Fijasko opozicijske inicijative da se ministar znanosti, obrazovanja i sporta Pavo Barišić u Saboru opozove nakon što je Odbor za etiku u znanosti i visokom obrazovanju (OEZVO) detektirao plagijat u njegovom radu „Does Globalisation Treathen Democracy“ iz 2008. godine, pripisuje se HDZ-ovom načelnom političkom nemoralu i navodnim akutnim unutarstranačkim tenzijama. 

Pod drugo spada navodno loša premijerova trenutna pozicija u odnosu na „desnije“ krilo HDZ-a povezano s Barišićem i taj je ružičasti pogled na Andreja Plenkovića usko povezan s paralelnom krizom u HAVC-u. Ta teorija, vjerojatno debelo precijenjena među zagovornicima, kaže da je Hrvoje Hribar samo kolateralna meta u sukobu u kojemu, u konačnici, trebaju stradati Nina Obuljen Koržinek i sam premijer, pa bi nemoralni potezi koje Plenković vuče bili posljedica kompromisa radi opstanka „manjeg zla“ na čelu stranke. 

Kako bilo, to nipošto nije sve, niti je najzanimljivije u ovoj priči. Ona, zapravo, savršeno ilustrira način na koji opozicijski pristup problemu može osnažiti nepopustljivost vladajućih u zaštiti neobranjivih krimena i uhodane mreže političkih spletki, paralelnih struktura i korupcije. 

U slučaju Pave Barišića, kao i u svim ostalim, Odbor se precizno držao svojih minimalnih ovlasti i potpisao da je ministar plagijator, bez prijedloga da se revidira njegov nastavnički status (FOTO: Hina)

Prvi potpuno krivi korak napravio je naš javno angažirani znanstvenik iz inozemstva Ivan Đikić, kojemu inače treba zahvaliti na višegodišnjem korektivnom trudu oko naše politike znanosti i obrazovanja i strastvenom uplitanju u provincijalne manipulacije tzv. akademskih elita i nadležnog ministarstva. Međutim, samo je slijepi akademski narcizam mogao dovesti do toga da utrči na posve krivi teren utakmice koja se vodi oko Barišića, te svojim autoritetom na isti teren dovuče i sve ostale sudionike tog posve suvišnog medijskog spektakla. Radi se o otvaranju znanstveničkog pripetavanja je li Barišić plagijator ili ne, nakon što je OEZVO već rekao svoje. OEZVO je, podsjetimo, tijelo koje je formirala Vlada, a članove potvrdio Sabor. 

Iako predlagatelj zakona, Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta, nikada nije temeljito obrazložio ni verificirao potrebu za postojanjem takvog tijela, iz Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju (ZZDVO) iščitava se da OEZVO ima simboličku funkciju moralnog poglavara u znanosti i visokom obrazovanju, neovisnog o klaustrofobičnim lokalnim akademskim sredinama koje su lena tamošnjih ambicioznih vladara. Pritom Odbor ne arbitrira, niti ulazi u autonomiju sveučilišta, notorna je laž kada se tako nešto tvrdi. Prema ZZDVO-u, Odbor tek u iznimnim slučajevima može predložiti pokretanje postupka za oduzimanje zvanja pred nadležnim sveučilišnim tijelima i to je maksimum reperkusija koje njegovo mišljenje može imati po nečiju znanstvenu karijeru. OEZV-ov prijedlog ničim ne obavezuje sveučilišta ni njihove sastavnice. 

Čak i kad ne bismo znali povijest rješavanja slučajeva znanstvene nečestitosti na našim fakultetima, minijaturnost tih sredina nas upućuje da je dobro da postoji tijelo kojemu je omogućena distanca, mada ni to u ovakvoj i ovolikoj zemlji nije nikakva garancija da neće biti sukoba interesa, političkog ili čisto koruptivnog pritiska na članove odbora. U slučaju Pave Barišića, kao i u svim ostalim, Odbor se precizno držao svojih minimalnih ovlasti i potpisao da je ministar plagijator, bez prijedloga da se revidira njegov nastavnički status. 

Sudbina njegove političke funkcije nije pod ingerencijom OEZVO-a, ali zdrav razum nalaže da ministar kojeg Sabor i Vlada posredstvom vlastite institucije proglase plagijatorom isti tren mora odstupiti. Postavljanje profesora Đikića i svih ostalih znanstvenika kao stručnih, ne-političkih arbitara u tako čistoj situaciji, moglo je stoga doći samo kao posljedica nerazumijevanja da je odsad riječ o političkoj temi, a ne o temi plagijata i da ego znanstvenika treba suspregnuti. 

Samo je slijepi akademski narcizam mogao dovesti do toga da Đikić utrči na posve krivi teren utakmice koja se vodi oko Barišića, te svojim autoritetom na isti teren dovuče i sve ostale sudionike tog posve suvišnog medijskog spektakla (FOTO: Hina)

U situaciji u kojoj Vlada prijeti da zaobiđe najvažnije institucije izvršne i zakonodavne vlasti, najmanje što nam treba je hrpa znanstvenika koja čini to isto i gotovo je posve svejedno jesu li pritom na pravoj ili na krivoj strani. Sve su te strane u krivu. Inače krajnje mlohava i najčešće promašena opozicija u Saboru ovaj je put na početku rasprave dobro artikulirala taj problem, a šef SDP-a Davor Bernardić je vrlo civilizirano kazao da mu je neugodno što mora izlaziti iz okvira proceduralne ispravnosti i nastaviti u pravcu koji diktira HDZ, je li Barišić stvarno plagijator ili ne. 

Budući da su za takav tip rasprave, uostalom, nekompetentni, SDP-ovci su se uhvatili Đikića kao svoje ekspoziture, baš kao što ga se HDZ uhvatio kao svog oponenta, a rezultat je potpuna politička instrumentalizacija jednog znanstvenika u Hrvatskom saboru koja je uvrijedila i šokirala i samog Đikića. Samo što on u tome nije nevin, budući da je participirao u izlasku iz striktnog i realno najproblematičnijeg okvira teme i to nastavlja činiti. 

Da ne pretjeramo u osudi jedine osobe koja se tu lisicu sad trudi istjerati iz grma, treba napomenuti da bi do svega toga došlo i bez Đikića, jer bi se horde iz EPH i hrvatske akademske zajednice same našle negirati vjerodostojnost OEZVO-a u ocjeni „merituma stvari“. Ali to ne znači da se angažirani na „pravoj strani“ nisu mogli izuzeti iz znanstvenog diskursa o politici znanosti koji je, u cjelini gledajući, samo naštetio i poslao poruku da se na Barišićeve grijehe u „kreativnoj“ interpretaciji znanstvene čestitosti može gledati ovako ili onako. 

U ovako toksičnoj i korumpiranoj sredini, javnost je preko medija informirana da navodna kreativnost može ovisiti i o umreženosti znanstvenika sa strankama, pa je tu kolateralno dodatno stradala i reputacija znanosti i ugled onih koji su se angažirali bez ikakvih pozadinskih motiva. Stvar je u tome da se na Barišićev slučaj ne može gledati kreativno, jer se nakon rješenja OEZVO-a ne radi o njegovoj interpretaciji demokracije, nego o premijerovom postavljanju iznad države i najvažnijih institucija izvršne i zakonodavne vlasti. Radi se i o dezavuiranju Sabora i manijakalnoj personalizaciji političkih procesa od strane svih zaraćenih strana. Nakon promašene mete javne galame, taj nam problem ostaje, neovisno o tome hoće li neko novo otkriće ministrove znanstvene nečestitosti na koncu dovesti do njegove smjene. Štoviše, ako se u Njemačkoj pokaže da je ministar autoplagirao svoju doktorsku tezu i to postane neizdrživi politički teret, moglo bi se dogoditi da slavimo potpuno krivu i passe stvar, demontažu Barišića, a treba nam demontaža premijera i njegovih pozadinskih podupiratelja.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Hina