70. GODIŠNJICA OSLOBOĐENJA

Antifašistički Splite, sretan ti Dan oslobođenja!

ritn by: I. K./M. B. | 26.10.2014.

Na današnji dan 1944. godine partizanske jedinice oslobodile su Split. Prvi partizanski odredi u grad su umarširali oko sedam sati ujutro. Splićani su ih oduševljeno dočekali na ulicama. Partizani su kroz grad praćeni ovacijama i pjesmom. Nešto ranije, na jednom od gradskih trgova ubijen je zapovjednik ustaške bojne Bednjanec. "Svojom upornošću, svojim doprinosom i svojim odlučnim masovnim i herojskim držanjem u oslobodilačkoj borbi, Split služi na čast svojoj hrvatskoj domovini i ulazi u historiju naših naroda kao jedan od najsvjetlijih primjera otpora i borbenosti", objavila je toga dana Slobodna Dalmacija.

Dok su se jedinice Narodnooslobodilačke vojske približavale Splitu, u gradu su bili svi na oprezu. Pod rukovodstvom Mjesnog komiteta Komunističke partije Hrvatske i Gradskog narodnooslobodilačkog odbora, naoružane borbene i udarne grupe, članovi Partije i SKOJ-a, antifašisti i drugi rodoljubi, zajedno s ubačenim borcima Komande mjesta Split i onim domobranima i mornarima NDH koji su se priključili Narodnooslobodilačkom pokretu, čuvali su od rušenja i uništavanja najznačajnije objekte u gradu.

U Splitu je u 26. i 20. diviziju stupilo dragovoljno oko 700 domobrana, oružnika i mornara NDH. Računa se da je oko 3000 vojnika vojske NDH u Dalmaciji tijekom ofenzive za oslobođenje Dalmacije prešlo jedinicama 8. korpusa. Oni su s ostalim borcima pokazali veliku hrabrost, mnogi su odlikovani ratnim ordenjem, a neki su postali časnici i dočasnici Titove armije i išli s dalmatinskim divizijama do Istre, Trsta i Soče.

Nikola Anić, Povijest 8. korpusa NOVH, 1943. - 1945.

"Pravci ofenzive. Nastupanje 10. dalmatinske brigade prema Sinju,Klisu, Solinu i Splitu"

"Još je Švabo jak, razmišljali smo u strahu, a partizani nemaju velikih topova da ga iz Klisa potjeraju, još će biti teška i krvava borba. Stoga nismo ni sinoć lijegali s većom nadom nego svih dosadašnjih dana. Toliko smo se puta razočarali, da ne možemo više ni svojim vlastitim očima vjerovati. Tvrd je Švabo kao beton, moraš svakome napose glavu minirati. Bit će i naših krvavih glava i srušenih kuća. Pitanje je hoće li tkogod od nas ostati na životu. Dok tako u krevetu razmišljam, najednom, oko 9 sati u noći, strahovita eksplozija, stoput veća od topovskog hica, prolomi zrak i prodrma kuće i duše naše, da smo se u strahu pod jastuke skrivali, da nam se kuća ne bi srušila nad glavom ili koji još žešći vrag. Zar gradski mostovi lete u zrak i hoće li tako čitavi grad u zrak odletjeti? Osluškujemo u tišini koja je nakon toga nastala, ali noćni mrak neće da nam otkriva svoje tajne. Kad u 10 sati ponovno ista takva strašna eksplozija rastrese grad i zemlju, a negdje i stakla prskaju od same detonacije. Još jednom usred noći, u 2.30, strašna eksplozija prodrma grad, da bi nakon toga nastupila jeziva noćna tišina, koja nas uspavljuje nemirnim snom."

Vladimir Bego, dnevnik 1941. - 1944., str. 96., 98.

"Borci 12. brigade promarširali su kroz gusti špalir građanstva preko Obale koja je usprkos kiši bila prepuna"

Noge ne miruju; ruke se dižu; prsti se miču. Cvijeće se i lišće prosipa. Poslije toliko vremena povučenosti i šutnje puk hoće da se kreće, da duboko diše i da se naviče.

Neka me starica hvata za lakat, pipa me po ramenu:

»Ti si doista živ. Pisalo je u splitskim novinama da si nastradao, da su te partizani ubili. A, eto te!«

»Drugovi, Sloboda može što i Krist: dignuti mrtve iz groba!«

A narod kliče:

»Sloboda! Sloboda!«

Iako umoran, te noći nisam mogao lako usnuti.

A, i kako bih?

Svršavao je moj partizanski život.

Split, 29. listopada 1944.

Vladimir Nazor, Partizanska proza, Split, 1976., str. 165., 166.

"Izvanredno izdanje Slobodne Dalmacije tiskano na Visu"

Sjećate li se dobro tog jutra? Kako ste ga doživljeli? Koji vam se trenutak, koji detalj, naročito usjekao u pamet? Odgovori su bili brojni, različiti, i evo ih nekoliko…

… »Jedne večeri«, govori penzioner, »četiri ili pet dana prije oslobođenja, gledali smo vatre, rakete, kresove po Mosoru, Kozjaku, na otocima. Doznali smo da se slavi oslobođenje Beograda. Bila je to jeziva igra s nervima. Svud oko tebe, prst daleko, radost, slavlje, sloboda – a ti u svojoj mišolovci nemoćan čekaš. Viriš kroz prozor: eno ih, još patroliraju. Čuješ bat čizama i rafale šmajsera.«

… »Znam«, rekla je žena, »da smo svi stali na kiši, kisnuli smo, a nitko se nije micao. I znam da su zvona zvonila neprestano, isto kao da je Uskrs … Još nije bilo svanulo, a čula sam razgovore i dozivanja na ulici. – Ajdemo! – Utekli su Nijemci! – Nikoga nema u gradu! – Kad smo došli na Rivu, učinilo mi se da sanjam. Ajme, koji pusti narod! Otkad toliko svijeta nisam vidjela? Nije mi išlo u glavu da je Split tako velik. Samo je bilo malo mladosti. A onda s partizanima došla je i mladost. Oni su prolazili, marširali su, a mi smo plakali. Žene, matere, sestre, puno njih oko mene otkidale su se od špalira i padale oko vrata sinu, mužu, bratu.«

… Ribar s Matejuške sjeća se jednog detalja – povratka Fabjanka (Siriščevića op.p.). »Iz Rive dotrka je u svoju kaletu. Ka vitar. Nije ima vrimena na vrata od dvora kucat, nego je skinuja gevermašinu i zapuca. Mater je otvorila škure i zavikala odozgor:

- Fabjanko moj! – On je raširija ruke : - Majko!

Odmar je iša i nikad se nije vratija. Ali meni je uvik živ pri očima.«

Miljenko Smoje, Slobodna Dalmacija, 26. listopada 1959.

Predsjednik ZAVNOH-a i veliki hrvatski književnik Vladimir Nazor na Rivi

Uoči slobode kiša je pala, umila Split i oprala tuđinski vonj. Orile su se gradom pjesme… Prizor je zaista bio veličanstven. Taj prvi dan u slobodi ličio je na san. Tražimo ja i moj Ante sinove. Nema ih među tolikom vojskom. Mnoge sam partizane zaustavljala, pitala za njih. Nitko mi nije znao bilo što o njima reći. A tko zna? Možda je netko i znao ali nije mi mogao reći…

Nagađanja su se obistinila … Marijana i Branka više nikada nisam vidjela…« Nije ih vidjela ni kada su pošli u partizane. Ni kasnije.

Marijan je, 1943., dolazio po lijekove ilegalno u Split. Prespavao je kod Cvijanovića. Desa Kljaković je obavijestila njegove roditelje o tome. Ujutro su Ante i Antica pošli vidjeti sina, ali on je već bio izišao iz Splita … Poručnik Marijan imao je dvadeset sedam godina kad je poginuo, ne zna se za njegov grob…

Branko je posljednji put viđen na Biokovu u jesen 1943. g. Marica Glavina spremala se na put. Prišao joj je Branko, i doznavši da ide u Split, zamoli je da navrati njegovima i da ih pozdravi, što je ona i učinila. Ubrzo je zatim Branko nestao u jednoj borbi … ne zna mu se grob … a imao je dvadeset i tri godine…

»Oba su se rodila u Podgori, sinovi moji, jabuke moje… majka ih ne može nikako zaboraviti«, govori, a glas joj podrhtava.

Nisu ih zaboravili ni njihovi drugovi. U spomen-sobi, u Varošu, istaknute su njihove fotografije. O njima piše i u Knjizi evidencije, jer prošlost ne priznaje samo onaj tko se nje stidi.

Rade Bulajić, Poruka borca, 26. listopada 1985.

Legendarni partizanski komandanti Vicko Krstulović i Vice Buljan s narodom na Rivi.

Sjećanje komandanta splitskog područja Ive Purišića

» …Padala je prava jesenja kišica, oblaci kao da su se vukli nad samim krovovima grada. Nakon obavljenog posla (prihvaćanja predaje domobranskog garnizona) požurio sam prema Solinskoj cesti (Žrtava fašizma danas Domovinskog rata). Još dan nije svanuo … Stigao sam do stare zgrade NOO-a Split kad sam čuo pjesmu iz pravca današnjeg Pravnog fakulteta: »Život, mladost, ne žalimo mi…«, zastao sam i ugledao jednu četu partizana koja je sva pokisla ulazila u grad. Tog momenta su se rastvorile škure stare težačke kuće i na prozoru se pojavila najprije glava jedne starije žene… Zaplakala je i na sav glas zavikala: »NAŠIIII!«.«

Isaić, Zbornik br. 5, 825.

VIDJEH SPLIT U ŽICI

Vidjeh Split u žici

u cik ljetne zore kad se žala bude,

vidjeh Split u žici

u smireno jutro kada žute žita,

vidjeh Split u žici

u sunčanoj plimi kad grozdovi rude.

Al znam srce Splita.

Ognjeviti vihor zrenikom se diže,

nova zvijezda svu noć nad Mosorom gori

krijes do krijesa srca plamenom prožiže