Znam, znam, znam... Edo je šupak, umislio se i ne znam sa svoju lupigu napisat kolumnu.
Jebiga, nisam stigo, žena, poso, papiri, svašta me nešto snašlo. Upozno sam neke ljude koje mi je fakat bilo zadovoljstvo upoznati, upozno sam i puno govana, ali o njima sam već napiso
kolumnu. Imam za vas dvije nevjerojatne priče koje sam čuo od one prve vrste ljudi, a pošto većina Vas ljubitelja Lupige spada u istu vrstu, ne bi bio fer da vam to ne ispričam.

Ne znam za što me ne čudi, ali radnja je smještena u Bosni, zemlji koja je tolko sjebana alivam ovakvim fenomenima daje poticaj, moral, optimizam i najbitnije osmijeh na lice.
Pa krenimo redom. Ovu priču mi je ispričao novinar koji radi za Feral i piše knjigu o tome.
U Bosni, točnije u gradu Bugojno ( odakle potiče većina kreatora Lupige ) postoji već dugi niz godina jedno lovište krupne divljači. Ja mislim da se zove Koprivnica. To je lovište poznato narodu i zato jer je Tito dofuravo svoju ekipu iz nesvrstanih i drugih sjebanih država, većinom Predsjednike i ljude iz svoje branše, da rokaju mede i svakojaku divljač. Zadržimo se na medama. Broj medžeda u tom lovištu prije rata je bio fascinantan, ne znam brojke, ali tih prekrasnih životinja je u Koprivnici bilo najviše u Europi. Počeo je rat. Sranje na sve strane, granate, metci, pokolji. Medvjedi iz Bugojna, kao i većina Bosanaca, ufatiše bježat. Ko što kaže Riper : ˝Panika, bježanija, u drveće i rijeke˝.
Bosanske medonje krenuše preko šuma i planina do jedne slične šume i planine blizu Austrije.
Austrijanci su jedva dočekali, sada imaju meda ko niko u Europi. Znali su oni da su mede iz Bosne, jer kako sam čuo pojedini su imali i one oznake po sebi, nešto tipa made in Bosna, ali ko jebe nas mi nismo niko za Austrijance. Tetošili ih Austijanci ko da su njihovi.

Dejton, mir, nema pucanja, pozitiva se poče širiti Balkanom. Jedno jutro čuvar na Koprivnici u Bugojnu, sav sjeban i tužan jer nema šta čuvat, spazi krdo meda. Hahahahahahahahahaha.
Sljedeće jutro još jedno krdo. Haahahahahaha. I tako iz dana u dan, pazi sad ovo, sa svojim potomcima u još većem broju nego prije. 2 X Hahahaha. Bosanski medo, za razliku od bosanskog čovjeka, nađe put iz dijaspore. Nema te Austrije koja može zamijeniti njima njihovu bukvu. Mislim simbolika je očita, ali priča je nevjerojatna. Jedini problem je kolko sam čuo u tome što sad meda ima fakat puno, treba im više ne miniranih šuma, pa se ljudi boje da neće koji naletit na minu pa da ovaj put fakat zbrišu i pošalju nas u  kurac, ovaj put za ozbiljno.

Druga priča.
Nedavno se u Doboju, mjestu koje se nalazi nadomak Tuzle, desila jedna hip hop manifestacija, po uzoru na takve u Tuzli. Ja sam bio pozvan, ali sam se zadržo u Brčkom kod staraca pokušavajući s burazom ufatit kojeg soma dok je sezona.
Moja ekipa iz Disciplinske Komisije, na čelu sa DJ Emirom i ekipom sa emisije FMJAM, je došla, dobro dočekana, sa malom dozom treme, jer ipak je to Republika Srpska. Skupilo se kažu mi raje, dosta znatiželjnika, da bi na kraju ostalo nekih 150 ljudi, što je sasvim dovoljno za ok atmosferu. Party je bio smješten u nekoj školskoj dvorani. Pazi sad ovo. Bina, zvučnici, pojačala i mikrofoni. Dolazi tip sa televizorom i ni pet ni šest već ga smjesti na binu. Moja raja misli ono, ok oni tako briju. Nakon par minuta dolazi isti tip sa Play Stationom i džojstikom. Moji oduševljeni pomisle da će nabaciti koju partiju ISS-a dok sve ne počne. Hahaha. Tip izvadi cd-ove i poče puštat muziku. Uze podloge od raje, doda im mikrofone i moji počeše rokat. Oni rokaju, na ekranu se izmjenjuju one vizualizacije zvuka u slici, raja skače, ruke gore. Ne mogu vjerovat ni sada dok pišem. Jebo cd player, jebo gramofone, station buraz moj.
Nema da nema. Show must go on. Jedina stvar koja je bila loša u biti je to što kako su oni skakali na bini tako se play station treso i preskako. Hahaha.
Obadvije ove priče nisu ništa drugo nego Ultraoptimizam, stvar koja nam svima fali, koju smo izgubili sa godinama i zrelosti valjda.
Jebo zrelost!
Voli vas Maajka!