Skoro je već 20 godina otkako je, u dalekom i tada nepoznatom Daytonu, trojka Tuđman- Izetbegović – Milošević potpisala konačni sporazum o primirju u Bosni i Hercegovini. U međuvremenu stasala je čitava jedna generacija koja možda još nije spremna uzeti uzde svojih i tuđih života u sopstvene ruke, ali su vrlo blizu tome. Ovo je priča o djevojci koja još uvijek kroti svoj život, koji je sve samo ne običan, ali ovo je priča i o onima koji su joj taj život učinili neobičnim, o onom zlu među nama.

Negdje na desetogodišnjicu potpisivanja Dejtonskog sporazuma Jasmila Žbanić je sa odabranom ekipom snimila film „Grbavica“. Priča je to o majci i kćeri koja se tokom filma suočava sa činjenicom da joj otac nije herojski poginuo u ratu, kako joj je to majka godinama govorila, već da je ta ista majka (Mirjana Karanović) žrtva ratnog silovanja i to, ni manje ni više, nego Srbina. Dobar dio onih koji su imali prilike pogledati film možda su pomislili da je čitava konstrukcija previše ispolitizirana, da je riječ o još jednom od brojnih filmova koji imaju za cilj demonizaciju jednog naroda.

Film ima svoje limite

To se posebno odnosi na dio BiH koji se zove Republika Srpska, a ni u Srbiji nije ništa bolje. Uostalom, šta je ono premijer Aleksandar Vučić nedavno izjavio povodom stogodišnjice „Sarajevskog atentata“? Izjavio je da ne može i neće da stoji pred pločom na kom piše da su sarajevsku Vijećnicu spalili „srpski fašistički agresori“.

Od Dejtonskog sporazuma stasala je čitava jedna generacija koja možda još nije spremna uzeti uzde svojih i tuđih života u sopstvene ruke (FOTO: Brian Schlumbohm)

OK, nije baš da na tabli piše onako kako je on to prenio, ali poruka je jasna. Premijer jedne države koja je četiri godine podržavala opsadu grada o tome ne želi puno pričati. Možda zato jer je i sam bio dio toga. Možda. A možda i zato jer je svjestan odgovornosti Srbije pa prošlost ostavlja na stranu i zagledava se u budućnost u kojoj će rasti hiljadu cvjetova u ekonomskom vrtu i u kom pretjerane ljubavi neće biti. Može, ali šta nas tamo čeka?

Masovne grobnice, ratni veterani, obespravljeni i obeščašćeni, a čeka nas, između ostaloga, samo u BiH i oko 20.000 silovanih žena. O njima se malo priča, zanemaruju se jer ne vuku za sobom trag grobnica, pa se čak ni zakonski, kao što ćemo vidjeti kasnije, nisu tretirali. Suđenja za ratne zločine silovanja je bilo. Istina, nedovoljno ali ih je bilo, a pojedina svjedočenja mogu se naći na sajtovima Haaškog suda i Fonda za humanitarno pravo, ali kome je još do čitanja, pogotovo ako je riječ o „antisrpskim“ institucijama. Naravno, onih 20.000 žena ne ide na dušu samo Srbima, ali o njima je ovdje riječ.

Život, kao što smo rekli nije film, pa tu i prestaje sličnost sa „Grbavicom“ gdje majka i kćerka ipak žive zajedno od njenog rođenja (SCREENSHOT: Grbavica)

Jasmila Žbanić je u nekom od svojih intervjua povodom „Grbavice“ istakla da je film sniman nakon saznanja da ne postoji zakon o silovanim ženama, pa odatle i odluka da se snimi film na tu temu kako bi se iskoristio taj prostor i ukazalo na nedostatak zakona. Film ipak ima svoje limite. Život to, na sreću, ili na žalost, nema.

Dijete rata

Ovih dana ispisuju se nove strane u životu Lejle Damon, 21-godišnje djevojke, koja je odrasla u Londonu u porodici novinara BBC-a. Na 18. rođendan je saznala da je baš ona mogla biti inspiracija za Jasmilin film. Saznaje da je „dijete rata“, u najbrutalnijem mogućem smislu jer se ispostavilo da njeni roditelji i nisu baš to u punom smislu, već da su je usvojili tokom rata u BiH, nakon što je se majka odrekla. Saznaje i da je majka bila žrtva silovanja i da je upravo to bio trenutak kad je začeta. Život, kao što smo rekli nije film, pa tu i prestaje sličnost sa „Grbavicom“ gdje majka i kćerka ipak žive zajedno od njenog rođenja, a međusobna ljubav se nakon brojnih problema samo ojačava nakon kćerkinog saznanja da joj je otac silovatelj, Srbin.

U Lejlinom slučaju majka je medicinskoj sestri, koja je pokušala da pruži bebu majci nakon porođaja, rekla: „Ne želim da zadržim tu bebu. Ona je zlo“. Može li itko osuditi majku? Ta beba je podsjećanje na traumu kakvu nitko na ovom svijetu ne bi smio doživjeti. Lejlina sudbina, u svakom slučaju je bila više nego neizvjesna, a nakon ovih teških riječi, mogla je biti i tragična. Bezgranična i bezuslovna ljubav majke i novorođenčeta, o kakvima često imamo prilike čitati, slušati, gledati pukla je devet mjeseci prije njenog rođenja.

Ne zna se točan broj žrtava silovanja na prostoru bivše Jugoslavije, a kao što smo već rekli, samo za BiH se govori o brojci od oko 20.000 žena. Koliko je djece iz tog gnusnog čina proizašlo možemo samo da nagađamo, pogotovo ako znamo da se o toj temi puno ne govori. Možete li zamisliti koji je to nivo traume koji su doživjeli, a koju će teško ponovno preživljavati u trenucima, kako to popularno kažu, outovanja? A još ako se kojim slučajem za sve zainteresira sud, pa nakon svega sve to ponavljati u sudu pred počiniocima...

Lejlinu pravu majku treba razumjeti, nikako osuđivati, što će mnogi učiniti, a Lejla...

Normalno je da svako dijete želi saznati istinu o svojim roditeljima. Lejla je otišla i korak dalje te odlučila da se uhvati u koštac sa svojom prošlošću, koliko god to čudno zvučalo za nekog tko ima samo 21 godinu. Snimila je dokumentarac o svom životu i angažirala se u britanskoj organizaciji „War Kids“. Posjetila je i Sarajevo, ali majku još nije upoznala. O upoznavanju oca i ne razmišlja, o njemu se malo i priča.

Koliko god posvećivali pažnju Lejli, što je apsolutno zasluženo, jednako, ako ne i više, pažnje bi trebalo posvetiti i „ocu“. Čovjek koji je te devedeset i neke počinio tako gnjusni zločin u ovom slučaju nema ni ime ni prezime, barem zvanično. Kakav je bio njegov dalji put nakon svega? Da li je živ ili je poginuo, možda čak i umro prirodnom smrću?

Lejla gleda izjavu svoje biološke majke u kojoj objašnjava svoje postupke (SCREENSHOT: Vimeo)

Nije teško pretpostaviti da je možda još uvijek i živ i da živi negdje sa svojom novom porodicom. Nije problem pretpostaviti da nikad neće ni odgovarati za zločin koji je počinio, jer je to najčešće i slučaj kad je riječ o silovanjima tokom rata. Da li je kome povjerio svoju tajnu? Kako podiže svoju djecu? Zastrašujuće je pomisliti kakve sve konotacije taj jedan čin može imati po užu okolinu, a i društvo.

Možda se filmovi poput „Grbavice“ i daju preusmjeravati, cenzurisati itd. Sve se na kraju možete predstaviti kao nedostatak komercijalnog interesa, jer su kina danas u privatnim rukama, ali priča o Lejli i „djeci rata“, o čemu postoji sjajna knjiga, tek treba biti ispričana. Tek su otvorene prve stranice, a priča će biti zatvorena onog trenutka kad se sazna ime i prezime silovatelja, kad čin osudi i država u kojoj živi, a samim tim i njegova porodica, dok će happy end imati onda kad i ta njegova porodica sjedne za isti stol sa Lejlom. Nemoguće? Nikako! Život je sposoban ispisati nezamislivo. Valja mu samo nekad pomoći. Ovaj tekst je mali iskorak u tom pravcu.

Lupiga.Com