Hrvatska je zemlja siromaštva. To sada više nije stvar osobnih dojmova i pogleda, već krute statistike, rezultat ekonomskih činjenica koje su nedavno u javnosti iznijeli stručnjaci s Ekonomskog instituta u Zagrebu. Nakon prednovogodišnjih ekstaza koje su ovdje neobično, s obzirom na realnost i činjenice, visoko neprirodne, uslijedili su dani otrežnjenja, susret sa stvarnosti čije su realne komponente negdje proporcionalno, samo s druge, donje strane skale. Ravnateljica Ekonomskog instituta u Zagrebu, gospođa Maruška Vizek kaže – „Rumunjska nas prestiže. Mi smo od treće najbogatije bivše socijalističke zemlje na početku tranzicije postali druga najsiromašnija zemlja, dvadeset i pet godina kasnije“. 

To nije samo posljedica visoke vanjske zaduženosti, koja se još uvijek povećava, već i dakako katastrofalno lošeg gospodarenja državnom imovinom, koja se je istopila, rasula, rasprodala, nestala… 

Biti siromašna zemlja moguće da i ne mora uvijek biti tako porazna činjenica, ukoliko je to dio prirodnoga stanja određenog prostora, uvjetovanog skromnim prirodnim bogatstvima, obrazovnom i svakom drugom – privrednom, gospodarskom, upravljačkom i tehnološkom zaostalosti. U takvim zemljama, ukoliko ih negdje još uvijek ima, ljudi možda žive više u dosluhu s prirodom, i s određenim elementima unutar sebe, koje smo mi u civilizacijski naprednijim prostorima zapostavili, ili nam samo dodatno stvaraju probleme. Ali to nije to – ne u ovom slučaju, obzirom da naša zemlja po prirodi svoga nasljeđa i svojih bogatstava, u koje treba ubrajati i obrazovane, prodorne i sposobne ljude, nije siromašna – dapače. Ovdje još uvijek žive ljudi koji svojim dosadašnjim iskustvom tome mogu posvjedočiti. 

Biti na strani onih koji imaju novac i moć u svojim rukama (FOTO: Lupiga.Com)

Naše siromaštvo, kao i ono koje se javlja kao zabrinjavajuća pojava u puno razvijenijim, i nebrojeno puta bogatijim europskim zemljama – na primjer, u današnjoj Njemačkoj, govori o naraslim društvenim nejednakostima, prema kojima velika manjina ima puno i previše, dok je broj onih koji imaju malo ili ništa uvećan, i još uvijek raste. Jaz, procijep između ovih dvaju skupina do te je mjere uvećan da se već može govoriti o ponorima koji su nepremostivi. Šanse da se taj jaz smanji gotovo da su nikakve – ideje socijalne pravde i ravnoteže, kao i pogledi na čovjeka kao na biće zajednice koje se u njoj ostvaruje na korist sviju ishlapjele su, i danas ih se još uzima u obzir u kontekstu kakve salonske, dobro potkožene, ironije. To je porazan znak da se i dobar dio onih, koji se obično nazivaju „društvenim elitama“, a čiji bi dio unutarnjeg opredjeljenja trebao biti suprotstavljanje društvenim nepravdama, opredijelio za suprotno – biti na strani onih koji imaju novac i moć u svojim rukama. 

To dovodi do toga da se sve više ljudi osjeća društveno izopćenima, da sve više ljudi, ukoliko uopće nešto radi, radi sve manje isplative poslove. Ovakvo mišljenje daje i ekonomski komentator njemačkog Die Zeita, novina koje se po vrijednostima koje podržavaju smatraju „buržoaskim“. No i tamo sada dolaze do zaključka – „Očigledno je da neoliberalni kapitalizam uništava temelje vlastitog postojanja. Političari i novinari u liberalnim društvima ne rade u korist svih, već samo u korist svoje klijentele.“ 

U današnjoj Njemačkoj čak se 70 posto građana kritički izjašnjava o porastu društvene nejednakosti, za koju se smatra da je prevelika. Peter Bofinger, profesor ekonomije i savjetnik Angele Merkel, kaže: „Porast nejednakosti raspiruje populizam i uništava svijet kakav poznajemo.“

Kome su namijenjene prodavaonice ovakvih satova? (FOTO: Lupiga.Com)

Tome na žalost, u još surovijim nerazmjerima, i sa zabrinjavajućim posljedicama koje one već uvelike donose (velik broj gladnih, nezaposlenih, beskućnika, starih i bolesnih bez mogućnosti za kvalitetno medicinsko i socijalno zbrinjavanje…), svjedočimo i kod nas. Svijet kakav poznajemo uistinu nestaje. Dovoljno je samo pogledati vanjštinu hrvatskoga glavnoga grada – više se čak niti u strogome centru ne mogu sakriti opustjeli, prazni stanovi golih, propadajućih zidova, samo ukoliko se prolaznik odluči podignuti malo pogled prema gore, preusmjeriti ga s prizemnih pročelja, koja još uvijek, barem u strogome centru, šire laž blagostanja. 

Ta je laž dovedena do ovog sveopćeg populističkog neukusa – nije posve jasno kome su namijenjene prodavaonice cipela, od kojih jedan par košta pet tisuća eura, niti haljina, čije cijene je nelagodno spominjati? 

O ulicama malo zabačenijim od strogoga centra da i ne govorimo – nikada u Zagrebu nije bilo toliko Second hand shopova, za koje je u današnjem kontekstu posve jasno da nisu tu zbog neke sveprisutne „vintage“ mode, već kao posljedica očaja i neimaštine. Osim toga, i oni, bez obzira na jeftinoću i moguću kvalitetu svoje ponude, zjape prazni. 

O tome kakvi su prizori svakodnevice u slavonskim, ličkim, dalmatinskim i drugim provincijama, kakvih sve slika ima po tamošnjim bolnicama, socijalnim ustanovama, čovjeka je strah i pomisliti.

Dovoljno je samo malo podignuti pogled s prizemnih pročelja (FOTO: Lupiga.Com)

No, pustimo sada osobne dojmove, oni se uvijek mogu pripisati kakvoj osobnoj neuralgiji, krajnjem subjektivizmu. Pred nama su činjenice, koje nikome ne idu u prilog, čak niti onima koji još uvijek žive u uvjerenju da drže stvar u svojim rukama, i da konci koje su nategnuli do maksimuma ne mogu popucati. To je doduše malo neobično, naivno uvjerenje, za jednu takvu populaciju, koja je sve samo ne naivna. 

U Zagrebu je ovih dana promovirana knjiga ekonomskog stručnjaka Živka Rakovca, „Tranzicija kapitalizma u socijalizam“. Treba vidjeti što ovaj teorijski i praktični stručnjak misli o vremenima koja su pred nama, no rečenice koje je izgovorio na promociji možda i nisu tako pesimistične: „Promjena društvenih odnosa doći će i odozgo i odozdo. Za sada se odozgo jačaju suprotnosti, nejednakosti i problemi, ali vladajuće elite morat će početi razmišljati o promjenama. Svaka takva promjena bit će odmak od rasta nejednakosti.“ 

Te se rečenice čine točnima, oslobađajućima. Hoće li takvi, nadolazeći trendovi, zahvatiti i našu zemlju, i u kojem modificiranom, „tranzitnom“ obliku, možemo nagađati, ali smijemo primijetiti kako te promjene neće donijeti jedan čovjek, niti politička stranka, bilo koje boje. Promjena je u svakome od nas, u svakom postupku, odluci. To su važne stvari, koje je dobro imati na umu, ukoliko se uistinu teži promjenama postojećeg, već ukorijenjenog sustava vrijednosti.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Lupiga.Com

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Korak dalje: Izazovi europske Hrvatske"