U Sarajevu je prvog dana mjeseca ramazana iznenada umro pjesnik Zilhad Ključanin. Otišao je u pedeset šestoj, u naponu stvaralačke snage, u godinama kad pjeva zrelost, kako bi to rekao Shakespeare. Posljednjeg dana kolovoza prošle godine čitali smo pjesme u Gradačcu, na Kuli. On je tad prvi put pred publikom govorio svoju još neobjavljenu poemu “Moj život”, neku vrstu poetske rekapitulacije vlastite biografije, u kojoj imaju i ovakvi stihovi: 

Malehna crkva zvoni što sam je spasio u ratu.
U njoj se mole oni što kažu da sam nacionalist.
Stotinu teških zvona nosim na svome vratu –
Samo jedno od njih bruji da sam ko melek čist,
Ostala da sam peksin, do samog grla u blatu. 

Nakon čitanja i ugodnog druženja u tamošnjoj Gradskoj biblioteci, ljubazni domaćini smjestili su nas u planinarski dom Jasenica, gdje smo uz mirisnu i opojnu šljivovicu proveli besanu noć. Nas dvojica, sami, pod posavskim ozvjezdanim nebom, posljednje augustovske noći, raspredali smo o književnosti, Bosni i Hercegovini, njenom udesu i našim životima u njoj.

Ja sam Ključanina upoznao krajem osamdesetih, njegove mladalačke pjesme nosile su neku jezikotvornu energiju, neki ludički naboj, nimalo svojstven tadašnjem bosanskohercegovačkom književnom standardu. Pjesnik Stevan Tontić u jednom eseju uspoređuje ga sa njihovim velikim zemljakom Skenderom Kulenovićem. Zilhad je kao mladić znao na momente biti neposredan pa čak i prijek, znao je u polemikama raniti i biti grub, jer je to, mnogo kasnije sam shvatio, bio nalog njegove krajiške ćudi.

Ljubazni domaćini smjestili su nas u planinarski dom Jasenica, gdje smo uz mirisnu i opojnu šljivovicu proveli besanu noć (FOTO: Pixabay)

Sad smo, međutim, u tom planinarskom domu na obroncima Gradačca razgovarali kao ljudi sa bremenima životnog iskustva i ja sam shvatio da je Zilhad, kako on to kaže u navedenoj pjesmi “kao melek čist”. Sanjar i, kako bi to rekao njegov drugi slavni zemljak Ćopić, “ratnik golubijeg srca.” Pričao mi je te noći o svojoj zavičajnoj Trnovi, poharanoj, o ocu koji je umro kao izbjeglica u Švedskoj i čije se duh iz samrtničkog kreveta Malmöa preselio u ruševinu rodne kuće na Sani.

Tad mi je kazao da mi je posvetio jednu pjesmu, a ja sam to prvi put čuo, jer je Ključanin pisao i objavljivao mnogo, brže nego što sam ja mogao čitati i pratiti. Objavio je preko četrdeset knjiga - bio je veliki erudit, pisao prozu, romane, drame, filmske scenarije, bavio se znanošću o književnosti, ali prije i iznad svega bio je i ostao pjesnik. Bio je ona kaštelanovska tvrđava sa jedinom zastavom srca. Za njega se može reći da je bio angažiran pisac. Nije mogao mirno gledati dramu svoje zemlje i svoga naroda, naroda nad kojim je izvršen genocid. Pisao je ponekad politički neumjerene tekstove, što su mu mnogi zamjerali, ali on nije bio čovjek mržnje. Jer, dok je pisao, lijeva ruka mu je bila u plamenu. Nije bio miljenik čaršije. Zadnjih godina napustio je sveučilišnu katedru, povukao se u svoju vikendicu u okolici Tarčina i malo je sudjelovao u književnom životu.

Družili smo se intenzivno prošle godine, kada me je desetine puta vozio u štampariju Dobre knjige, kao inicijator i brižni urednik mojih izabranih tekstova. Planirali smo najesen organizirati promociju, ali teško će to ići bez Zilhada. Sad, kad više nije među nama, dovoljno je reći: njegove pjesme od prvih početaka do zadnjeg dana fuge su jedne velike simfonije ljubavi. To književno djelo ostat će ugrađeno u središtu duhovnog hrama Bosne, zemlje tragičnih pjesnika.

***

Vrag ti je dug život, čovjek svašta pamti. Prije gotovo četrdeset godina, u studenom mjesecu 1978. u mjestu Jonestownu u Guyani, kolektivno samoubojstvo izvršilo je 913 ljudi. Vjerska sekta koja se zvala Hram naroda, po nalogu svog karizmatskog vođe Jima Jonesa, kolektivno je popila smrtonosni napitak. Jones je obećavao sljedbenicima ostvarenje biblijskih ideja, napredak, socijalnu pravdu, evanđelje ljudskih sloboda, i pod tim proročkim nalogom otjerao je njih gotovo tisuću, u kolektivno samoubojstvo, u smrt. 

Da bi ostvario potpunu kontrolu nad svojom pastvom, ovaj genije smrti prvo je te nesretne ljude izolirao. Iz američkog civilizacijskog košmara povukao ih je u prašume Guyane, u kamp koji je nazvao svojim imenom. U tom kampu trajala je psihička indoktrinacija mahom neobrazovanih i siromašnih ljudi, koji su nasjeli na somnambulne vizije jednoga luđaka. Prvo su potrovali svoju djecu, pa onda nakon njih krenuli u kolektivnu smrt.

Mogu li se bombama uništiti ljudi-bombe? (FOTO: Hina)

Ovog događaja sjetio sam se kad sam čuo katastrofalne vijesti iz Istanbula, gdje su fanatični ratnici Islamske države eksplozivom skrivenim ispod odjeće raznijeli vlastita tijela i s njima u smrt poslali 41. putnika, a preko dvije stotine ljudi teško je ozlijeđeno. Mada je ova priča déjà vu, ponavljanje Pariza i Brisela, ponovno se samo od sebe postavlja pitanje: kakva to sila može natjerati mladiće na samouništenje, s ciljem luđačkog ubijanja potpuno nedužnih ljudi. Svaki teror prvenstveno je sijanje straha, ali ovaj teror je zapravo neuništiv, jer mogu li se bombama uništiti ljudi-bombe? Političke i vojne intervencije Zapada mogu u prah samljeti gradove i države, ali ovu terorističku formu teško da mogu pobijediti.

Potresi koje izaziva svjetski terorizam najviše idu naruku desničarskim pokretima, kako Starog kontinenta, tako i Sjedinjenih Država. Strah od terora i još više od izbjeglica koje su pohrlili u zapadne demokratske zemlje, strah od drukčijeg i drugog počeo je državne granice opasavati bodljikavom žicom, a i sama Europska unija na početku je svog raspada. Engleski referendum doveo je do razdruživanja (sjećate li se ove rogobatne riječi iz perioda raspada SFRJ?) ove jake europske zemlje od svojih dojučerašnjih saveznika. Samo, da li se isuviše važne i složene stvari mogu rješavati referendumima? Šta jedan prosječan čovjek, radnik u trgovini ili vozač tramvaja zna o kompliciranim ekonomskim relacijama, oko kojih se spore i nobelovci? On čita i sluša medije i glasa ono što mu predlože neodgovorne i korumpirane elite. Tako se u pitanje dovodi i sam proces demokracije, koja pokatkad postaje, kako bi to rekao Borges, tek manipulativna igra statistikom. 

Europa će se sve više baviti sobom, zaboravljajući nas nesretnike zatočene u prašumi Guyane, prepuštene bezočnim kriminalnim vođama što siju strah i nepovjerenje među ovdašnjim etničkim grupama, gurajući nas ponovo sve prema strašnim putovima bijede i propadanja. 

*** 

Objava rezultata popisa stanovništva, obavljenog prije tri godine, prouzročila je novu političku krizu, jer političari, zapravo, nisu zadovoljni rezultatima etničkog čišćenja. Koliko dugo se može skrivati istina? Ratom uspostavljeni entiteti, naime, nisu ipak toliko etnički homogeni, kao što su to umišljali „narodni predstavnici“, pa je sad nastao veliki kurcšlus. Kao primjer političkog teatra apsurda vrijedi zabilježiti izjavu Milorada Dodika da Bošnjaci objavljivanjem rezultata popisa žele stvarati islamsku državu. Gdje je rješenje? Nacionalistički umovi, vjerojatno, priželjkuju novi rat, da se dovrši započeto, ali zasad ga nema tko voditi, a nema bogme ni čime.

Malo se tko od njih zamisli nad drugim rezultatima popisa, kao, na primjer, nad pokazateljima da smo najnepismenija zemlja u Europi. Možda u tom analfabetskom ključu i leže naše goleme nevolje, jer sve što je lijepo i pismeno ubrzano napušta zemlju. Statistički izvori govore da je iz države prošle godine otišlo osamdeset tisuća ljudi, pretežno mladih. Zemlja se guši u nepotizmu, šovinizmu i korupciji, a političari govore o europskim integracijama. Pumpadžije političke magle čas su eurofili, čas euroskeptici, već prema vlastitim lukrativnim potrebama.

U prvim vjerničkim redovima slikali su se ponovo političari, varalice i licemjeri, gavani jednog izmrcvarenog i osiromašenog naroda (FOTO: Hina)

Dani muslimanskog blagdana, ramazanskog Bajrama, ponovno su pokazali veliku posjećenost bogomolja, što su mediji prenosili u ogromnim količinama. U prvim vjerničkim redovima slikali su se ponovo političari, varalice i licemjeri, gavani jednog izmrcvarenog i osiromašenog naroda. Nikad se više nije govorilo o Bogu, a nikad se manje nisu poštovale božanske zapovijedi. Umjesto skromnosti vlada bahatost, umjesto solidarnosti egoizam, umjesto darivanja otimačina, a umjesto ljubavi mržnja.

Bogomolje su nekad bila prazne, likuju oni, ali prešućuju da su tad tvornice bile pune. Danas se i posljednje tvornice gase, a nove bogomolje svakim danom niču. Nakon što su posljednjih decenija neumjesno ”poturčili“ i arabizirali bosansku vjersku običajnost, najistaknutiji predstavnici uleme sad tu običajnost žele nasilno bošnjačiti, pa se predlaže i novi naziv Bajrama - Hižaslav. Što je, dakako, postalo predmetom velike šegačine na društvenim mrežama. 

I tako, prolazi još jedno kišno ljeto, u apatiji i depresijama. Političari stalno govore o europskom putu, ali teško ćemo doseći kapitalizam sa ljudskim likom. More je za nas, zbog opće neimaštine, postalo misaona imenica. Evropsko nogometno prvenstvo privelo se kraju i kotrljanje nogometne lopte na svjetlucavom ekranu, tamo negdje u Francuskoj, na kraju svijeta - jedina je radost koju još sebi možemo priuštiti.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pixabay