Danas u Hamburgu, za petnaestak dana vjerojatno u nekom drugom gradu Europe, simbolu demokracije, slobode i ljudskih prava. Mladi neonacisti uklapaju se u taj simbol, njihovo je pojedinačno ljudsko pravo misliti i živjeti blisku im ideologiju, to im nitko ne može zabraniti. Ako ih već, u pravo vrijeme i na pravom mjestu, nije podučio o ljudskim i civilizacijskim vrijednostima. Ali, ideologija iznijeta na ulice i trgove se prostituira i sama sebe gura prema dnu društvenih vrijednosti, što je onda jedini korisni, istinski pozitivni rezultat okupljanja i prosvjeda popraćenih vandalizmom. Prosvjeda koji imaju sasvim drugačije značenje od okupljanja i protesta za zaštitu prava nezaposlenih, potplaćenih, kapitalistički ugnjetavanih i politički ugroženih.

Ideologija iznijeta na ulice i trgove se prostituira i sama sebe gura prema dnu društvenih vrijednosti (FOTO: AntiFa)

Razgovaram s nepoznatim mi mladim hrvatskim neonacistom, odnosno ustašom, jednim od onih što se na Bleiburgu, zbog samo njima razumljivih razloga, diče znakovljem mračnoga, zločinačkoga doba ustaštva. Sve kamere i fotoaparati ih snimaju, zato što ni oni koji izvještavaju sa skupa, konkretnoga ili sličnoga, ne razumiju kako bi bilo jedino dobro totalno ignorirati mladiće i djevojke kojima je to jedina prilika da budu „uslikani“. Nisu oni najbolji učenici, pobjednici natjecanja iz matematike ili historije, sportaši, mladi inovatori, volonteri u nevladinim organizacijama, pa da im se slike nađu u novinama ili na televiziji.

Pokušavam mladoga čovjeka zamisliti u nekom klubu ili multipleks kinu, zagrljenoga s curom, kako glasno krcka kokice iz najvećega pakovanja. Ili kad s užitkom žvače miješanu pizzu i srče sok koji uz nju ide. Čujem kako se od srca smije starim vicevima o plavušama, kako gromoglasno pjeva nekadašnji hit „Na tvojoj ruci prsten“ i baca praznu kutiju od cigareta u koš za smeće. Nedjelja je, malo duže spava, pa na misu, sluša i ne sluša propovijed, predugo traje, užasno je hladno, mogao bi zaraditi upalu mjehura, pa kasnije imati problema s prostatom. Poslije crkve, po običaju, u slastičarnu, obožava šampite i baklave. Navečer utakmica na televiziji, dogovorili su se, svi su dečki večeras kod D.

Pa zamišljam … da sam u životnoj opasnosti, bi li mi pomogao netko od mladih ljudi s fotografije. Kad bi shvatio ili unaprijed znao kakav mi je svjetonazor i koja ideologija. Ne političko opredjeljenje, jer to se lako i često mijenja, zavisno od situacije. Bi li itko od njih imao snage pružiti mi prvu pomoć u slučaju infarkta, pozvati hitnu u saobraćajki? Da li bi pobijedila čovječnost, vjera ili ideologija? U lako mogućoj situaciji: vraćam se sa slave Đurđevdana, kišno, mrak, kotači otklizali, završavam u jarku, zaključujem da nogu ne mogu pokrenuti, dok panično pokušavam do mobitela, staje auto, to je onaj što sam mu u daljini, iza, opazila svjetla. Spušta se mladić brzo, pita kako je, odgovaram dobro je, kako je moglo biti. Odakle idete – sa slave Đurđevdana. Usporava, malo se kao ukočio, stale mu sve radnje. Osvijetli mi lice jakom baterijom, vidi odmah da nisam Romkinja, prisjeća se hita Bijeloga dugmeta. Vidim, zna što je Đurđevdan.

Što će napraviti? Pomoći mi, nazvati hitnu i čekati dok ne dođe? Ili se jednostavno okrenuti i otići, uz psovku i slavi i meni? Na treću mogućnost neću ni misliti. Čekam što će učiniti. Taj mladić koji sigurno zna što su klub, multipleks kino, slastičarna i crkva. Ali je neonacista, što javno pokazuje na prosvjedu, ni sam ne razumijevajući protiv koga ili čega, u glavnoj ulici moga grada.

Lupiga.Com