Kako je miniranog Augustinčićevog „Ranjenika“ zamijenila časna sestra Bogoljuba Jazvo
U livanjskom gradskom parku, točno na mjestu na kojemu je 1992. godine miniran spomenik “Ranjenik” velikog hrvatskog kipara Antuna Augustinčića, potkraj lipnja otkriveno je spomen obilježje “Zdenac milosrđa” s kipom časne sestre Bogoljube Jazvo. Ta je Livanjka, kako stoji na službenim mrežnim stranicama grada Livna, “u Drugom svjetskom ratu hrabrošću i požrtvovnošću, dok je djelovala kao upraviteljica i medicinska sestra u zagrebačkoj bolnici Sestara milosrdnica, spasila tristo devet zagrebačkih Židova”, a “učinila je to uz pomoć zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca”. Odmah se nameće važno pitanje: zašto je podignut spomenik časnoj sestri koja je, navodno, spasila 309 Židova, prije nego je obnovljen spomen na ranjene partizane koji su tisuće Židova Bosne i Hercegovine i Hrvatske spasili od nacističkog Holokausta i ustaškog genocida; spomen koji je na istom tom mjestu stajao točno četrdeset godina, od 1952. do nikad razjašnjenog miniranja 1992. godine.
Pokušavajući odgovoriti na to pitanje, Lupiga je početkom rujna poslala pitanja upravi grada Livna i gradonačelniku Darku Čondriću iz HDZ-a BiH koji je prije nešto više od tri mjeseca, na svečanosti obilježavanja 150. obljetnice dolaska Sestara milosrdnica na livanjsko područje, zajedno sa zamjenicom Časne Majke Marinom Pintar, svečano otkrio spomenik Bogoljubi Jazvo. Lupiga je gradonačelnika Čondrića pitala tko je i kada donio odluku o postavljanju spomenika „Zdenac milosrđa“ i kipa Bogoljube Jazvo u Gradskom parku, te zatražila taj dokument. Zanimalo nas je i je li o tome raspravljalo Gradsko vijeće Livna, a tražili smo zapisnik sa sjednice te rezultate glasovanja. Zanimalo nas je zašto je „Zdenac milosrđa“ postavljen na mjestu na kojemu je stajao spomenik ranjeniku Antuna Augustinčića, kao i gdje je sada Augustinčićev spomenik, što mu se dogodilo, kako i kada. Od gradonačelnika smo htjeli doznati je li uopće ikada službeno ustanovljeno kako je spomenik “Ranjenik” nestao sa svog mjesta, te jesu li pronađeni odgovorni za njegovo rušenje, a zanimalo nas je i gradonačelnikovo mišljenje o tome bi li spomenik ranjeniku trebalo vratiti u Livno, i kamo.
"Ranjenik" koji je miniran 1992. godine (FOTO: Privatna arhiva)
Odgovore na pitanja ni nakon više od mjesec dana nismo dobili, premda smo najmanje pet puta zvali upravu grada Livna, a potom i broj mobitela dijagnostičko-ultrazvučne ordinacije koju u Livnu vodi gradonačelnik Čondrić, poslavši ista pitanja i tim putem.
Prema neslužbenim informacijama koje je Lupiga dobila od članova livanjske oporbe, Gradsko vijeće Livna nije raspravljalo o postavljanju bilo kakvog spomenika na javnoj površini, pa tako ni spomenika „Zdenac milosrđa“. Tko je, dakle, odlučio o postavljanju spomenika Bogoljubi Jazvo, ostaje nejasno – premda se može pretpostaviti.
Kada, pak, u livanjskom gradskom parku dođete do mjesta na kojem je nekada stajao Augustinčićev „Ranjenik“, a gdje je danas spomenik sa statuom časne sestre i kamenom iz kojeg teče voda, nećete znati o čemu se tu radi, jer ni na spomeniku ni oko njega nema nikakvih obilježja ni natpisa, nema spomena Bogoljube Jazvo niti informacije kada, zašto i od koga je morala spašavati Židove.
Duže od tri decenije, od rušenja Augustinčićeve umjetnine do postavljanja spomenika u lipnju ove godine, zapušteni livanjski park bio je neugledna i prljava površina i mjesto potpune devastacije kulture sjećanja na žrtve podnesene u pobjedi nad nacizmom i kolaboracionizmom koju je, s itekako opravdanim razlozima, predstavljao Augustinčićev spomenik partizanskim ranjenicima. Tijekom ta tri desetljeća, sudbina miniranog spomenika postala je tabu - nitko ga nije javno spominjao.
Lupiga je proteklih dana doznala kako je ranjeni brončani "Ranjenik" završio u ateljeu sarajevskog akademskog kipara Enesa Sivca. Potvrdio nam je to i sam Sivac, koji nam je dostavio pisanu izjavu u kojoj, među ostalim, piše: “Prvu livnicu umjetničkog liva u BiH formirao sam s kolegama u svom ateljeu s velikim elanom i entuzijazmom. (...) Vjerojatno su općinski oci Livna imali te informacije pa sam pozvan da pogledam spomenik Antuna Augustinčića koji je bio u katastrofalnom stanju. Spomenik je dovezen do ateljea, i počeo sam zahtjevnu i kompliciranu restauraciju. Nekoliko puta mi je pokraden atelje iz kojeg su otuđili većinu alata i materijala, kao i radove, što me je psihički potreslo. Tada sam odlučio napustiti atelje kao i bavljenje umjetnošću koja je postala folklorna, agresivna i nacionalistička”.
Odgovor na pitanje tko je postavio novi na mjestu starog spomenika nismo dobili ni nakon više od mjesec dana čekanja (FOTO: Lupiga.Com)
Sivac nam nije otkrio podrobnije detalje o tome kada i kako je točno iz ateljea otuđen Augustinčićev spomenik te jesu li kradljivci pronađeni i kažnjeni, a spomenik spašen. Od policije u Vogošći kod Sarajeva, na čijem je području bio Sivčev atelje, pokušali smo doznati je li ikada obavljen očevid pljačke ateljea i koji su njegovi rezultati, ali do zaključenja ovog teksta ni od njih odgovore nismo dobili. Tako sudbina Augustinčićeve umjetnine ostaje nepoznata i 32 godine nakon miniranja – ovaj put možda čak i trajno.
Inače, Bogoljuba Jazvo rođena je u Livnu 1897. godine, u obitelji bogatog posjednika i obrazovanog trgovca Pave Jazve. Poslije osnovnog obrazovanja završila je gimnaziju u zagrebačkom samostanu Sestara milosrdnica, a poslije studija na zagrebačkom sveučilištu imenovana je ravnateljicom zagrebačke Realne gimnazije u kojoj radi do 1940. godine, kada postaje upraviteljica bolnice Sestara milosrdnica. S tog je položaja smijenjena u lipnju 1945. godine, nakon čega preko Rima odlazi u egzil, u argentinski Dock Sud, gdje se do smrti 1975. godine u redovničkoj provinciji bavi prosvjetnim radom, ne angažirajući se ni društveno ni politički. U domovinu se nikada nije vratila.
Je li Bogoljuba Jazvo uistinu tijekom rata u zagrebačkoj bolnici Sestara milosrdnica, uz pomoć kardinala Alojzija Stepinca, spasila 309 Židova, kontroverza je koju nije lako ni dokazati ni opovrgnuti. Desni i crkveni krugovi tu tvrdnju smatraju neprijepornom, pa je u više navrata iznesena u katoličkom tjedniku Glas koncila, ponovio ju je u svojim djelima i Juraj Batelja, postulator kauze za proglašenje svetim blaženog Alojzija Stepinca, kao i redatelj Jakov Sedlar u svojem dokumentarcu “Male velike sestre”. Taj film, kako je sa zagrebačke premijere 3. svibnja prošle godine prenijela Informativna katolička agencija Ika, “donosi i vrlo emotivno svjedočenje Mira Romana čija se majka u visokom stupnju trudnoće uspjela spasiti iz vlaka koji je prevozio Židove iz Sarajeva u Auschwitz, te se u Zagrebu domogla bolnice u Vinogradskoj gdje je Miro rođen, a onda pak zahvaljujući sestri Jazvo uspjela pobjeći iz nje”.
Istraživanja na temelju kojih su spomenute tvrdnje iznesene proveo je Marko Danon, zagrebački poduzetnik židovskog podrijetla, koji tvrdi kako u beogradskim arhivima te u Hrvatskome državnom arhivu postoje dokumentarni dokazi o tome da je Bogoljuba Jazvo, uz pomoć nadbiskupa Stepinca, u bolnici Sestara milosrdnica spasila 309 Židova. Štoviše, u spomen te plemenite akcije – ako se uistinu dogodila – u srpnju 2019. godine otkrivena je spomen-ploča u atriju bolnice, a na svečanosti je, među ostalima, bio i rabin Židovske općine Zagreb Moše Prelević. Novinar Lupige razgovarao je s Markom Danonom, koji je ponovio tezu o spašavanju Židova i ustvrdio kako dokazi o tome postoje u Hrvatskome državnom arhivu, ali nam ih na našu molbu nije predočio.
Kakva je politika livanjskih gradskih vlasti prema spomeničkoj baštini vidi se i na primjeru zapuštenog Partizanskog groblja (FOTO: Lupiga.Com)
Zanimljivo je, međutim, da je sam Marko Danon na spomenutoj svečanosti iznio manji broj navodno spašenih Židova od broja 309, koliko se u posljednje vrijeme spominje, i koliko se navodi u medijskom obrazloženju podizanja spomenika u livanjskom gradskom parku. Rekavši na svečanosti kako je o rezultatima svoga istraživanja obavijestio bivšeg ravnatelja bolnice Marija Zovaka, Danon je kazao kako su “utvrdili da se 250 Židova liječilo i skrivalo u bolnici, a 70 ih je preživjelo rat”. U tom je kontekstu važno istraživanje povjesničara Ive Goldsteina objavljeno u knjizi “Holokaust u Zagrebu”, vjerojatno najminucioznijem istraživanju ustaškog genocida nad Židovima u glavnom gradu koje je Goldstein 2011. godine objavio zajedno s ocem Slavkom, a nedavno je objavljeno i drugo, dopunjeno izdanje.
“Neki su se uspjeli skloniti u neku od zagrebačkih bolnica. Zlata Kellert (1892) primljena je u Bolnicu sestara milosrdnica 8. kolovoza s vrlo neobičnom dijagnozom: 'cystitis – cholecystitis – polyarthritis'. 'Cystitis' je upala mokraćnog mjehura, 'cholecystitis' upala žučnog mjehura, 'polyarthritis' je opća upala zglobova. Otpuštena je pet tjedana kasnije, 15. rujna. Još tajnovitije izgledaju zapisi o liječenju Zlate Frankl (1909) i Margite Böhm (1895), koje su također primljene u Bolnicu sestara milosrdnica 4. i 16. kolovoza te su im dijagnosticirani 'cholecystitis acuta postgripposa', odnosno 'dysenteria acuta'. Otpuštene su 1. rujna, odnosno 1. listopada kao 'izliječene'. 'Postgripozna upala žučnog mjehura' ne znači ništa. I 'dizenterija' može biti tek običan proljev. U prva dva slučaja nema indikacija da je obavljena operacija, što je trebalo činiti u ozbiljnijim situacijama. Relativna mladost bolesnica i mogućnost da se pod spomenutim dijagnozama zapravo ne krije nikakva bolest, ukazuje o čemu se zapravo radilo. Zlata Frankl bila je u Križanićevoj predodređena za deportaciju, ali joj je na intervenciju dr. Bronislave Prašek dr. Heršković izmislio dijagnozu, pa je prebačena u Bolnicu sestara milosrdnica u Vinogradskoj. Liječnik ju je drugi dan iz bolnice otpustio te se ona sklonila kod Prašekovih. I za druge dvije žene boravak u bolnici očigledno je bio način da se izbjegne deportacija, jer su one primljene u bolnicu baš u dane kada su po Zagrebu organizirana masovna hapšenja Židova, a otpuštene su kada je neposredna opasnost minula. Dodatan kuriozitet jest da se u otpusnim pismima Franklove i Böhmove uopće ne spominje bolnica u kojoj su boravile. Da su boravile u Bolnici sestara milosrdnica, može se zaključiti tek iz računa koje je Židovska općina plaćala bolnici. Naposljetku, Zlata Kellert ipak nije preživjela rat”, ovako o Židovima u bolnici Sestara milosrdnica otac i sin Goldstein, među ostalim, pišu u knjizi “Holokaust u Zagrebu”.
Goldstein međutim otkriva kako takvih vrsta pojedinačnih spašavanja nije bilo samo u Bolnici Sestara milosrdnica: “Sklanjanje po bolnicama bila je dosta česta pojava. Olga Schaeffer boravila je od 1930. u Psihijatrijskoj bolnici u Vrapču. Duhovnik bolnice Karlo Bubanić, kada ju je 1942. godine pripremao za krštenje, tvrdi da je 'sada gotovo posve sviesna, živi u bolnici više radi sadašnjih prilika'. Olga je preživjela rat i 1945. godine već je živjela u stanu u Đorđićevoj ulici. Njemački emigrant Norbert Thumin-Landau na nepoznat se način 1941. godine sklonio u tu bolnicu, iako uopće nije bio bolestan, i tako je preživio rat. Nadu Weiss (1924.) koja je u ljeto 1942. vozeći bicikl doživjela kompliciran lom ruke, smjestio je u bolnicu Merkur njezin ujak, katolik Stjepan Magdić. Zaslugom izvjesnog dr. Benkovića Nada je zadržana dulje vremena na liječenju od potrebnog, pa je tako izbjegla deportaciju (kojoj nisu umakli njezini roditelji Drago i Gizela)”.
Ovome tekstu nije cilj opovrgavanje da je Bogoljuba Jazvo uz pomoć nadbiskupa Alojzija Stepinca spasila 309 Židova u Bolnici Sestara milosrdnica; štoviše, poznat je podatak da je nadbiskup Stepinac spasio 55 stanovnika židovskoga staračkog doma koji su živjeli u Zagrebu ili njegovoj neposrednoj blizini za cijelo vrijeme rata. Tvrdimo, međutim, da se teza o spašavanju u Bolnici Sestara milosrdnica ne može smatrati nedvosmisleno dokazanom. U toj je tezi više kontroverzi, od koje bi trebalo dokazati svaku ponaosob: koje je točno ljude, i kako, spasila Bogoljuba Jazvo, i kako joj je u tome pomogao nadbiskup Stepinac? Nisu li ljude spašavali pojedini liječnici pišući im lažne dijagnoze, a ako jesu, kakva je u tome bila uloga ravnateljice Jazvo i nadbiskupa Stepinca? Jesu li oni znali za te lažne dijagnoze, i jesu li ih odobravali? Ako jesu, za koga su ih točno odobrili, i kako se to može dokazati? I tko je od ljudi koji su neko vrijeme u bolnici bili spašeni na kraju preživio rat: jesu li svi, ili samo neki? Ako su samo neki, tko je ove druge pobio? U svemu tome mnogo je nepoznanica, i posve je moguće da se cijela istina naprosto više ne može ni saznati, jer nema ni svjedoka ni preciznih i pouzdanih dokumenata za svaku od tih osoba – a ako je tako, nekorektno je, premda može služiti interesima drukčijim od interesa istine i pravde – kategorički tvrditi da su Bogoljuba Jazvo i Alojzije Stepinac u Bolnici Sestara milosrdnica spasili 309 Židova. Uostalom, prema toj je tvrdnji, kako doznajemo, rezervirana i židovska zajednica u Zagrebu.
U ovome tekstu ne tvrdimo ni da Bogoljuba Jazvo nije zaslužila spomen-obilježje u Livnu. No, odluka o spomen obilježju tajnovitoj Livanjki trebala je biti donesena u legalnoj proceduri, uz javnu raspravu i javni natječaj. Te procedure, u uređenim zemljama uobičajene, možda bi rezultirale estetski prihvatljivijom umjetninom, ali i odlukom da ne bude postavljena baš na tužnom, simbolički opterećenom mjestu uništenja ključne točke livanjskog sjećanja na oslobođenje od ustaša i nacista.
U selu gdje je osnovana Prva dalmatinska brigada u Drugom svjetskom ratu danas je spomenik "žrtavama partizansko-komunističkog terora" (FOTO: Lupiga.Com)
U tome i jest poanta – teško je oteti se dojmu kako je Bogoljuba Jazvo iskorištena samo kao sredstvo za zloupotrebu povijesti, jer njezinim spomenikom kao da je hotimice zbrisano sjećanje na Augustinčićeva „Ranjenika“ i njegovo vrijeme. Nitko, naime, tko ne poštuje partizanski pokret nema moralno pravo tvrditi kako smatra vrijednim spašavanje Židova od ustaša i nacista u Drugome svjetskom ratu, kao što se svatko tko partizanski pokret smatra zločinačkim izlaže sumnji u latentni antisemitizam. Razlozi su dokazani, poznati i jednostavni: Titovi su partizani, i nitko drugi, Židove kao zajednicu spasili od nestanka u ustaškoj NDH, kao i na cijelom prostoru Jugoslavije. Od oko 40.000 Židova, koliko ih je prije rata živjelo na području NDH, rat je preživjelo tek oko 9.000. Više od polovine njih, oko 5.000 preživjelo je bijegom u partizane.
To je razlog zbog kojeg postavljanje spomenika "Zdenac milosrđa" izgleda kao devastacija kulturne baštine i kulture sjećanja grada Livna i livanjskog kraja. Sumnju u istinoljubivost onih koji su ga postavili – jer zapravo se ne zna tko je to učinio – pobuđuju još neke činjenice. Partizansko groblje s kosturnicom na zapadnom ulazu u Livno sramotno je zapušteno: neupućeni namjernik ne može odgonetnuti čemu je, zapravo, posvećeno to zaraslo mjesto polomljenih i nečitljivih ploča.
Polomljene ploče na Partizanskom groblju u Livnu (FOTO: Lupiga.Com)
Još jedna pozicija na karti livanjske povijesti izaziva sumnju - selo Dobro. Tu, negdje na šestom kilometru od Livna prema Kupresu, 6. rujna 1942. godine pod zapovjedništvom komandanta iz splitskog Velog Varoša, Vicka Krstulovića, osnovana je Prva dalmatinska brigada.
Osnivanje Prve dalmatinske brigade (FOTO: Memoari jugoslavenskog revolucionera, Vicko Krstulović)
Na spomen obilježju posvećenom tom događaju i antifašistima dalmatinskog i livanjskog kraja danas nijemo stoji ograđeni križ, a na samom ulazu u selo Dobro, pored groblja i kapele, stoje i dvije mramorne ploče posvećene "žrtavama partizansko-komunističkog terora", što je samo po sebi skandalozno revizionistička kovanica.
Umetnuti križ na mjestu spomen obilježja Prvoe dalmatinske brigade (FOTO: Lupiga.Com)
Na tim su pločama urezana imena muškaraca koji su u vrijeme Drugoga svjetskog rata većinom imali između 20 i 40 godina, pa bi bilo važno objasniti kakav je to “partizansko-komunistički teror” pobio te ljude: jesu li oni bili ustaše pa poginuli u borbi, ili su bili ratni zarobljenici, ili nešto treće? Objašnjenja o tome nema, ali je na spomen obilježju, indikativno, uklesana šahovnica s prvim bijelim poljem.
Na pločama se uglavnom nalaze imena muškaraca koji su u vrijeme Drugoga svjetskog rata imali između 20 i 40 godina (FOTO: Lupiga.Com)
Povrh svega, na spomenutom su popisu i ova dva imena: Marko Vidović i Marko Pravdić, obojica rođeni 1910. godine. A evo što se navodi u monografiji “Livanjski kraj u radničkom pokretu i narodnooslobodilačkoj borbi” Rafaela Brčića i Mile Bogovca iz 1978. godine, u dijelu u kojem autori navode ratne žrtve: “Vidović, Lukin, Marko, Dobro, rođen 1910., zemljoradnik, Hrvat, u NOB stupio krajem 1944., poginuo maja 1945. kod Karlovca kao borac dopunske brigade”. Također: “Pravdić, Perin, Marko, Dobro, rođen 1910., zemljoradnik, Hrvat, u NOB stupio početkom 1944., poginuo maja 1945. kod Trsta kao borac dalmatinske brigade.”
Iz knjige "Livanjski kraj u radničkom pokretu i narodnooslobodilačkoj borbi” (FOTO: Lupiga.Com)
Baš kao što je, dakle, novi spomenik u Dobrome krivotvorina, takva je i prava istina o “poštovanju” koje su livanjske HDZ-ove vlasti odale časnoj sestri Bogoljubi Jazvo postavljajući njezin spomenik na mjesto spomenika osloboditeljima: neistina, krivotvorina i brisanje povijesti.
Lupiga.Com
Naslovna fotografija: Lupiga.Com
Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć naših čitatelja uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.
Isti oni koji su minirali Antuna, su isti oni koji su digli spomenik Časnoj.Jedna ideologija, zamjenila drugu.