Rat oružjem u mirnodopskom razdoblju obično zamjeni ratovanje simbolima. Takvom ratu u Mostaru svjedočimo posljednjih dvadesetak godina. Najžešće borbe vode se uvijek u mjesecima pred izbore bez obzira radi li se o općim izborima na kojima Mostarci imaju pravo sudjelovati ili onim lokalnim koji nikako da se dogode ima tome nekih osam godina. Najviše bih volio vjerovati da u tom specijalnom ratu sudjeluju stranačke paravojne formacije sastavljene uglavnom od golobradih mamlaza, jer bi moje mišljenje o narodu koji živi u Mostaru, iako je to vrlo teško, palo još niže kad bih se konačno pomirio s tim da ljudi koji ovdje žive odreda uvijek iznova nasjedaju na iste podvale već godinama.

Kao i svaki rat i ovaj simbolima je, prije svega, jednostavno glup i nepotreban. Vodi se isključivo zbog politike i preraspodjele javnog dobra među uvijek istim elitama i običan, radni narod u njemu ne bi smio sudjelovati. No, radni narod se da lako navući na razne podvale i zato nikako da se maknemo iz mjesta i to u gradu u kojem nam se odriče ono osnovno pravo koje čovjek navodno ima u demokratskim društvima, a to je da glasujemo.

Križ na Humu, po noći svijetli (FOTO: tacno.net)

Kad bi ljudi nacionalne simbole oko Mostara i po samom gradu crtali i vješali zato što se ponose nekim zajedničkim civilizacijskim dostignućem, osobno ne bih imao nikakvih problema s tim. Jeste glupo, ali što da se radi. No, ono što tu glupost uvećava za bezbroj puta je činjenica da se po Mostaru takve stvari rade kako bi se onom drugom, onom „s one strane“ gurnuo simbolički prst u oko. Kao lijek bih im prepisao da si prst gurnu u dupe odakle im i izvire sva ta nacionalna pamet i ponos, e kako bi nas poštedjeli provale iste. No, nisam liječnik pa mi nije dozvoljeno prepisivati ljudima nikakve terapije.

Već godinama slušamo priču o tome kako su, što bi rekao Učitelj, naše ubojice bolje od njihovih ubojica. I žalosno je da se sav nacionalni ponos u balkanskim pripizdinama sveo na to. Nije to samo slučaj s Mostarom, ali jadni moj Mostar, kloaka balkanskog probavnog sustava, uvijek nuždu obavlja pod svjetlima medijskih reflektora i to zbog onog paradoksa da je, na neki način, ostao jedini istinski multivjerski grad na ovim prostorima. Kažem multivjerski jer nikad ovdje nije bilo multietničnosti. Svi smo, naime, bijelci, govorimo istim jezikom koji nazivamo drugačijim imenima, jedemo otprilike istu hranu, dijelimo zajedničku povijest i kulturno naslijeđe pa samim tim govorimo o braći koja su se zavadila oko međe na zemlji koju im je obitelj ostavila u naslijeđe. Sviđalo se to gospodi ili ne, to je tako. Istina boli pa ju se zato tako uporno i pokušava skriti.

Ljiljani na Fortici, iznad grada, kao odgovor na golemu šahovnicu s druge strane (FOTO: Bljesak.info)

Bio sam dijete tada i zato si opraštam naivno vjerovanje da će odmah nakon rata Mostar postati ono što je nekada bio. Mali grad sasvim ugodan za život. Provincija koju katkad nečija dostignuća lansiraju u centar zbivanja. Sjećam se kad sam prvi put nakon rata stigao u Mostar. Putovali smo cijelu vječnost. Tada se iz Sombora putovalo preko Crne Gore i istočne Hercegovine do Nevesinja gdje bi ljude preuzimao UNPROFOR-ov autobus i vozio do Mostara. Kada sam iskoračio na kolodvor jednostavno sam pukao, pao na zemlju i počeo neutješno plakati.

Mostar je bio srušen, ali sam ga tada još uvijek mogao prepoznati. Danas mi je to sve teže učiniti. Ovdje se destrukcija nastavila i nakon rata. Kulturno, sportsko i svako drugo naslijeđe koje je Mostar od provincije činilo centrom smeta svim onima koji danas pokušavaju napraviti grad i društvo po svojoj mjeri. Zato su i navrli tolikom snagom da Mostar učine neprepoznatljivim.

Rat oružjem u mirnodopskom razdoblju zamjenjen je ratovanjem simbolima (SCREENSHOT: YouTube)

Neka se vrijeđa tko hoće, zaboli me, jer ja živim u uvrjedljivim okolnostima. Htio bih podsjetiti one koji danas ratuju simbolima da su, u ne tako davnoj prošlosti, vezivali zastave koje su krasili ti simboli koji ih danas vrijeđaju. I u tom ratu je najviše nadrljao treći simbol. Onaj pod kojim je Mostar rastao i nije uvijek bio kulturna, sportska i svaka druga provincija. Govorim o Veležovoj petokraci. Nije zato ni čudo da taj klub mostarskih proletera ispada iz lige i biva svake godine sve više ponižen. Govorim ovdje o simboličkom potencijalu i sadržaju, dakako, ne o samom imenu i formi. Objašnjavati to mi se ne da. Glup čovjek je glup čovjek i kad čita i kad gleda crtež i kad blene u prazno. Zato je besmisleno.

Život bi mogao biti lijep da nije ljudske gluposti. A meni je više muka pisati o politici koju pogoni glupost. Najradije bih svaki tekst o svom gradu počinjao i završavao psovkom. Ali, eto, neću to učiniti ni ovaj put. Sami zamislite riječi koje želite uputiti svijetu kad osjetite gorčinu, kad se osjetite uvrijeđeni i poniženi ljudskom glupošću i licemjerjem.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: screenshot/YouTube/Bljesak.info