Neodgovorno je i bezobrazno umjesto igračima zahvaljivati mitološkim bićima
Željko Babić je, očito, posvetio život Bogu. Ili Gospi. Ili Isusu. Teško je razaznati iz nedavnih izjava izbornika hrvatske rukometne reprezentacije koja od navedenih ikona ima najveći utjecaj na njegovo psihofizičko stanje. Štoviše, reklo bi se da mu često nedostaje ideja o tome koje božanstvo u određenom trenutku je najprimjerenije upotrijebiti.
Rukometni fanovi će, za lakše razumijevanje, u ovom primjeru moći povući paralelu s njegovim odabirom taktike. Zanimljiva stvar za primijetiti je kako se izbornik nakon pobjeda protiv Poljske i Španjolske zahvalio Gospi, a pak, iza poraza od Norveške – Bogu. Je li to zato što su poražene momčadi iz katoličke zemlje i pritom mnogoljudnije od Hrvatske pa se Bog nije htio miješati u porodičnu razmiricu te je poslao ženu da to riješi?
Međutim, kako objasniti nesretni poraz u polufinalu Svjetskog prvenstva od Norveške, zemlje gdje svega 22 posto stanovništva vjeruje da Bog postoji? Zašto se za taj skandal zahvaliti upravo onome koji ga je svojim nemarom prouzročio? Je li izbornik bio sarkastičan? Možda je htio na taj način svom igraču koji nije pogodio odlučujući sedmerac, Zlatku Horvatu, poručiti da ga Bog mrzi? Ili je pokušao kroz božje svjedočenje preobratiti pogane Vikinge?
Momci su se pošteno borili i ostvarili respektabilan uspjeh i tim više je neshvatljivo, neodgovorno i bezobrazno izbornikovo isticanje pomoći mitoloških bića (FOTO: Hina)
Osobno, kao nevjernik, moram priznati da nisam upoznat s načinom i preferencijama pri odabiru vlastitog zaštitnika. Je li tu riječ o duhovnoj snazi određenog entiteta, njegovom hijerarhijskom položaju među kolegama svecima, fizičkom (?!) izgledu, pedigreu ili obiteljskom naslijeđu? Ima li Gospa veći utjecaj među rukometnim, a Bog među nogometnim lobijem? Je li Isus specijaliziran za Sjevernu Ameriku? Čemu Duh Sveti duguje svoju nepopularnost?
Ipak, čini se da je izbornik za svoju vjerničku nišu odabrao lik i djelo popularne Gospe. I to međugorske! Puka je sreća što se Željko još u svojoj igračkoj karijeri, dok je zarađivao kruh u Italiji, nije skompao sa Gospom od Loreta. Zavodljiva je to djevica, ali čini se da je šarm Gospe iz našeg dvorišta ipak bio ubojitiji. Štoviše, naš izbornik, kada dobije mikrofon nakon utakmice, ne troši vrijeme govoreći o rukometu zbog čega i jeste pred televizijskim kamerama, nego se momentalno prebaci na metafiziku. Rezolutno odvoji uzrok od posljedice. Heroje od pijuna. Vas od nas.
Konstantno isticanje sličnosti unutar grupe nakon nekog vremena proizvede kontraefekt, odnosno počinju se nazirati različitosti. Privid homogenosti nestaje. Vrijednosti se ne preklapaju. Ciljevi se pomiču. Stvar je naročito potentna kada su u pitanju temeljna ljudska određenja. Kao što na primjer u igri „Pogodi tko?“ s prvim pitanjem eliminiraš najviše opcija tako pri definiranju strukture skupine religijskim određenjima otpada dobar dio kandidata.
Neshvaćeni izbornik (FOTO: Hina)
Bilo bi pretjerano i neistinito reći da ovo više nije moja reprezentacija. Uostalom, momci su se pošteno borili i ostvarili respektabilan uspjeh. Tim više je neshvatljivo, neodgovorno i bezobrazno izbornikovo isticanje pomoći mitoloških bića (pogotovo kad nisu ni pomogla) pa tek onda priznavanja zasluga stvarnih aktera. Međutim, naglašavajući religijsku inkorporiranost u reprezentaciju kao i njenu auru oko iste (zahvala Babića mnogobrojnima koji su molili za pobjedu) se očigledno događa odmak od dijela navijačkog tijela koje se ne osjeća uključeno u, ono što bi trebalo biti, zajednički uspjeh.
Hrvatska je, hvala Gospi (i Isusu), sekularna država. To podrazumijeva da bi osobe ovlaštene za zastupanje države trebale biti suzdržane od vjerskih praksa tokom obnašanja službene dužnosti. Ako se netko ritualno prekriži pred utakmicu – to je bezopasno praznovjerje. Ako netko kontinuirano maltretira javnost učestalim nesuvislim epifanijama koje je neugodno gledati i čije „postojanje“ pokušava servirati kao razlog nacionalnog uspjeha i dio općeg identiteta – to je vrijeđanje dostojanstva (i inteligencije) mnogih. Ako dovoljno puta na nogometu prigovoriš da te boli noga – postaješ slabić. Ako dovoljno puta istakneš da moraš učiti – postaješ štreber. Ako dovoljno puta obučeš stari božićni džemper – postaješ hipster. Ako dovoljno puta na javnoj televiziji napomeneš da si vjernik – postaješ taliban.
Lupiga.Com
Naslovna fotografija: Hina
Gospa, Bog, Isus i svi ostali sveci slobodno postoje u onih čijoj vjeri ti likovi pripadaju, ali u javni prostor nitko nema pravo gurati svoju vjeru, njene idole, znamenje, molitve, utjecaj,...
Kakve to veze ima sa sportom i sportašima. Njihova vjera je njihova stvar i odabir. Nemaju pravo to nametati drugima.Manifestacija pripadnosti bilo kojoj vjeri na stadionima i sportskim natjecanjima nije primjerena. pravi katolici svoju vjeru nose u sebi.