-  Ko dobro misli, veselo živi  -  ☺            


            Lagano odmaram, palim cigar i blejim u TV. Sve je super, jer sljedećih par dana nemam pretjerano puno posla. Opušteno razmišljam unaprijed: nazvat cimera, sredit novi stan, planirat feštu za useljenje i još sto bezbrižnih poslića. A i Nova Godina će – gdje se sakrit’ ovaj put. Već nam je svima preko glave dosadnih i istih scena iz jednog-te-istog birca u kojem smo slavili zadnjih par godina. Želimo nešto novo, i u tom smo ‘odlučni’. Čak smo izbacili i internu zabranu: tko predloži ‘Taj Birc’ od zadnjih par godina plaća rundu … čak ga ne mora niti predložit za proslavu Nove, dovoljno da ga spomene. Čini se učinkovitim – već sam popio dvije runde na tu foru.

Razmišljanje mi remeti nekakav plastično-metalni zvuk izvana. Dosadni klinci nabacuju se, do iznemoglosti, plastičnom bocom, a jedan si je balavac zakačio pikslu za cipelu i struže po cesti ... a kao da mi struže po glavi. Već sam mislio izać i strpat mu tu pikslu u usta, kad zazvoni mobitel. Tko sad ...!! “Hej Srle, misliš li ti vanka na kakvu kavicu?” Naravno da mislim, spremam se i izlazimo na staru lokaciju – birc “Jaguar” kako smo ga mi interno nazvali, nudi uvijek iste face, i uglavnom mi se počinje gadit. Al’ šta ću, većina pobjeđuje i ulazimo in it. Uvijek ista ekipa, dolazi se pokazat i biti viđena, otračat kakvu ‘fancy’ stvarčicu na nekom, ili jednostavno šutit’ i blejat’ uokolo, kao pogled govori ‘tu-sam-svaki-dan-i-to-me-čini-najvećim-mangupom-na-svijetu’. Bacam ignorirku, sjedamo gdje ‘većina’ želi, samo se okrenem da provjerim ima li tko normalan ... ne, okej, daj kavu s mlijekom, čaša vode ... hvala. Konobar sjeban, kao nešto sam mu se zamjerio, al’ ipak čovjek posluži svoje i odradi tih 6 kuna po osobi. Čisto ga se bojim pitat za onu čašu vode, al never mind. “I dobro, gdje ćemo za Novu?” počinje spika o nebulozama, nedostatku i višku novaca, odlascima preko granice ...  Nitko ni da spomene ‘Onaj Birc’ zbog kojeg se plaća runda. Peh. Sva sreća imam love.  U priči se izgubimo i nastavimo o nekoj curi s kojom se frend ‘žika’ već mjesecima, a zna nula bodova o njoj ... jednostavno ju zove ‘Mahala’ ... kao cura mu jednom mahnula, pa otud izvedenica ‘Mahala’ – nije nikakvo bosansko naselje, nego, eto ... ma pusti. “Da ju tražim broj?” upitam, al frend ni čut o toj soluciji. Ma ne krivim ga uopće – to je super kad se žikate; ima neki posebni naboj, ono, kužite se, to je najvažnije ... samo da ne potraje predugo i da ‘Maa-hala’ ne mahne nekom drugom.

Šutim malo, pa se uključim u razgovor o ‘svemu-što-nije-bitno’, i tako se malo po malo, vraćamo na temu te famozne i nikad dovršene priče o Novoj Godini. Kužimo otić negdje van granica, i tako smislimo odlazak u Mađarsku, Češku ili Gdje-Već-Ne, vođeni starim dobrim lovačkim pričama da se za, dobrih-starih-lovačkih, 100 maraka može živjet ko car, i još ti ostane da zavrneš rundu cjeloj birtiji ... Malo se pogubim od hladnoće u “Jaguaru” jer je neki biser ostavio vrata otvorena, al nikom od ‘zvijezda’ koje sjede blizu vrata se ne da zatvorit vrata – onako veselo bleje okolo u sjajnim kožnjacima. Napokon, konobar Mrgud čini pravu stvar i zatvara vrata. “I tako dakle” upadnem u razgovor, kao da smo sve riješili, “znači, kako idemo?”. Pa autom, naravno, kažu oni, i ja sav sretan da smo se uspjeli dogovorit bar nešto, zapalim cigar, pa dok mi nije ‘prisjela’ kava prelazim na drugu temu. Jer kužim da to nije gotova stvar, i da će bit još sto i jedna promjena ‘plana’, al’ dosta mi je i da živim u zabludi sljedeća 24h. Ipak, mora ostati nešto o čemu će se sutra pričati. Jer obično su ti ‘dogovori’ izgledali tako da svatko predloži jednu ili više lokacija za proslavu, sjednemo, i ubacimo papiriće s prijedlozima u nekakvu kapu i izvlačimo ... nema posebnih pravila: dok ne izvučemo što nam odgovara, iz jednog od 15-tak puta ne odlazimo. Ili bacanjem kocke: tipa svatko baca za sebe, zada si nekakav prijedlog i ako u tri bacanja dobije peticu, pobijedio je! I od tog uglavnom nema ništa jer svatko igra protiv sebe i kocke. Beskorisno.