Dva, jedan ili možda čak tri apaurina? Na prazan želudac ili da ipak nešto ubacim u kljun? Odlučujem se za dva i prazan želudac, a u jebenom autobusu Croaga na putu za Linz, ionako poslužuju croissante i kavu. Pitanje je samo hoće li mi se nakon svega uopće dat išta pojest. U busu me neki gastarbajter pila kako mu je dosta rada u inozemstvu i kako se želi vratiti u Hrvatsku. Boli me kurac, to je ionako njegov život. Uostalom, ne daju mi se slušat sva ta njegova sranja o kvazi problemima, kako si vani uvijek stranac, kako te ne gledaju ko ravnopravnog i slično.

I dok on kenja ja staklastim, otupljenim očima, za koje je moj 'sugovornik' komentirao da su tople, vlažne i nekako srneće, pokušavam percipirati slike koje se mijenjaju rapidnom brzinom. Loš film. Kao na snimanju nekog usranog sitcoma kada glavni junaci vozeći se u autu čavrljaju, a u pozadini se nižu imaginarne, nepostojeće slike. Laž. Foto-montaža. Imam osjećaj da sam dio proklete foto-montaže i jedino čega sam svjesna je mirisa njegovog Farenheita od večeri prije za koji je zabrijao da mu prikriva miris heroina.

- Ovo je pakao! Riješi me ovog demona! Hoću van, molim te izvuci me van, vikao je i urlao večer prije vezan mojim remenima za rubove kreveta.

Vezivanje. Posljednji pokušaj dvoje očajnika. Skidanje na suho. Pakao. Soba prepuna demona izobličenih, iskarikiranih lica. Lebde stropom, oko lustera, iznad kreveta i cere se plamtećih očiju. Trešnja, grčenje, uriniranje u krevet, psuje mi mater i rodbinu, "Mrzim te, pusti me, idi dalje. Kurvo bezosjećajna." Pucam. Zovem njegovog bratića koji stiže s novom dozom, čistom iglom i ostalim šamanskim potrepštinama. Bode ga onako razapetog na krevetu i nastaje mir. Max ostavlja table heptanona na drvenom, spaljenom stolu s pepeljarom koja je prepuna mojih nedogorjelih cigareta. Samilosno me gleda - serem mu se na samilost - i dok mu otvaram vrata primjećujem kako se demoni stapaju sa zidovima, ali užarene oči ne nestaju. Čekaju i vrebaju pritajeno priliku za slijedeći izlazak.
Odrješujem remene i on se spokojno naslanja na moje grudi uz riječi "Oprosti, oprosti...., oprosti mi molim te". Spokoj. Nestajanje. Uranjanje.

Sedam dana poslije

- Dobro da si se otišla odmorit u Linz. Nedostajala si mi, izjavljuje na autobusnom kolodvoru i posramljeno priča kako je morao prodati Ford Escort.

- Ali kupio sam starog Fiata 127. Zakon je. Crn. Odlično ćemo izgledat u njemu ovako visoki, bit će presmiješno.

Biljarski štapovi su naravno uvijek u autu, joint je već smotan, no prije partije moramo skoknuti do Dubrave. Sve mi je jasno. Putem do Dubrave, uz dimac, pričamo o Ugljanu, Španjolskoj, Klisu. Kune se, kao i toliko puta prije da više nema pucanja u žilu ni heptanonima, ni andolima, ni žutim ni bijelim, a kroz smijeh kaže da više nema ni kombiniranja.

- Nema više ni autoputa. Obećavam.

Autoput je prava uživancija. Jurnjava cestom s povremenim zaustavljanjima i obaveznim urokavanjem sve dotle dok folija ne ostane potpuno prazna, žlica se ne ohladi, plin iz upaljača ne dođe do minimuma, a miris kiseline ne osupne auto.

Dvije godine poslije