudića, lučića, srakića, jezerinaca i bozanića, koji još uvijek sanjaju tisućljetni san o Hrvatskoj do Drine (kada već ne može do Tokija), pri tome koristeći bosanskohercegovačke Hrvate kao topovsko meso vlastitih bolesnih ambicija i neprerađenih kompleksa više vrijednosti. A jedino što im se mora priznati (na stranu otvoreni bosnofobi) jeste to da se tim opskurnim i dobro honoriranim negiranjem Bosne i bosnistike uglavnom bave u duhu tisućljetne uljudbe, tj. u bijelim rukavicama, za razliku od naših srpskih kolega iz SANU i izvan SANU koji to rade brutalno i sa strašću koja želi zatrti sve bosansko, bošnjačko i muslimansko. I ne od jučer.

Ljubav i milosrđe, stalno ponavlja uzoriti kardinal Vinko (FOTO: Hina)

Pri tome naši zagrebački jezikoslovci, što otvoreno, što prikriveno, uživaju podršku (i ne samo) vrha Katoličke crkve. Kardinala Puljića, naprimjer, koji od predsjednika jedne ruralne političke stranke, i to na oltaru, prima biskupski štap, sve u Ime “hrvatskog naroda”. Je li taj natpastir izvještačenog osmijeha, koji svako malo poziva na mir i ljubav, čuo za simoniju: trgovanje crkvenim stvarima, funkcijama i službama – zlo protiv kojeg se Katolička crkva borila stoljećima? Pri čemu su, i sa crkvene i sa svjetovne strane, padale mrtve glave. Ako nije može to začas saznati iz Klaićevog Rječnika stranih riječi: tek pet redaka, strana 1227. Ne bih ga opterećivao obimnom stručnom literaturom, valja mu pokazivati silu u liku crkvenog kneza gradeći (nikom potrebnu!) crkvu u skandalozno nametnutoj župi u Haljinićima. Župi u (fratarskoj) župi! Tada su pojedini fratri od tog skandala otišli pod zemlju, neki su ekskomunicirani. Ljubav i milosrđe, stalno ponavlja uzoriti kardinal Vinko. Kaže katolički tisak: sveta gradnja napreduje. Radujte se narodi, nek’ se širi vira Isusova. Rekao bih, čestitao, mašalah (!), ali šta ako se to protumači kao povreda vitalnog nacionalnog interesa? To znači da biti Hrvat u BiH čovjeka limitira u njegovoj najelementarnijoj potrebi: da govori i da se izrazi u duhu sredine kojoj po rođenju pripada. Po rođenju, ne po ideologiji. Koliko je samo primjera te, u ime identiteta nametnute, autocenzure?! Ljudi imaju identitet, ali po cijenu da im je poništen život. Živi su, ali ubijeni u pojam, poput izgubljenih duša tumaraju Bosnom koju im je svehrvatstvo, umjesto u akropolu, pretvorilo u nekropolu.

Zato sam, da ne bih morao pozdravljati sa Boooog (o tome dalje u tekstu), nakon svih tlapnji i gubitaka u vremenu i energiji, da ne bih izgubio još i sebe, poput viška tereta sa nakrcanog broda u oluji, i zvanično (od)bacio etnonacionalni Stadlerov i Puljićev identitet koji mi je, kao i drugima, bez moga znanja i bez toga da me iko pitao, prišiven poput “krvne grupe” koju moram nositi i taljigati do konca života, da bih, poput moga zlosretnog oca, pregažen završio na Bleiburgu, dok su zločinci ruku krvavih do lakata, koji su od njega i desetaka hiljada (hrvatski: tisuća) njemu sličnih napravili živi štit, natovareni opljačkanim zlatom i umjetninama, tzv. pacovskim kanalima “iscurili” prema Argentini i Madridu. Jedan je od njih, istina naknadno, njihovu krvavu rabotu kame i jame u ime svehrvatstva, nazvao „grijehom, zločinom i ludošću“. I nakon svih decenija, i nakon svih poraznih iskustava, hrvatstvo je u BiH sve to i dan danas. Plus kriminal. Kardinal kao ministrant predsjednika (pardon: Predsjedatelja) političke stranke. Zamišljam ga kako, tokom mise, Čoviću na ruke polijeva vodu da ih, simbolično, opere poput Pilata. Znači li to će Predsjedatelj početi krštavati? Dijeliti pričest? Krizmati? Propovijedati sa oltara? Ispovijedati? Dijeliti odriješenje? Vjenčavati? Prijavio bih se za ispovijed. Koliko košta prijava u uredu Predsjedatelja? Aplikacija, kako se to sada kaže. Kakva je procedura, aplicirao bih. Kakva je tarifa za grijehe: lake i teške, naročito za zločin s predumišljajem i sociopatiju. Na tržištu smo, želio bih pratiti trendove, dati svoj doprinos euroatlantskim integracijama, koje evo samo što nisu postale stvarnost. Tim prije što je u Bijednoj našoj od EU ostalo samo – U. I to, kako se čini, do zgorenja svijeta. Ovdje E, tamo U.

Ne želim, da skratim, to niti činiti niti biti žrtvom „grijeha, zločina i ludosti“. Bosna – makar i poharana – jedina je povijesno zasvjedočena i znanstveno dokaziva kuća, patrija ili „sveti krstjanluk“ kako piše u franjevačkim kronikama i dokumentima, samo ona izmiruje razum i znanost. I zato – ima li išta logičnije i prirodnije nego biti to što jesi: Bosanac. Ili Hercegovac. Zato katoličko svehrvatstvo nije ništa drugo nego protiv same suštine povijesti usmjereno autogenocidno (i genocidno) (od)laganje i bježanje od neumitnog: od Bosne i svega bosanskog. To je onaj tragikomični prizor, između stotina sličnih, kada katolik iz okolice jednog drevnog bosanskog grada, u prodavnici pozdravlja sa otegnutim Booooog, umjesto po zagrebački: Bok! Njegovo bosansko Booooog i zagrebačko Bok nepomirljivi su, osim kao udruženi zločinački poduhvat. I ne jednom! Iz tih poduhvata, nadahnutih ludilom i bjesnilom, on je u pravilu izvlačio deblji kraj, a zubi su trnuli ne samo njemu nego i njegovom potomstvu. Do devetka koljena, kako se to kaže. Istina, nešto mu je i ostalo: Bog i Hrvati! Ja to prevodim kao B-H: Branko i Hamdija. Sve govori da su upravo oni, i upravo za bosanskohercegovačke Hrvate, bili njihova posljednja prava politička šansa.

O svemu tome pišem knjigu u nadi da ću je privesti kraju onako kako sam to zamislio. Da u duhu znanosti, kao jedinog preostalog moralnog autoriteta, završim to “Oproštajno pismo” Naciji, tisućljetnoj mitskoj Kroaciji Tuge i Buge, Muhle i Klukasa, Sanadera i Karamarka, Srakića i (zadarskog) Puljića, Bijednoj našoj kako je nazvaše oni malobrojni koji još uvijek ne vjeruju u bezočne laži i tuđmanovštinu kao jedine “principe” jer žive u opljačkanoj i opustošenoj zemlji, ne samo u materijalnom nego i u duhovnom smislu, gdje biskupi i univerzitetski (pardon: sveučilišni) profesori pokreću inicijativu da se ustaški pozdrav, “Za dom spremni”, uvede kao zvanični pozdrav hrvatske vojske. Ima tu, istina, jedan mali problem: nisu Bijednu našu opljačkali ni četnici ni islamisti, najmanje komunisti (osim prerušenih), uradila je to hrvatska gospoda, praktični katolici, uglađeni obiteljski ljudi koji nedjeljom, u novim odijelima, odlaze na misu, skrušeno se ispovijedaju i pričešćuju, a nakon toga, čim prekorače crkveni prag, postaju i ostaju to što jesu: barabe, sjecikese i bigoti koji bogovski a parazitski žive od astronomskih saborskih plaća i brojnih sinekura, od dobara stvaranih decenijama u Titovoj SFRJ.

Završim li ikad tu knjigu posvetit ću je mome sinu Mahiru jer smo obojica, uz milione drugih, znanih i neznanih, svaki na svoj način, žrtve monstruoznih, sakraliziranih i tajkuniziranih identiteta – identiteta Thanatosa: starogrčkoga Božanstva smrti. Vrijeme je, kaže papa Franjo, “kulture narcizma”. Narcizma ili nacizma?

O samoubojstvu i zlostavljanju

Prestanimo zato sluđivati našu djecu paganskim božanstvima tzv. etnonacionalnog identiteta, sa padežima i sintaksama, prefiksima i sufiksima, gramatikama i transliteracijama, sa banovima, kraljevima i zemljovidima, sve to usta punih Boga, naučimo ih najprije da budu ljudi, da ljude razlikuju jedino po tome jesu li dobri ili zli, da li su znalci ili neznalice, a ne prema imenu, vjeri i socijalnom statusu njihovih roditelja. Ne bude li tako broj djece koja će na sebe dizati ruke u ovoj destruiranoj zemlji u kojoj se još cijene samo laž, sila i novac će rasti, naša upitanost nad tim strašnim činom postajat će veća a mi sami svakim danom sve dalji od sebe samih kao i jedni od drugih – nas različitih a opet toliko sličnih u zajedničkoj tragediji bez smisla i kraja. Hoće li se u BiH, osim antipromocija, začeti i nova znanstvena disciplina, antiantropologija, kao negacija svega ljudskog i božanskog u čovjeku? Planetarna slika terora ide na ruku ovakvim prognozama. Već ukorak pratimo trend?!

O kulturi neslaganja

Otvorimo, kolegice i kolege, prije nego što evolucija opiše puni krug i vrati se na početak, u pravrijeme dok Bog još nije “progovorio” i time od Čovjeka načinio kozmičku grešku (kako to reče jedan od mojih kolega), dijalog o kulturi neslaganja. Raspravljajmo i pričajmo, dok se propast u koju zajedno srljamo teško može spriječiti.

Globalni pokazatelji, krajnje pesimistični, idu nam u “prilog”. Naime, svjetski politički poredak je srušen, klimatske promjene Zemlju nezadrživo vode prema apokalipsi. Čovjek se, poput bijesnog psa sa lanca, otrgnuo etici. To znači da smo mi, ovdje u BiH, orkestar na Titanicu koji, dok brod nepovratno tone, još samo treba da (od)svira svoje posljednje note. Uštimajmo zato instrumente, da ne falširamo, ako ništa drugo onda zbog naših studenata kojima, osim znanja, dugujemo i istinu o svijetu u kojemu žive, odnosno odgovor na pitanje: Zašto je taj svijet takav i zašto je Zlo tako isplativo? Koliko smo u tome i sami sudjelovali i još uvijek sudjelujemo? Ima li takvih pitanja u našim nastavnim programima? Konačno: zašto naši student šute i ne postavljaju nikakva pitanja?

Obraćam se na kraju Vama, profesore Jahiću s prijedlogom da ova i brojna druga skrajnuta pitanja tematiziramo na nekoj od naših, nadam se, budućih tribina pod naslovom: “Kultura neslaganja”. Uvjeren sam da će, ako ga već i ne mognemo odmah premostiti, jaz između nas nakon toga postati bar manji. Jer, dragi moj druže i kolega Dževade, Bosna nam je zajednička preokupacija, naša kob i naša sudbina, zajedničke su nam i tragedije, nemoguće je, i nikad na to neću pristati, vjerujem ni Ti, da nećemo uspjeti pronaći jedan konstruktivni bosanski minimum erosa naspram kulture narcizma i thanatosa. Jer, uvaženi kolega, Titanic tone, a brodovi koji bi eventualno mogli pomoći u spasilačkoj misiji, predaleko su. Hoće li pri tome za sve “putnike” biti mjesta za spašavanje na čamcima – to ne možemo znati i bolje je da je tako. Kako sada stoje stvari mi smo još i sretnici, jer ćemo do tada trajno riješiti naš “stambeni” problem, na našoj, Tvojoj i mojoj, “zemlji plemenitoj”.

Neka se Bog smiluje onima koji neće biti naše sreće. Rekoh Bog – i ne mogu povući riječ, iako me na to nešto nezaustavljivo tjera.

Eto još jednog apsurda: Što više bježiš od Boga to ti manje uspijeva. Nešto poput Bosne. Ili je sve ovo što još uvijek nazivamo životom samo igra sjenki? Ili je u pravu Toma Akvinski koji kaže: “Bog je pitanje, a ne odgovor”. Eto – stalno pitam.

Na koncu, ako ništa drugo, da bismo bili u trendu, slijedimo u duhu neoliberalnog kapitalizma koji evoluciju u ime profita vraća na sami početak, geslo jedne ovdašnje banke: “Životna realnost su usponi i padovi. Prođimo ih zajedno”.

Istina uz jednu bitnu razliku: Tamo se radi o novcu, ovdje o duhu, znanosti i intelektu. Tamo o kulturi narcizma i božanstvu profita, ovdje o odgonetanju svrhe i cilja.

O pitanjima!

P.S. I odjednom: e-mailom stiže “čudo”. Vesna, gastarbeiter, moja školska drugarica, s kojom sam svojevremeno svirao u solidnome bendu, šalje mi snimak – “čudo” koje se odigralo u jednoj crkvi u Genovi. Na kraju mise, na čelu sa jednim starim fratrom koji u ruci drži crveni šal, vjernici pjevaju pjesmu antifašističkog otpora: “Bella Ciao”. Došli ljudi tobe, a tako nešto očekivati od Puljićeve Crkve izlazi iz sfere mogućeg. Tu je u modi klerikalistički antikomunizam. “Ipak se”, što bi rekao Galilei, “okreće”.

“Propast tvoja u tebi Jeruzaleme”.

Minulo je, nas što se tiče zauvijek, vrijeme “crvenih” a zapravo crkvenih vizonara tipa fra Joze Markušića. Ostvario se tisućljetni san. Došlo vrijeme srakića.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Depo