Za Lupigu Nikolaidis – čiji je posljednji roman „Devet“ nedavno objavio zagrebački Algoritam - govori o rusko-zapadnom specijalnom ratu za Crnu Goru, dvadeset-petogodišnjoj vlasti Mila Đukanovića u Podgorici i opasnosti da revolucija sama završi u tiraniji te istovremeno zastupa važnost pristupanja Crne Gore NATO-u i Europskoj uniji, što će se nekom tko ne poznaje dovoljno crnogorske okolnosti učiniti, iz lijeve perspektive, krajnje neobičnim stavom. „Đukanović vlada dugo, ali nije to bilo umjetničko klizanje po ledu, nego opasna politička igra, puna mračnih sukoba i ko zna sve čega“, međutim, na vlasti opstaje između ostalog i zato jer je „oduvijek bio pouzdan partner Zapada“, poručuje Nikolaidis.

Upravo objavljeni roman „Devet“ karakterizira izvjesni apokaliptični ton. Temom apokalipse bavile su se i esejističko-filozofska knjiga „Homo sucker: Poetika apokalipse“ te roman „Dolazak“. Odakle toliki interes za tu temu i postoji li veza s postjugoslavenskim društveno-političkim okolnostima? 

- Evo više od deset godina na ovaj ili onaj način neprekidno pišem o apokalipsi. Pri čemu nije riječ o sekularizovanoj holivudskoj verziji prostog uništenja: prije o jevrejsko-hrišćanskoj, dakle izvornoj apokalipsi, kao hepiendu istorije. Vratiti se klasicima, to je uvijek razumno. U mom slučaju, to podrazumijeva neprekidno vraćanje na „Otkrivenje“ Jovana sa Patmosa. Tako da, pretpostavljam, ja nisam ateista, nego heretik.

Još jedna od tema novog romana su i tajne službe. Zanimljivo, prema medijima, Crna Gora u septembru nije dobila poziv za članstvo u NATO-u zbog toga što u crnogorskim službama navodno djeluju deseci ruskih špijuna, koje bi Podgorica trebala prvo ukloniti. Zemlja je u medijima nazivana i „ruskom kolonijom“. Kolika je stvarna prisutnost Rusije u Crnoj Gori? Kakav razvoj situacije očekujete po pitanju navodnih ili stvarnih ruskih špijuna?

- U međuvremenu je sa visokih zapadnih adresa poručeno da je problem špijuna riješen. Da je Crna Gora sada spremna za NATO. Čak i njemačka ambasadorica, a njemački veleposlanici u Podgorici su do sada bili najžešći u kritici crnogorske vlasti, sada za postignuća Crne Gore ima mnoge riječi hvale. Sad, ili su ovi naši, suprotno predodžbi o lijenim Crnogorcima, prionuli na posao, pa očistili Službu, ili je NATO sada spreman da Crnu Goru primi bez ikakvih daljih uslova. Ja mislim ovo drugo, ali šta ja znam, ja samo pišem knjige, i to fikciju. Nedavno je u američkom Senatu, državni sekretar Keri učestvovao je u toj raspravi, Crna Gora označena kao jedno od mjesta koje Rusija neobično snažno pritišće, praktično vodi formu specijalnog rata. Preporuka je da Crna Gora što prije treba u NATO. Čujte, to je mala zemlja, ali posljednje parče evropske obale Mediterana koje još uvijek nije u NATO. 

Crna Gora se pridružila sankcijama Rusiji te priznala Kosovo unatoč tome što se vjerojatno znatna većina stanovišta snažno protivi tim potezima. Koliki je utjecaj zapadnih zemalja na politička događanja u Crnoj Gori i koliko je Crna Gora u poziciji voditi stvarno nezavisnu politiku? Možemo li govoriti o rusko-zapadnoj borbi za prevlast u Crnoj Gori?

- To su bile dvije važne i dobre odluke. Jedan od razloga zašto Đukanović vlada tako dugo je to što ne vlada zagledan u istraživanja javnog mnenja. Nije se bojao povući potez za koji nema podršku birača. Da se ne lažemo, da su se pitali građani u apsolutno demokratskoj atmosferi, oni bi izglasali da se sa NATO paktom 1999. godine tučemo do zadnjeg čovjeka i zadnje zgrade. Da se pitaju građani, danas bi Crnogorci motikama tukli homoseksualce po ulicama. Da su se pitali građani, ko zna kada bi u SAD bilo ukinuto ropstvo. U trenutku kada je krenuo ka nezavisnosti, Đukanović za to nije imao podršku građana. Nakon procesa koji je trajao godinama, gotovo desetljeće, organizovan je referendum koji je bio demokratski, na kojem su građani izglasali nezavisnost. To što pominjete Keri je potvrdio u Senatu, rekavši kako je Crna Gora na liniji vatre u američko-ruskom sukobu. To je, naravno, jebena pozicija. Niti jedna od balkanskih zemalja ne može voditi autonomnu politiku, hajte molim vas. Da se manemo ideala. Crna Gora je zemlja od 600.000 ljudi na Balkanu, slabe ekonomije, slabe demokratije i tradicionalno proruska. Projekat EU je, između ostalog, i imperijalni projekat. Zemlje periferije, kakva je Crna Gora, tu su da slušaju. I Crna Gora danas sluša. Što je ipak bolja opcija nego da ratuje sa Zapadom, kao za vrijeme Miloševića. Znate li da su Crnogorci imali prvu štampariju među Južnim Slovenima? Ali zemlja je, budući pod stalnom opsadom Turske, razvila kulturu vojnog logora, postala neka vrsta Sparte. Braneći slobodu od Turaka, Crnogorci su u jednom trenutku sva olovna slova prve štamparije među Južnim Slovenima pretopili u municiju. Ako mene pitate, bolje bi bilo da su i izgubili dio teritorije, a sačuvali štampariju i pisali i štampali knjige. Meni je to pretakanje slova u metke, a zarad slobode, presudni detalj u svakom pokušaju da se objasni šta je krivo u crnogorskoj kulturi, podrazumijevajući kulturu u najširem smislu, kao način života. Kako god, mislim da je Crna Gora sada otišla predaleko i da je Rusija više ne može vratiti pod svoj uticaj. Barem se nadam da je tako. 

"Prije nego sam počeo raditi za Skupštinu, platu sam primao od medijskih tajkuna: tek to je bilo odvratno" (FOTO: privatna arhiva)

Kakvi su odnosi Podgorice s Beogradom, i naročito, vladom Aleksandra Vučića? Predsjednik Srbije Tomislav Nikolić govori da nikada neće prihvatiti nezavisnost Crne Gore – što je stav koji ima i dobar dio crnogorske opozicije – ali čini se da Đukanović i Vučić imaju jako dobre odnose, unatoč crnogorskom priznanju Kosova?

- Odnosi su, izgleda, odlični. To je dobro i za Crnu Goru i za Srbiju. Što se Vučića tiče – ako on zaista minimizira uticaj Putina u Srbiji, i odlučan je da Srbiju uvede u EU, on čini epohalnu stvar za Srbiju. Nemojte misliti da je to lako ili bezopasno. 

Kakav je odnos crnogorskog društva prema ratnoj prošlosti i vlastitoj odgovornosti? Optuženi na suđenjima za ratne zločine – na primjer, u slučajevima Morinj i Kaluđerski Laz – su ili oslobođeni ili su osuđeni na smiješno male kazne, i to tek najniži izvršitelji, poput kuhara ili stražara?

- Laž je apsolutno trijumfovala. Sve je prikriveno, obesmišljeno, retuširano. Jedino što je uprkos svem retuširanju povijesti jasno, to se nije moglo prikriti, je da je Crna Gora pojela govno kada je napala Dubrovnik. Mislim da danas nema niti nijednog kretena koji bi se usudio pravdati agresiju na Dubrovnik. 

Đukanović (uz dvije kratke pauze) i njegova Demokratska partija socijalista na vlasti su kontinuirano od 1991. godine. Kako to objašnjavate i kojim mehanizmima Đukanoviću uspijeva četvrt stoljeća vladati Crnom Gorom? Zašto „običan građanin“ i dalje bira Đukanovića, unatoč raširenoj percepciji da država zapravo funkcionira kao njegov privatni posjed te raširene optužbe za korupciju?

- To sam vam dijelom odgovorio. Potom, po svemu što se zna, DPS je izuzetno organizovana partija, sa vojskom aktivista koji svakodnevno rade na terenu, pokrivaju svakog potencijalnog birača. U tom radu „na terenu“ svakako ima stvari koje ne bi prošle u, kako bi se reklo, demokratijama vestminsterskog tipa, ali na Balkanu prolaze. Svi međunarodni posmatrači, a bilo ih je dosta, su sve izbore u Crnoj Gori označili kao „fer i demokratske“. Napokon, Crna Gora je po svemu sudeći prva sljedeća članica EU i NATO. Šta to govori? Da Đukanovićev način vladavine Zapadu nije neprihvatljiv. Naprotiv. Ni danas, u vrijeme novog Hladnog rata, Zapad ne želi vidjeti prorusku opoziciju na vlasti u Crnoj Gori. Napokon, Đukanović je bio pouzdan partner Zapada. Sukob sa Miloševićem bio je težak. I sukob sa Rusijom nije lakši niti manje rizičan. Zahvaljujući činjenici da je ušao u sukob sa Miloševićem i pobijedio, on je vladao od 1997. godine, kada se cijepa jedinstveni DPS, do 2006. godine, do crnogorskog referenduma. Naravno, nakon pobjede na referendumu dobija još jedan, potom još jedan mandat. Referendum je bio velik ulog, takođe. To su čvorišta istorije, političke pobjede koje vlasti omogućavaju nove mandate. Nakon referenduma bilo je jasno da opozicija koja se opirala nezavisnosti neće skoro doći na vlast. Sada se ta opozicija protivi članstvu u NATO-u, čime direktno pomaže Đukanoviću da ostane na vlasti, jer se on ponovo pojavljuje kao jedini garant interesa Zapada u zemlji. Đukanović vlada dugo, ali nije to bilo umjetničko klizanje po ledu, nego opasna politička igra, puna mračnih sukoba i ko zna sve čega. To će buduće vrijeme pokazati. Ili neće.  

 "U svim ex-YU državama desilo se isto: sveopšta pljačka, dakle. Ima li EU problem sa tim? Nema."(FOTO: Privatna arhiva)

Dakle, još uvijek stoji izreka da je Crna Gora jedna od rijetkih zemalja u kojima je „opozicija gora od vlasti“ – odnosno, još uvijek se dominantno bavi velikosrpskim mitovima i negiranjem Crne Gore? 

- Crnogorska opozicija, najveći njen dio, meni prosto civilizacijski nije prihvatljiva. Mi govorimo o političkim organizacijama koje predvodi četnički vojvoda i koje ni danas nisu u stanju priznati da je njihova politika izvršila genocid u Srebrenici. Šta bih ja sad trebao, povjerovati kako će ti mračnjaci od Crne Gore napraviti pravnu državu i provesti, štajaznam, lijeve politike u ekonomiji? Vrlo je lako zamisliti kako bi Crna Gora izgledala da je opozicija pobijedila na istorijskim čvorištima o kojima sam vam govorio. Da je 1997. godine, kada se pocijepao DPS, pobijedio Momir Bulatović, koji će godinama predvoditi opoziciju, Milošević gotovo izvjesno ne bi pao 2001. godine. Ne bi bilo crnogorskog referenduma o nezavisnosti, a Crna Gora bi danas bila u unitarnoj državi sa Srbijom. Da je opozicija pobijedila 2006. godine na referendumu, ista stvar. Kada bi opozicija pobijedila danas, Crna Gora ne bi ušla u NATO, bila bi vraćena pod čelični ruski uticaj, bile bi usporene EU integracije, Crna Gora ne bi još dugo bila nezavisna država. Sad, šta bi bilo sa ekonomijom? Tu bi stvari, mislim, izgledale manje-više isto, teško da bi čak i ovakva opozicija tu bila gora od vladajuće koalicije. Pitanje je: da li je pljačkaška tranzicija, opšti lopovluk prvobitne akumulacije kapitala, mogao biti izbjegnut? U svim ex-YU državama desilo se isto: sveopšta pljačka, dakle. Ima li EU problem sa tim? Nema. Može li pravna država riješiti taj problem? Ne može, jer pravna država i pravo i postoje da bi servisirali interese vladajuće klase. Pravna država nije isto što i pravedna država. Šta je jedino rješenje? Nacionalizacija. Je li to realno rješenje? Nije. Prva bi se EU oštro usprotivila tome. To se ni Siriza nije usudila pokušati. Usudiću se da proričem skoru crnogorsku političku budućnost. Mislim da će, nakon što Crna Gora dobije poziv za NATO, biti novih izbora u Crnoj Gori. Ti će izbori biti „za“ ili „protiv“ NATO-a, jer će Skupština koja bude izabrana na tim izborima glasati o ulasku Crne Gore u NATO. Dio opozicije ući će u snažnu, brutalnu anti-NATO kampanju, koji će drugom dijelu opozicije, onom malom, koji jeste za NATO, otežati saradnju sa njima. Čik pogodite ko će na tim izborima biti favorit Zapada?   

Postoje li naznake stvaranja alternative takvom stanju, odnosno vidite li nadu da bi se mogla pojaviti treća politička opcija? Na zadnjim izborima održanim krajem 2012. godine takva se predstavljala Pozitivna Crna Gora, stranka podržavana od medijskog tajkuna Željka Ivanovića?

- Od kad tajkunske stranke predstavljaju nadu i Treći put? Mislim da će tek sa ulaskom Crne Gore u EU i NATO biti stvoreni uslovi da dođe do neke vrste smjene vlasti, s tim što će ta buduća vlada, iako će neke ljude morati strpati u zatvor, biti vlada kontinuiteta. Crna Gora bi tek tada mogla postati dosadna zemlja u kojoj su izbori dosadna stvar, ne „ili-ili“ izbori između civilizacija, takozvanih velikih ideja i vojnih blokova. Tek tada će biti stvoreni uslovi za treći put i sve ono što funkcionalna liberalna demokratija znači. 

Vi ste više godina radili kao savjetnik za kulturu predsjednika parlamenta, Ranka Krivokapića, ujedno i predsjednika Socijaldemokratske partije koja je dugogodišnji partner Đukanoviću. Koliki je kompromis bio raditi za takvu vlast, s obzirom da je SDP prozivan kao ključni dio klijentelističke Đukanovićeve mreže? Zbog čega ste dali ostavku – prema medijima, zbog toga što je Krivokapić primio Ivanovića?

- Ma dajte, ko se još o stvarnom stanju stvari informiše iz medija? Ja sam ostavku nudio dva puta prije nego što smo se složili da sad stvarno idem. Prvi put 2012. godine, drugi put na ljeto 2013. godine, da bih se definitivno povukao u februaru 2014. godine. Ako ćemo već ući u etičku kritiku mojih postupaka, dajte da i ja dodam nešto protiv sebe. Prije nego sam počeo raditi za Skupštinu, platu sam primao od medijskih tajkuna: tek to je bilo odvratno. Siguran sam da se i kapitalu koji mi sad isplaćuje novce može naći etičkih primjedbi – sad me, naime, plaćaju šeici. Na ovom svijetu novca da vam daju platu ima samo jedna vrsta ljudi. Svakako da je bio kompromis. Bio sam umoran od pisanja za novine, od tempa od tri-četiri kolumne nedjeljno. Novinarstvo je počelo da jede moju književnost i trebao mi je odmor. Zato sam, kako biste vi u Hrvatskoj rekli, postao uhljeb. Računao sam da takav kompromis mogu preživjeti kao pisac. Dobro sam izračunao, i to što sada radite intervju sa mnom govori o tome. Kad sam zaključio da je bilo dovoljno kompromisa, da čitava stvar ponovo ugrožava moj tekst, dao sam otkaz i sad sam opet „pošten“ – nemam platu, piskaram o tekućim stvarima. Znate šta, ja sam dobijao neke nagrade, u školskoj sam lektiri – to ne biva bez kompromisa. Osim toga, ja imam 41 godinu. Oni koji valjaju, ali stvarno valjaju, do tih godina su ili mrtvi ili u zatvoru. Ne u čitankama kao ja.

Zbog vašeg teksta iz 2012. godine – inače pisanog povodom dvadesete godišnjice Republike Srpske - u kojem ste pozvali na klasnu pobunu, Srbija je uputila demarš Crnoj Gori, a vi ste navukli na sebe bijes srpskih nacionalista iz cijele regije. Dvije godine kasnije u BiH je zaista došlo do takve pobune – doduše, na srpskim područjima tek simbolično, dijelom iz straha od vlasti – no čini se da se nije mnogo promijenilo?

- Hvala vam na komplimentu, ispada da sam nešto prorekao. Ja sam zapravo napisao tekst sa puno ironije i sarkazma, kako i inače činim. Pa sam jedan događaj (oružje koje je pronađeno u jednoj sali), pokušao interpretirati van nacionalističke matrice, koja je tim povodom već bila pokrenuta. Podsjetiću vas da je odmah aktiviran medijski spin po kojem su muslimani željeli dići u zrak Srbe. A onda se ispostavilo da je oružje tamo postavio Srbin. A šta ako je taj Srbin htio klasnu pobunu, pitao sam, ne bez sarkazma. Ne bi li to – napuštanje nacionalističke matrice i prihvatanje klasne, umjesto nacionalne dihotomije, dakle ljevica umjesto nacionalizma - bio civilizacijski iskorak? Ja čitav život osciliram između dva stanovišta: jednog, da stvari treba pokušati popraviti, i drugog, da je bilo kakva popravka nemoguća. Sa tog drugog stanovišta jasna je moja, mogu slobodno reći, opsjednutost apokaliptičkim i rezerva prema svim milenarističkim pokretima, pa tako i sekularizovanom milenarizmu lijeve revolucije. To drugo stanovište, kojem sam danas ponovo bliži nego prvom, savršeno objašnjava Karl Barth u svom komentaru Poslanice Rimljanima. Jacques Ellul vrlo pregledno objašnjava taj Barthov tekst. Svaki poredak koji postaje etabliran, i svaka vlast koja se etablira, postaje tiranija. Revolucija koja se diže protiv te tiranije i sama završava u tiraniji. Stoga Barth predlaže da se etablirani poredak prizna i prepusti svojoj propasti, ali bez ikakvog zavaravanja. To „bez ikakvog zavaravanja“ je ono što pokušavam činiti pišući tekstove o poretku i nastojeći stvari nazvati pravim imenom: bez zavaravanja. Kaže Barth: „država, Crkva, društvo, pozitivna pravda, porodica, nauka žive od ljudske lakovjernosti koju treba neprestano pothranjivati revnošću milosrdnika i svečanim mistifikacijama: lišite te institucije njihova patosa, dovešćete ih do gladi“. Bojim se da i od figure revolucionara, kada je lišimo revolucionarnog patosa, ne ostaje puno. Barth je teolog i kod njega je jasno čemu smjera: Državi Božjoj. Ali tipovi poput mene tu lako padaju u nihilizam: lako je proglasiti „sve je ništa“ u ime ničeg. Stoga tu, i to je ono zašto mi je Walter Benjamin tako bitan, nastupa spasonosno, ono što on zove „slaba mesijanska snaga“.     

Za kraj: u vrijeme borbe za nezavisnu Crnu Goru smatrali ste da zemlja neće biti održiva van Europske unije i NATO-a. Kako danas gledate na to i kako vam izgleda Europska unija iz perspektive članstva Hrvatske, kojoj pristup Uniji kao zemlje na europskoj periferiji nije donio ni ekonomski napredak niti nestanak šovinističkog nacionalizma?

- I danas mislim isto, to je jasno i iz ovog intervjua. Hrvatska situacija je bitno drugačija: vi nikada niste bili u opasnosti da budete ruska kolonija. Ako ćemo već biti kolonija, ja sam za to da budemo zapadna, radije nego ruska. Vaš šovinizam nije antizapadan, naš jeste. Otud je kod nas prozapadna politika lijek protiv takvog šovinizma. Kod vas nije. Zato kod nas ulazak u NATO, na čemu insistiram, ima posve drugačije značenje nego kod nas. Ja sam vidio svu silu šovinističke, proruske politike za vrijeme Miloševića. To ne želim vidjeti nikada više. Želim da se dovrše evroatlantske integracije Crne Gore, što će konačno omogućiti promjenu vlasti, uspostavu funkcionalne demokratije blablabla... Osim toga, NATO je, empirijski je dokazano, dobar za lijevu teoriju. Jeste li primijetili da su najveći lijevi mislioci današnjice izreda iz NATO zemalja: Amerika, Velika Britanija, Francuska, Italija, Slovenija... Želim poziciju koju ima svaki prosječni zapadni intelektualac: želim biti dio mrskog zapada i njegove vojne mašinerije, i onda kritikovati i zapad i NATO. To je cinično, možete mi reći. To je civilizacija, kažem vam. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Privatna arhiva