Dajem vuka (Bach)

Napravi dobar balans rukama
bojnih polja, majstore.
Opkoli me
i zagrli,
noćas glave mogu pasti.
Na krevetu je šator,
pod plahtama je svjetlo,
a straže vire kroz sitne rupe.
Kazalište sjena
spremno je
i čeka
na tvoj
znak.
Nakon čaplje
ja rukom ti dajem
vuka.
Soba zavija,
ljubim
dok te
zaboravljam.

Damir Urban (FOTO: Lupiga.Com)

Iskreno, jučer sam napisao prilično dugačak tekst za blog. Ne sjećam se kada sam napisao nešto duže... I potrošio sam se. Oko ponoći, prije samog objavljivanja, pročitao sam ga
(inače rijetko čitam ono što napišem) i odlučio ne objaviti ga. Ne znam kako mi je izletjela takva kritika društva i nezadovoljstva, ali pokušat ću pronaći razlog... Ili razloge.

Imao sam par težih dana. Koliko god bio svjestan činjenice da nas mediji bombardiraju, uporno lošim i uznemirujućim vijestima, a sve u svrhu izazivanja osjećaja nemoći, tjeskobe, i na kraju, naravno, da bi izazvali u nama potrebu za kupovinom uglavnom potpuno nepotrebnih stvari (jer nekako treba ispunitu tu rupu u prsima) mora da me je ipak zahvatila ta zaraza. Možda negdje, u gužvi, u prolazu, uhvatila me nespremnog i ubacila taj virus nezadovoljstva u mene...

Uz to, udaraju me po glavi i nutrini tekstovi i izjave vezane za predstojeći Gay pride u Splitu i Zagrebu. Ponovo se bude oni što brinu tuđe brige. Oni što dižu u ime ljubavi ruku na drugog čovjeka i svojataju ovu državu i njeno ime kao da je samo njihova. Sve teže podnosim budale, a njih je sve više. Udaraju zbog straha i neznanja gdje god stignu. Bojim se da bih mogao izgubiti strpljenje i na njihovu netoleranciju krenuti, vjerojatno jedinim jezikom koji su u stanju razumijeti - psovkama i galamom pa se već danima pripremam na nereagiranje... Možda nije ni to razlog nakupljenog crnila?

Dao sam hrpu intervjua i izjava, a veliki dio me još i čeka. Nevjerojatno koliko su se stvari promijenile. Velikom brzinom. Intervjui su se sveli gotovo na naslove i parole. Trebao bi biti što kraći i precizniji, po mogućnosti i vrlo zabavan. Teško. Puno govorim, govorim ponekad i sebi nejasno, u svakom odgovoru preispitujem svoje poteze i stavove, razmišljam dok govorim, mijenjam mišljenje, nisam uvijek zabavan, vrtim i okrećem istu rečenicu više puta, imam čudan i nerazumljiv humor.

"Moj će intervju izaći pored izjave nekog akademika o trenutnom stanju nacije, a iznad nas će vijoriti ispale grudi meksičke manekenke" (FOTO: Lupiga.Com)

Sve češće dobivam onda te razgovore na autorizaciju i odustajem od "popravka" jer jednostavno ne znam od kuda krenuti. Neki moji odgovori i razmišljanja na neku temu, koji znaju trajati i po više minuta, sada mi dolaze sažeti na dvije rečenice... I čitajući te svoje "sažete na bitno" odgovore , kao da čitam razmišljanja neke treće osobe, nimalo slične meni. Da stvar bude gora, pitanja vezana za glazbu i stvaralaštvo polako nestaju pred naletom pitanja koja ulaze u bračnu postelju. Bez obzira na dogovor, ništa čudno ako se medju ranije dogovorene fotografije ubaci i koja "paparzzo" fotka sa, po mogućnosti, kompromitirajućim tekstom ispod nje, a sve netočno i neprovjereno, ali bar je "zabavno"! Ako bude sreće, moj će intervju izaći pored izjave nekog akademika o trenutnom stanju nacije, a iznad nas će vijoriti ispale grudi meksičke manekenke, velike, ali još nepoznate zvijezde. Tada ćemo zajedno, složni kao Bremenski svirači, popuniti te dosadne rupe izmedju oglasnog prostora.

Možda bih si trebao priznati da danas ovisim, vjerojatno, jednim dijelom, i o tim njenim grudima ili nečijem minjaku jer da sam, igrom slučaja, objavljen sam na stranici, s naslovom kao: "nove pjesme.." tu bi stranicu veliki dio čitatelja, jednostavno preskočio... Jer se ne dogadja ništa eksplozivno, nema kite (a i da ima, nije mu nešto) ni cice, nema rata, nema krize, nije bogat, a već smo ga ionako potrošili. Daj dalje.

Možda nije ni to razlog nezadovoljstva i tjeskobe?

Tko zna, možda je na moje trenutno stanje utjecala činjenica da Kundera EP izlazi već sutra i da onda slijedi hrpa komentara, kritika i anonimnih hejtera. Koliko god se trudio zaobići mišljenje publike o tome što i kako radim(o) vjerojatno negdje duboko u sebi i ja tražim tepanje i pohvale, poput većine "normalnih" ljudi. Dok radim, iskreno, ne mislim na publiku; mislim o pjesmi i pokušavam doći isključivo do njene potrebe. Svaka pjesma je, kao i svaki čovjek, unikat. Dogodi se da otkrivajući dijelove vlastite intimnosti, autor pogodi i dotakne intimnost dijela publike. To seciranje i kopanje po vlasitoj nutrini je upravo zapakirano u celofan i putuje prema dućanima.

Ovih dana, kad dio vas pokida tu foliju, koja je zadnja prepreka do omota i cd-a i zatim ga stavi u player... Tada ili ćemo "kliknuti" ili nećemo. Vrlo jednostavno. Možda je to? Ili ipak nije?

Stavio sam vam tekst na početku, malo sam se izjadao i sada ću stati ...

Vjerojatno zbog samog pisanja, ali već mi je bolje :) Sad možemo i ispočetka!

Lupiga.Com via Urban-izam