Odavno se na političkoj sceni, što se kaže, u regionu nije dogodilo nešto tako spektakularno kao uspjeh koalicije “Sarmu probo nisi – Samo jako”. Naime, u beogradskoj opštini Mladenovac, lista studenta komunikologije Luke Maksimovića i njegove raje, osvojila je drugo mjesto i zgrabila značajan dio glasova na tom srezu. Pošteno se narugavši parlamentarnim izborima – zaista, vidi li neko smisao u izborima na kojima svake dvije godine isti majmuni povređuju svoje primatstvo? - načinu delegiranja, i na kraju, političkom marketingu.

Prava majstorija: kako su vršnjaci političkog višestranačja u Srbiji, rođeni ranih devedesetih, shvatili da cijeli život provode slušajući, uglavnom, imbecilne slogane koje marketinške agencije masno naplaćuju. Što i nije tako loše, jer budalama treba uzeti porez. Elem: pokliče tipa, “Mi znamo kako”, “Narod zna”, “S nama naprijed”, “Država za čovjeka”, mladenovački “omladinci” su preimenovali u “Samo jako”.

To je standardan poklič raznih morona, i uglavnom se koristi kao fraza u sportu, kojoj se skoro obavezno dodaje intimizacijsko – “brate.” “Samo jako, brate” je mantra raznoraznih imbecila, i koristi se u svim prilikama.

Ime SPN, pronašli su u starom stihu koji stereotipijom ismijava novokomponovanu narodnu muziku. Ipak, treba imati balls, da političku stranku nazovete – “Sarmu prob’o nisi.” Doduše, nisu išli do kraja, pa to ostavili na nego su na glasačkim listićima imali skraćenicu. Tri slova, SPN, ofarbana u boje srpske zastave, vjerovatno su sugerirala na neki standardni naziv tamošnjih političkih stranaka, tako da bi to mogao biti ključ uspjeha u nekim od sela, gdje je lista pobijedila čak i naprednjake.

Tipičan srpski političar: glasan, nepošten i neiskren, bavi se nekim mutnim poslovima i ne poštuje nikakve zakone (FOTO: Facebook/LjubisaPreletacevicBeli)

Ipak, najjači udarac ovog peerformativno-političko-zajebantskog akta je izbor lidera. Naime, nosilac liste, izmišljeni političar prevarant Ljubiša Preletačević – Beli, koji u spotu s budžetom od trista maraka “spašava” dijete iz nenabujale rijeke, kao onomad Vučić iz poplave, posjeti fabriku, ljubi se s arapskim investitorom i jaše bijelog konja. On je, kako kaže arhitekt ove “kampanje”, Maksimović, tipičan srpski političar: glasan, nepošten i neiskren, bavi se nekim mutnim poslovima i ne poštuje nikakve zakone.

Zevzeci iz Mladenovca su obišli svijet, najvažniji mediji su objavili crticu o njima, čak je i Washington Post donio priču o tome kako su “šaljivdžije postigle iznenađujući uspjeh na izborima u Srbiji.” Ali, kako ništa ne traje vječno, tako je došlo i vrijeme otrežnjenja. Kažu da ih je neočekivan uspjeh natjerao da se uozbilje, pa će osim ekipe koja je smislila majstoriju, u lokalni parlament pozvati neke nezavisne i ozbiljne ljude.

Ljudi su, dakle, skontali fol, i svaka im čast. Jer, politika u svim ovim našim čemernim društvima je kombinacija demagogije, estrade i (lažnog) glamura prekrivena opsjenom magije. Kad, recimo, barem ovlaš pogledate fotografije “Magične noći”, kako je svoju proslavu hiljaditog broja Azre pompozno nazvao medijski koncern “Avaz”, odmah vam je sve jasno. Taj dio društvene scene koja hoda ispred nikako isprintanog loga novine i bošnjački lažnom crvenom itisonu čini trećina onih koji su doista nešto radili u životu, ali ne smiju ne doći na ovu vrstu svečanosti (ili su u međuvremenu zavoljeli tabloid iz plemena starih Azra), iz straha da se neodazivanjem mogu naći na meti osvetoljubivog “Avaza”.

Drugu trećinu čine oni koji su sami sebe proglasili poznatim ličnostima. To, valjda, ima samo ovdje, da izmisliš da si poznat: gužvu pred kamerama, gužvu nekakve individue, jer valja biti i postići, učestvovati na večeri, koja je sve nego magična, jer se upola derneka može dogoditi da, recimo, Avazovom Twist Toweru ugase struju. Ili da nestane vode, kao u većini Sarajeva, pa da cijela čarolija, jednostavno nestane. Ili se razmaže po licu. Treći dio glamuroznog gatheringa uglavnom polusvijeta (jer vrijeme je - polu) čine gosti: Šarolika neka grupa!

No, ne treba biti ni zloban. Svako ide tamo gdje misli da treba, a ima tamo dragih, pa i bliskih ljudi – pisaca, reditelj(ic)a, muzičara - ali zar nema ni minimum svijesti o tome da cijelu stvar posjeduje i “režira” čovjek koji je i kućni i formalni pritvor u kojem se nalazi(o) - višestruko zaslužio? Cijeli taj jet–set, sva ta krema (za bradavice) Balkana, sve hrli da se, praktično, pokloni Fahrudinu Radončiću kojem se sudi za zloupotrebu položaja, koji je učestvovao u svemu i svačemu – optužnica koja je pročitana u Prištini, tvrdi da je dao ruku i u mafijaškim obračunima. Sve u toj zemlji, a i šire, otišlo se, dakle, pokazati kod čovjeka koji je zaslužan da je novinarska profesija kod nas tako obezvrijeđena, i da je spala na takve grane. Sve to, plesalo je kod Gatsbyja Novog Sarajeva, don Fahrudina Radončiča.

Mučno je, to sve skupa: gledati glamour u zemlji sirotinje (FOTO: depo.ba)

Da se pogrešno ne shvati: nemam ništa protiv novina i ljudi u njima. Svako svoj posao radi kako zna i umije, Azra u posljednje vrijeme i bolje od onog kako bi moglo biti. Nego mi je, i tu se slažem sa momcima iz Mladenovca pun kufer licemjerja. Jer, dosta je izbotoksiranoj Breni njezine muke, a svaki čas imate osjećaj da će joj nešto na licu eksplodirati. Ili Huljiću, koji samo čeka kad će se udruge veterana prisjetiti, da su većina onoga što je napisao – narodnjaci, pa da padne u očaj. Mučno je, to sve skupa: gledati glamour u zemlji sirotinje. Ili čekati da, recimo, Petar Grašo izmisli nešto o novinarskim dostignućima kuće čije je izdanje mogao vidjeti jedino u taksiju. I to pod nogama, kad se za snježno-kišnih dana ojačaju podmetači. Dakle, sve je u redu, neka slavi svak’ ko slavit’ treba, ali kakvi vatrometi, kakav glamur, kakva magija. Nema od toga ništa, što bi se reklo.

Stvarno, slogan sljedećih lokalnih izbora kod nas bi mogao biti: “Nema od toga ništa”, što je na neki način pandan onome “Samo jako.” Temeljno ubijeni u pojam, kakvi jesmo, nismo uspjeli naći model koji bi na odgovarajući način – poput Preletačevića i ekipe – ismijali višestranački sistem. Evo i jednog ozbiljnog podatka: prošle godine Bosnu i Hercegovinu je napustilo oko 80.000 ljudi. Pretprošle tek nešto manje – oko 75.000, što je negdje otprilike sedam posto populacije. Ako se trend nastavi, a nema razloga da ne bude tako, za petnaest godina će još ostati posljednji samuraji, koji će, na tornju, a i šire, samo moći ugasiti svjetlo. I pa-pa, parlamentarna demokratijo, ljudska prava, višestranačje, izbori.

Laku noć.

U tom smislu se nameće idealna inicijativa za naredne izbore. Ko god ovdje krene u bilo kakvu kampanju imaće protiv sebe barem dvoje jačih od sebe. Nekad nacionaliste, s kojima najveća partija ide u koalicije, a nekad tragove ljevice koja nikad nema dovoljno da ide sama. Dakle, ne možete biti drugi, kao ekipa iz Mladenovca, nego – treći. Iza SDA i HDZ, ili SDA-SDP, ili SDP – DF. Dakle, Treće mjesto. Kako se slogan poklapa s onim, mojim omiljenim, legendarnim vicem o Muji, Japanu i trećem mjestu, tako se i nameće i grafički izgled kampanje.

Bijela površina, unutra narandžasto sunce, jer narandžasto je boja nove demokratije, i natpis – Treće mjesto.

Zemlja zalazećeg sunca.

Iza tornja. A i šire.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pixabay