U svom sad već cjelogodišnjem stažu, Spikigin je predstavljao pripovjedače koji znaju zadržati pažnju publike i sadržajem i interpretacijom priče. Uvoditelj u Spikigin Kruno Lokotar goste bira nepredvidivo, držeći se jednog jedinog pravila – Spikigin je platforma za sve koji znaju pripovijedati, bez obzira na struku, muku ili zurku, kako to formulira Lokotar, a takvom praksom nastavlja i dalje. Stoga ćemo ovaj tjedan, u subotu, na Spikiginu upoznati Antonija Nuića, redatelja filmova „Kenjac“ i „Život je truba“, koji govori "Kako je propao r'n'r na mom otoku", a u petak će na podij u zagrebačkom Norrisu istrčati putopisac, pisac i novinar Jerko Bakotin.

Prema Lokotarovim riječima, Bakotin je provjereno dobar pripovjedač, koji stiže s ruksakom punim čudesnih doživljaja iz cijelog svijeta. Naslov njegove priče - „Lepa Brena u Sahari“ – obećava avanturu, a osim o putopisima, s Jerkom Bakotinom ovom prilikom porazgovarali smo i o aktualnom stanju u medijima, zaslužnim novinarima i o budućnosti novinarstva koja nam se smiješi.

"Danas vlada lažna sloboda govora - navodno postoji, no ako govorite ono što se gazdi ne sviđa, vrlo brzo ste na ulici" - Jerko Bakotin (FOTO: Lupiga.Com)

Na Spikigin dolazite s iskustvima iz bijelog svijeta, koja ste objavili u hvaljenoj knjizi reportaža „Bratstva i ubojstva, gajđin“. Zašto ste izabrali baš reportažu kao vlastiti novinarski izraz? Koji su vaši reporterski profesionalni uzori? Čije ste reportaže čitali u formativnoj dobi? Jesu li vas inspirirale reportaže domaćih ili stranih reportera?

- Ta knjiga je zbirka tekstova, od kojih se neki mogu okvalificirati kao književne reportaže, a neki kao putopisi. Reportaža mi je kao žanr bila intrigantna zato jer se nalazi između dokumentarno-informativnog pristupa društvenoj stvarnosti te književnosti, odnosno estetskog preoblikovanja stvarnosti, a mene zanima oboje. Književna reportaža - a još više putopis - je pri tom prilično elastičan i višedimenzionalan žanr, u kojem možete kolažirati svašta i koji dopušta mnogo više slobode i doticaj mnogo raznovrsnijih aspekata realnosti, nego li tekstovi koji robuju imperativu informativnosti. Od domaćih autora pada mi na pamet primjerice knjiga Đorđa Zelmanovića "Mađarska jesen 1956.", od stranih niz reportažno-putopisnih knjiga Ryszarda Kapuścińskog. Mnogo više čitao sam putopise - od Željka Malnara, koji je već izlizano pop-kulturno mjesto, preko, naravno, Krležinog "Izleta u Rusiju" - što je vjerojatno najbolji putopis na našem jeziku/jezicima - pa do, recimo, Brucea Chatwina. Mnogo više od bilo kakvih reportaža uvijek me inspirirala punokrvna književnost, primjerice Célineov roman "Putovanje na kraj noći". Moja reportaža je posljedica, da tako kažem, mog impulsa za primitivnim estetskim oblikovanjem proživljenog i nekakve spoznaje, ukoliko to nije iluzija. Zanimljivo mi je bilo i to da je žanr nastao u okviru socijalističkog pokreta te da su neki od najvažnijih pionira reportaže, poput Egona Erwina Kischa, bili komunisti.

U polemici s Denisom Kuljišem bili ste dosta oštri u ocjenama današnjeg novinarstva i Kuljiševe uloge u razvoju klijentelističkog i senzacionalističkog novinarstva nakon rata. U kakvim ste odnosima s Denisom Kuljišem danas? Je li polemika odraz i osobne netrpeljivosti ili pretpostavljate da nekom prilikom možete i uživo nastaviti polemiku koju ste javno vodili?

- Moj jedini odnos s Denisom Kuljišem - zapravo jedini trenutak kad primijetim da on postoji - je kada letim s Air Serbia, pa iz dosade prelistam njihov časopis Elevate, gdje on ponekad nadničari. U osnovi, o njemu sam rekao sve što sam mislio te se ne bih vraćao na tu priču.

"Bojim se da je šteta nanesena novinarstvu nepopravljiva" (FOTO: Lupiga.Com)

U aktualnoj krizi hrvatsko novinarstvo istodobno se obračunava s kompleksima socijalističkog novinarstva u službi ideologije i kapitalističkog novinarstva u službi profita. Primjećujete li pomake prema pozitivnom rješenju krize? Koji su pokazatelji da se javno informiranje u Hrvatskoj ipak razvija prema nezavisnom, slobodnom i kvalitetnom?

- Ne znam na temelju čega bismo mogli govoriti o bilo kakvim pozitivnim pomacima, a kamoli na području javnog informiranja. Primjećujem neprekidan pad u sve dublje blato većine hrvatskih mainstream medija, poput izdanja HanzaMedie ili Večernjeg lista, koji padne u veću kaljužu taman kada pomislite da niže ne može - a onda otkrijete da može. O posljedicama Hasanbegovićevog iznimno uspješnog blitzkriega na neprofitne medije ili Treći program radija da ne govorimo - bojim se da je šteta tu uglavnom nepopravljiva. HRT je priča za sebe. Ne samo da su od tamo potjerani najbolji novinari poput Saše Kosanovića, nego je javni servis danas utvrda "državotvorne misli", što smo mogli vidjeti, primjerice, prilikom izvještavanja o nedavnim optužnicama za zločine u Orašju, pri čemu državotvorstvo uglavnom podrazumijeva manipulaciju i falsifikat. Što se privatnih medija tiče, upravo su najavljeni otkazi u Glasu Istre. Novinari u privatnim medijima, uz to, uglavnom rade izloženi neprestanoj egzistencijalnoj ucjeni. Socijalizam je tu bio mnogo pošteniji, uza svih svojih hiljadu mana. Ne samo da su tada, pogotovo u poznom socijalizmu, mediji bili profesionalniji, nego su ideološka ograničenja bila vrlo transparentna i jasna. Danas vlada lažna sloboda govora - navodno postoji, no ako govorite ono što se gazdi ne sviđa, vrlo brzo ste na ulici.

Jedan ste od dobitnika nagrade Hrvatskog novinarskog društva za reportažu, koja pokazuje da se kvaliteta u novinarstvu održava i prepoznaje, unatoč kaotičnom stanju u medijima. Namjeravate li ostati u novinarstvu? Kakvo novinarstvo u Hrvatskoj očekujete u sljedećim desetljećima? Može li novinarstvo opet postati respektabilna profesija?

- Stjecajem okolnosti posljednje vrijeme objavljujem vrlo malo ili ništa, no vjerojatno ću u budućnosti na ovaj ili onaj način negdje objavljivati, makar i marginalno. U ovim društveno-ekonomskim uvjetima teško da će se išta u općoj slici pomaknuti nabolje, a trenutačno se nalazimo, izvinite na izrazu, duboko u govnima i bit ćemo sve dublje u njima zakopani. Jedina mogućnost leži u neprofitnim medijima, koji su na rubu preživljavanja ili - točnije rečeno - preko njega. Bit će zanimljivo pratiti kako će završiti poziv redakcije Forum.tm-a čitateljima da ih financiraju, odnosno pokušaj crowdfundinga. Općenito, novinarstvo bi trebalo završiti s iluzijama nepristranosti i shvatiti da jedini pošteni put znači borbu za promjenu ovakvog sistema. Konačno, i Trumpov uspjeh je simptom duboke korupcije suvremenih masovnih medija koji su svjetlosnim godinama daleko od onog što bi trebala biti njihova zadaća. Očekivati da se to promjeni u Hrvatskoj je poput nadati se da Ivica Todorić postane humanist čiji radnici zarađuju plaće s kojima mogu normalno živjeti. Kad već njega spominjemo, pozitivnih momenata na marginama ipak ima - film "Gazda" Daria Juričana je recimo jako dobar i iznimno koristan primjer angažiranog istraživačkog novinarstva.

Jerko Bakotin u grčkom Idomeniju (FOTO: Lupiga.Com)

U razvijenim društvima mlađe generacije postaju snažan faktor u razvoju društva baš zahvaljujući društvenim mrežama koje potiskuju utjecaj mainstream medija. Kakva je kod nas uloga društvenih mreža u javnom informiranju? Jesmo li unaprijedili javnu komunikaciju unazad petnaestak godina, od prvih diskusija i provale verbalne agresije na forumima?

- Nisam nikakav stručnjak za javnu komunikaciju. Društvene mreže, naravno, imaju mnogo dobrih stvari, no stvaraju i velik potencijal za dezinformiranje i manipulaciju i zapravo time uništavaju tradicionalne medije. Ivan Pernar, na primjer, zna da mu ne treba HRT jer sa svojom sljedbom može komunicirati putem Facebooka. Društvene mreže istovremeno pružaju velike mogućnosti za organiziranje hajki, prijetnji i javnih linčeva. Otvorite na internetu kolumnu bilo kojeg kolumnista koji se usuđuje pisati protiv službeno oktroiranih "istina". Nećete moći izbrojati uvrede, prijetnje i psovke.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Lupiga.Com